Radničkim savjetima protiv kapitalističke države

Nedavni parlamentarni izbori u Venecueli u kolovozu ponovno su u prvi plan istaknuli predsjednika Huga Chaveza. Njegova je Ujedinjena socijalistička stranka Venecuele (PSUV) osvojila 96 mjesta, a glavna opozicija, okupljena u Stol demokratskog jedinstva (MUD), 63 mjesta u parlamentu. Venecuelanska “Bolivarska revolucija” i Chavezov “socijalizam za 21. stoljeće” morat će se odmjeravati u svjetlu ovih rezultata.

Kao što se zna, Chavez je za predsjednika prvi put izabran 1998. Izbornu su mu bazu činili uglavnom radnici i seljaci, ali se u partijskom smislu nije oslanjao na klasične radničke stranke nego na sloj podoficira i nižih oficira što, vidjet ćemo, nosi svoje rizike. Kako bilo, u prvom je mandatu Chavez proveo niz ozbiljnih reformi, od gradnji klinika u siromašnim dijelovima zemlje preko uspostave mreže dućana za siromašne do provođenja masovnih tečajeva opismenjavanja stanovništva. Od 1998. godine do danas Chavez je siromaštvo smanjio za 47 posto, a ekstremno siromaštvo reducirao za čak 70 posto. U tom je periodu također odlučio da većinu profita iz naftne industrije iskoristi za ovakve i slične socijalne programe, radije nego da ekstraprofit ostane u džepovima bogataša. Jedan od rezultata takve politike bio je taj da je izazvao nepodijeljenu mržnju venecuelanske oligarhije.

Bum kooperativa

Druga posljedica bio je puč izveden protiv njega 2002. Unutarnja oligarhijska klasa plus netrpeljivost američkog kapitalizma gurnuli su Chaveza nakon preživjelog puča još dalje na ljevicu. Međutim, čini se da je do te radikalizacije došlo ne samo zbog vanjskog utjecaja, nego i zbog rasta radničkog pokreta unutar same zemlje. Vrlo brzo, radnički je pokret izrastao do mjere da je u stanju preuzimati tvornice i pogone i u njima uvoditi kooperative. Nacionalni radnički sindikat (UNT) ono je organizacijsko tijelo koje dominantno okuplja to novo, probuđeno radništvo.

Chavez taj sindikalni pokret pomaže vrlo aktivno i to na način da kooperativama, među ostalim, daje i povoljne državne kredite. Zapravo, kooperative postaju centralno ideološko mjesto ideje spomenuta “socijalizma za 21. stoljeće”. Samo da ilustriramo podacima taj bum kooperativizma: u Venecueli su, dakle, 1998. bile 762 kooperative sa 20 hiljada članova – većina tih kooperativa bile su obične kreditno-štedne zadruge, a tek manji dio prave radničke kooperative – a osam godina kasnije, točnije sredinom 2006, u Venecueli postoji 108 hiljada kooperativa s preko milijun i pol članova. Kako kaže Venezuelanalysis.com, “kooperativizam se u Venecueli uzdiže nikada prije viđenom brzinom”. Dijelom je za taj brzi razvoj “kriva” kriza kapitalizma, koja dovodi do zatvaranja brojnih tvornica i pogona. Ministrica rada Maria Cristina Iglesias kaže da je kooperativizacija, pogotovo u slučajevima zatvorenih pogona, “bila oduvijek naš cilj. Naime, podržavamo da radnici sami pokreću pogone, što onda posljedično ima dobre efekte i na rad vlade”.

Jasno je zašto je ovaj oblik organizacije rada mnogim radnicima lako prihvatljiv. Najprije, ne osjeća se represija šefa, radnici ne rade za vlasnikov profit i osjećaju da sami kontroliraju proces proizvodnje. Koliko su zapravo radnici spremni žrtvovati za takav koncept, govori i vrlo indikativan slučaj Zaide Rosas. Riječ je o radnici u kooperativi koja se bavi tekstilom u Caracasu. Skupa s kolegicama izglasala je da joj se mjesečno primanje s minimalnih 188 dolara drastično sreže na 117 dolara samo zato da što prije otplate državi kredit i na taj način postanu kooperativke u punom smislu te riječi. Ova priča, kao i mnoge druge, govori o još nečemu, o tome da su kooperative suočene s često nepremostivim problemom – nedostatkom početnih sredstava za rad.

Sukob socijalizma i kapitalizma

No, ima tu još problema. Uz ovaj socijalizam paralelno opstoji i kapitalističko slobodno tržište po čijim notama, htjeli-ne htjeli, moraju plesati i kooperative i tu dolazi do problema. Naime, članovi kooperative u takvim uvjetima sebe najčešće vide kao klasične poduzetnike koji biznis moraju održavati po svaku cijenu, moraju osigurati jeftin repromaterijal, naći nova tržišta za plasman svojih proizvoda, moraju se, jednostavno, ponašati kao kapitalisti, a sve to, dakako, utječe na njihovu radničku svijest. Sve u svemu, takav razvoj situacije tendira da se umjesto borbe protiv kapitalističkog režima sve snage troše na goli opstanak kooperativa.

