Redateljski debi glasovita scenarista
Proces stvaranja filma unutar profesionalne kinematografije gotovo beziznimno podrazumijeva kolektivnu kreativnost. Kostimografi, scenografi, montažeri, a osobito scenaristi i snimatelji, nezaobilazni su u stvaranju unikatnog svijeta djela, pa ipak, u prvi plan gotovo uvijek dospiju samo glumci i režiseri, kako zbog praktičnosti (tko će pored redateljskih i glumačkih imena pamtiti još i sve istaknutije scenariste i direktore fotografije, o ostalima da se i ne priča), tako i zbog popularnosti jednih (glumci) i mistifikacije drugih (režiseri). Posebno je to frustrirajuće za scenariste, tvorce sadržajno-značenjskih temelja filmova, čiji se prinosi prilikom velike većine interpretacija u potpunosti pripisuju režiserima.
Meksikanac Guillermo Arriaga jedan je od rijetkih današnjih scenarista čije ime stoji visoko na autorskom Olimpu i redovno se pamti u paru s imenom Alejandra Gonzálesa Iñárritua, režisera njegovih tekstualnih predložaka i konačnog tvorca “Pasje ljubavi”, “21 grama” i “Babela”. Kad je Tommy Lee Jones redateljski debitirao filmom “Tri pokopa Melquiadesa Estrade”, jednako je važan bio podatak da je režirao upravo Arriagin scenarij.
Zahtjevan model
Iako posjednik statusa o kakvom velika većina scenarista može samo sanjati – uz Charlieja Kaufmana daleko najpoznatiji i najugledniji scenarist u proteklih dvadesetak godina čiji se umjetnički utjecaj može mjeriti s onim najistaknutijih režisera – Arriaga nije bio zadovoljan. Imao je osjećaj da previše ostaje u sjeni Iñárritua, što ga je užasno smetalo (situacija je usporediva sa Sidranovom frustracijom u odnosu na Kusturicu). I jasno, baš poput spomenutog Kaufmana, Arriaga je dočekao priliku da sam režira vlastiti scenarij. Učinio je to prošle godine u nezavisnoj američkoj produkciji s pridruženim argentinskim učešćem i, ponovno kao Kaufman, odlučio na toj poziciji ekranizirati svoj najradikalniji predložak. I dok je Kaufman u redateljskom debiju “Sinegdoha, New York” radikalizirao jedan od svojih omiljenih motiva – suodnos života i umjetnosti, zbilje i fikcije, Arriaga je radikalizirao svoj trademark – miješanje različitih prostornih i vremenskih razina.
“Ravnica u plamenu”, kako je naziv njegova redateljskog prvijenca, razvija više fabularnih linija na nekoliko različitih američkih i meksičkih lokacija, a prvi zadatak postavljen pred gledatelje jest povezati te fragmente u cjelinu, shvatiti u kakvim su međuodnosima. Arriaga je i ranije u svojim scenarijima rabio takav narativni mehanizam, no ovdje je poveznice teže uspostaviti i stanovita trilerska napetost koja proizlazi iz samog sastavljanja djelića mozaika vjerojatno je veća nego u većini njegovih prijašnjih, po tom pitanju također tenzičnih uradaka. A teže odgonetanje toga tko je tko i u kakvoj je relaciji s likovima drugih fabularnih nizova proizlazi i iz činjenice, koja se uočava tokom odvijanja radnje, da se dio zbivanja događa najmanje desetak godina ranije od drugih dijelova narativa. Kad se to shvati, odmah se javlja pomisao da su neki od likova iz prošlosti istovjetni likovima iz sadašnjosti, samo što ih utjelovljuju drugi, stariji glumci. Taj moment – dvije međusobno izrazito udaljene vremenske razine, gdje se neki od likova iz prošlosti javljaju u tumačenju drugih glumaca u sadašnjosti – Arriaga dosad nije rabio, i to je taj novi trenutak dodatne radikalizacije ionako zahtjevnog modela.
Film inače, kronološki prepričano, govori o tinejdžerici koja je nehotice prouzročila smrt svoje majke i njezina ljubavnika, potom se erotski zbližila s ljubavnikovim sinom te ga napustila nakon što je rodila zajedničko dijete, da bi nekih dvanaest godina kasnije, pretvorena u duševnu olupinu iscrpljenu grižnjom savjesti, seksualno općila s, čini se, svakim muškarcem koji je poželi, što je manifestacija samoprezira i samokažnjavanja, sve dok se prošlost od koje bježi ne pojavi u obliku vlastita djeteta.
Patos grčke tragedije
“Ravnica u plamenu” ima patos grčke tragedije, što se i prije moglo primijetiti u Arriaginim scenarijima, no Iñárritu i Jones to redateljski nisu naglašavali kao što, kontraproduktivno, redateljski čini Arriaga, a po sudeći po ovom filmu, spomenuta dvojica krotila su i neke pretjerane značenjske eksplicitnosti njegovih ranijih scenarija, uključujući opća moralizatorska mjesta. Daleko od toga da “Ravnica u plamenu” nije dojmljiv film, što je dobrim dijelom i zasluga vrsnih glumaca (Charlize Theron, Kim Basinger, Joaquim de Almeida, Jennifer Lawrence, J. D. Pardo, Tessa Ia i drugi), no idejno je previše očigledan, a intonacijski suviše sentimentalan.
Po svemu sudeći, Jones i osobito Iñárritu dragocjeno su oplemenjivali Arriagine predloške i vjerojatno zato njihovi filmovi stoje bolje u odnosu na redateljski debi glasovita scenarista, koji međutim svakako zaslužuje preporuku.