Sloboda za dosjetku
Sloboda daje dosetku, a dosetka daje slobodu! – kaže Žan Pol (Jean Paul iliti Johann Paul F. Richter, 1763.-1825.), veliki njemački, a kod nas jedva poznati romanopisac i estetičar. S njegovim citatom Sigmund Freud započinje svoju studiju “Dosetka i njen odnos prema nesvesnom” (citiram prema srp. prevodu; knj. III, u “Odabranim delima S. Freuda”, I-VIII; Matica srpska, 1969; a žao mi je što nemam pri ruci hrv. prijevod, ako taj i postoji), da bi do kraja, u složenoj psihoanalitičkoj razradbi, u osnovi obranio tu postavku. Uz spomenutoga, za početak se Freud ispomaže definicijom dosjetke (na njem. Der Witz, ali neka nas to ne zavodi u prizemno značenje našeg “vica” u svakodnevnoj upotrebi) kod njemačkoga filozofa Kuna Fischera (1824.-1907.), koji kaže da je “dosetka …sud koji se poigrava. Dosetka je puka igra idejama.” Jedan drugi Fišer (ali ovaj put je to Theodor Vischer, njem. estetičar, 1807.-1887.), pak, definira dosjetku “kao veštinu da se sa iznenađujućom brzinom poveže u jedinstvenu celinu više predstava koje su, po svom unutrašnjem sadržaju i području kojem pripadaju, zapravo tuđe”. “Kontrast predstava”, koje nas zapanjuju, još je bolje objasnio jedan od najvećih psihijatara, Emil Kraepelin (1856.-1926.), od kojega S.F. navodi da je “dosetka svojevoljno povezivanje dveju predstava koje su na bilo koji način oprečne, i to većinom pomoću jezičke asocijacije. Uz “kontrast predstava” još je važno razmotriti tzv. smisao u besmislici: “Ono što za trenutak smatramo da ima smisla, to stoji pred nama kao potpuno besmisleno: U tome se, u takvom slučaju sastoji komični proces… Duhovitim se čini neki iskaz onda kada mu, sa psihološkom, neophodnošću, pripisujemo izvesno značenje, a dok mu ga pripisujemo odmah opet i odričemo. Mi u njemu nalazimo neku istinu, koju onda po zakonima iskustva ili opštim navikama našeg mišljenja, ipak u njemu ne možemo naći. Mi mu pridajemo logično ili praktično značenje, koje prevazilazi njegov pravi sadržaj, da bismo upravo to značenje porekli čim osmotrimo svojstvo tog iskaza.”
Ovako tešku artiljeriju, na ovom slabome mjestu, upotrijebio sam ne bih li raščihao gužvu, graju i gungulu koja proteklih desetak dana nastaje zbog zezalačkog i politikantskog tumačenja dosjetke, vizualno-grafički predočene na naslovnicama ovih novina (od 1. i 8. X o.g.). S onu stranu domoljubne patetike u prosvjedu Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, s kojim su ovaj metež i mutež i inicirani/inficirani (a koji je obranu pojedinačnih ljudskih prava ovako zamijenio zastupanjem “prava” državne-oružane-(pri)sile?!), i s onu stranu ustašoidnih podvaljivanja a la T. Dujmović (VL, 9. X), jedan prostodušan iskaz odvest će nas ravno na kauč dr. Freuda. “Obadva! Obadva! Oba su pala!”, kao spontani poklič jednoga promatrača odjekuje od 21. IX 1991., kad je na HRT-u bila prikazana amaterska video-snimka (od 48 sekundi) rušenja i pada JNA aviona ponad Hrvatske (mada se filmski stručnom J. Pavičiću čini kako se vidi pad samo jednoga aviona; JL, 9. X), odjekuje u raznoraznim prilikama i (zlo)upotrebama, da bi ga tek stjecaj okolnosti (u kontekstu nesretnoga udesa hrvatskih aviona), s naslovnica “Novosti” raspirio do zaglušujućega urlikanja.
A, u osnovi svega je “tek” dosjetka, kao duhovito ispražnjenje duševnih energija, s najmanjom količinom (minimumom) društvene štete, a s najviškom (maksimumom) kolektivnog uživanja. Prostodušno, dakle istinito i pošteno to piše Marijan Lipovac (“Vjesnik”, 7. i 8. X): “Iako je možda mnogima nakon pada dvaju MIG-ova napamet pao uzvik ‘Oba su pala’, nije isto kad se takve aluzije rade na naslovnici novina.” Eto, mnogi misle ono što se malobrojni usuđuju iskazati, ali ovi potonji to rade tako da zadobiju i vanjske i (svoje) unutrašnje prepreke, koje se obično isprečavaju duhovitosti (Pa, je li to – pametno?, Smije li se to? i sl.). “Tendenciozna dosetka” (kako Freud određuje sam vrhunac dosjetke) “upotrebljava se sa posebnom simpatijom da bi se omogućila agresija ili kritika u odnosu na one koji se nalaze na višim položajima i polažu prava na autoritet. Dosetka tada predstavlja pobunu protiv takvog autoriteta, oslobođenje od njegovog pritiska… (jer je ona) podesna za napade na ono što je veliko, dostojanstveno i moćno, ako je unutrašnjim preprekama ili spoljnim okolnostima zaštićeno protiv direktnog omalovažavanja”. Toliko ćemo valjda dopustiti/omogućiti dosjetki u 21. st., kad je još početkom 20. st. S. Freud obrazložio njeno pravo na slobodu (studija “Der Witz und seine Beziehung zum Unbewussten” datira iz 1905!)…
A “svetinje” prepustimo crkvi i vjerama, jer nikakav sekularni uzvik ne može pretendirati na takvo uzvišenje što bi već i naivni pravdoljupci/čovjekoljupci/bogomoljci morali prirodno znati. Kako kaže apsolutni autoritet na ovom području, naime Rudolf Otto (1869.-1937.), u knjizi “Sveto – o iracionalnom u ideji božanskoga i njezinu odnosu spram racionalnoga” (hrv. izd. Scarabeus, Zagreb, 2006.): “Spoznati i priznati nešto ‘svetim’ prije svega je samosvojno vrednovanje koje se tako javlja samo na religioznom području.” Praviti “svetinje” od nekakvoga slučajnoga povika, ne samo da je glupo, nego je i bogohulno (ako to smije ustvrditi čak i jedan ateist, da ne kažem i apostata). Pogotovo nikakav rat ne može biti “svetinja” (pa bio taj i Domovinski, kako se pričinjava M. Ivkošiću; VL, 9. X), kad se već i Vatikan odavno odrekao onih “križara”, koji su u ime Svetinje i za njenu obranu haračili, klali i palili u svojim genocidnim pohodima… No, i tada je, čak, bilo prilike za dosjetku. Kad su nekom zgodom križari masakrirali stanovništvo u jednom gradu, netko je oprezno došapnuo zapovjedniku, kako među mogućim žrtvama možda ima i kršćana, tj. da nisu svi nevjernici. Zapovjednik je odbrusio: “Samo koljite, a Bog će na onom svijetu već prepoznati svoje!”