Čak su i osvjedočeni podržavaoci kooperativizma, poput Michaela Alberta iz Z-magazina, skeptični kad je u pitanju njegova budućnost. On kaže: “Pokušaji radnika da svoje kooperative prilagode tržištu rezultirat će na kraju time da će birokratska i kompetitivna svijest kod radnika nadvladati njihovu prvotnu socijalnu orijentaciju.”

Da stvari ne idu u željenom smjeru, govori i podatak da je ionako pretežiti dio proizvodnje i nadalje u privatnim rukama te da privatno vlasništvo nad proizvodnjom samo raste, čak i za mandata Chaveza. Kad je Chavez 1998. došao na vlast, industrija je bila privatna u 65 posto slučajeva, da bi se deset godina kasnije to popelo na 71 posto. Kad se tome doda da Chavez kooperativama ipak nikada nije dopustio da preuzmu glavnu granu industrije – naftnu industriju, stvari postaju još ozbiljnije.

Primjer iz grada Anzoategui i tamošnjeg pogona Mitsubishija govori da vlada posebno skrbi za stratešku industriju kakva je naftna ili autoindustrija. Naime, prošle je godine ondje izbio štrajk jer je vlasnik otpustio tuce radnika. Štrajkaši su tražili njihov povratak na posao. U okršaju je policija ubila dvojicu radnika, ali je čavistička vlada cijeli događaj zataškala. Tu dolazimo do novog problema nove Venecuele – kontinuiranog rasta birokratizma u vladi. Naime, Chavez svoju političku premoć ne gradi na klasičnim radničkim političkim partijama, nego mu jezgru čini srednji oficirski sloj. To rezultira time da je vrlo teško osigurati da radništvo u kooperativama i sindikati kontroliraju militaristički ustrojenu vladu. Čak je i Chavezov PSUV premrežen birokratskom strukturom.

Stoga se kao glavno pitanje nameće sljedeće: je li uopće moguće graditi socijalizam, bio on socijalizam 21. stoljeća ili kakav god drugi, u uvjetima klasične kapitalističke države? Kako nam sada pokazuje situacija u Venecueli, vrlo teško. Domaći kapitalizam, u sprezi s onim američkim, gradi Venecuelu kao državu pod svojom kontrolom. Uslijed ogromne birokratizacije, kontrola nad državom polako ali sigurno izmiče radničkoj klasi iz ruku i onemogućuje joj da ima direktni nadzor nad društvom. Kao dodatna prijetnja nadvija se vojska, koja poput ptice grabežljivice leti nad cijelim društvom.

Potreba za radničkim savjetima

Što se vanjske politike tiče, i u ovom se slučaju pokazuje da je ona samo nastavak unutarnje. Primjer Chavezove vanjske politike za to je vrlo instruktivan. Oštro je protiv američke vanjske politike i na tom tragu u više je navrata pokušao oformiti trgovačku zonu, neovisnu od drugih, unutar same Južne Amerike. Očito je da upotrebom naftnog bogatstva pokušava proširiti svoj utjecaj u Južnoj Americi, ali istovremeno i direktnim potpomaganjem razviti druge zemlje kontinenta. Dalje, surađuje s režimima koji su također u opoziciji prema američkom imperijalizmu, poput Ahmadinedžadovog Irana. U međuvremenu, Chavez je pokušao zadobiti podršku među radničkim i sindikalnim svjetskim pokretima za uspostavu “pete internacionale”. Prije točno godinu dana pozivao je druge da mu se pridruže u novoj socijalističkoj internacionali, ali zasad bez uspjeha.

Nema sumnje da je Chavez izvanredna ličnost. Zapravo je upravo on bio taj koji je uvodio ideje socijalizma u venecuelanski radnički pokret, nije ga ta ideja bila dočekala u masama, pa ju je trebao samo raspiriti. Međutim, unatoč sjajnoj osobnosti ili časnim namjerama, ni jedno od toga neće biti dovoljno u stvari socijalizma. Unutarnji razvoj i razvoj radničkih kooperativa, plus nepoticajno međunarodno okruženje te stalna prijetnja birokratizacije, podsjećaju na davnu situaciju u počecima Sovjetskog Saveza i na ondašnji “socijalizam u jednoj zemlji”.

Jedino što se u organizacijskom smislu može suprotstaviti kapitalističkoj državi jesu radnički savjeti. Upravo oni predstavljaju onaj centar odakle se može širiti radnička borba. Te je centre otpora posebno važno graditi unutar i u vezi s PSUV-om, jer se samo na taj način može suprotstaviti birokratizmu, oportunizmu i militarizmu. Na taj bi se način mogao odbiti kapitalistički protuudar u Venecueli i tako osigurati centar radničkog otpora i izgradnje socijalističke revolucije, ne samo za Latinsku Ameriku nego i za cijeli svijet.