Snimao bih filmove o ljubavi

Prema ocjeni publike i kritike, ratna drama “Crnci” iz 2009. jedan je od najkvalitetnijih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme. Ovaj će film, prema odluci Hrvatskog društva filmskih djelatnika, biti naš kandidat za nagradu Oscar. Redateljski dvojac Zvonimir Jurić, kojeg znalci pamte po debitantskom uratku “Onaj koji će ostati neprimijećen”, i Goran Dević, poznat po dokumentarcima a najviše po svom studentskom radu “Uvozne vrane”, uspjeli su na svom zajedničkom projektu angažirati sam glumački vrh: Krešu Mikića i Rakana Rushaidata, ali i veterana Ivu Gregurevića.

“Crnci” su težak i turoban film koji govori o užasima rata. Političku pozornost na sebe je skrenuo i stoga što govori o ratnom zločinu počinjenom u garaži, pa su reference na Branimira Glavaša i više nego jasne. No, tu prestaje svaka veza s dnevnom politikom:   radnja filma mogla bi se događati bilo gdje, u bilo kojem ratu u kojem vojnici vođeni željom za osvetom gube mogućnost prosuđivanja i osjećaj za realnost. “Crnci” su priča o tami, a sve neizrečeno samo pojačava jezu onoga što vidimo.

Čupavo je snimati u dvoje

– Pišući scenarij za “Crnce”, autocenzure je bilo jedino u smislu produkcije: nismo stavili ništa što ne bismo mogli snimiti, jer smo od početka bili svjesni da nećemo raspolagati s velikim sredstvima. S druge strane, da smo imali sav novac ovoga svijeta, ne vjerujem da bih napravio nešto drugačije, jer ovo je ipak ratni komorni film. U nekoj našoj podjeli rada, Zvonimir se više bavio glumcima, a ja kadriranjem, iako smo obojica radili i jedno i drugo. Svi glumci s kojima smo radili veliki su radnici i ljudi kojima možeš vjerovati. Prema scenariju, filmski Franjo, kojeg glumi Franjo Dijak, ima dosta rečenica sve dok u garaži ne kaže: “Ajmo odavde”, no sam je predložio da njegov lik bude šutljiv, da mu izbacimo sve rečenice izgovorene do polovice filma. Ta nam je sugestija pokazala da su glumci itekako brinuli o cjelini filma – kaže Dević. Redatelju je, dodaje, gotovo nemoguće napraviti uvjerljiv film ako nema ljubavi za svoje likove.

– Ne opravdavam nužno ono što junaci u mojim filmovima rade, ali ih kao ljudska bića moram voljeti. Glumcima smo maksimalno otežali posao, jer je riječ o ansambl-filmu u kojem nema glavnog lika i drugih likova koji ga podržavaju, ovo je partitura za više jednakovrijednih instrumenata. Kada stvaraš likove, bitno je da glumci imaju neku svoju pretpovijest. Bitno je da na platnu publika vidi i odbljesak svega onoga što ne pokriva filmska priča. Ovaj film je ostao u muškom svijetu, iako s druge strane ima ženu koja je pokretač ili agens svega. Ali rat je poprilično muška stvar. Svi su nam ukazivali na to da nemamo ženski lik u filmu, ali to nam nije smetalo. Drago nam je što smo kandidati za Oscara, jer će se napraviti još koja kopija filma, a i vidjet će ga i oni koji ga sigurno ne bi vidjeli da nismo kandidati za nagradu – kaže Dević. Nije siguran bi li opet dijelio palicu s drugim redateljem.

– Sa Zvonimirom više neću raditi, ali za druge ne znam: radije ne nego da. Preferiram pisanje scenarija u dvoje, jer je godina dana sjedenja za kompjuterom vrlo samotnjački posao. Kada snimate u dvoje, dođe do veoma čupavih momenata. Prije snimanja filma zajedno smo anticipirali što se sve može desiti, pa smo sve probleme koji su mogli uroditi konfliktom rješavali daleko od očiju publike. Svi smo manje osjetljivi kada nema drugih koji nas gledaju. 

Volio bih se udaljiti od prošlosti

Iako je politika zadnja stvar na koju Dević misli kada snima, ispada da je sve što radi neka vrsta političke provokacije.

– Puno mi je interesantnije razgovarati o filmu, nego o tim nekim društvenim okolnostima, no ne mogu raditi film izvan konteksta u kojem živim. Htio ili ne htio, u mojim filmovima publika kao u ogledalu vidi kontekst. Ne bježim od političkih tema, ali izrazito ne volim kada se na tome inzistira. Mislim da je to na neki način sekundarno. Svaki odabir teme za film je strateška odluka i svake godine, kada govorimo o mojim dokumentarnim filmovima, imam šest do sedam tema koje bi se mogle filmski realizirati. Nikada nisam na racionalnoj bazi odlučivao što ću snimiti, a što će ostati na razini ideje. Filmove radim jako dugo, tako da od prve misli do trenutka kada je film pred publikom prođu najmanje tri godine. Na razini instinkta moram osjetiti temu za koju znam da će me držati naredne tri godine. Ako bih racionalno birao, sigurno bih se udaljio od tema kojima se trenutačno bavim, jer bih se volio udaljiti od prošlosti. Premda, moji filmovi nisu samo filmovi o prošlosti nego o malim repovima koje ta prošlost ostavlja i danas. Postoji teorija da prostor pamti događaje koji su se desili, no ovaj moj zadnji film to opovrgava. Prostor ne pamti ništa, prostor je glup. Ako neki moj film govori o prošlosti, iz moje perspektive zapravo više govori o sadašnjosti. Prošlost sama po sebi nije filmična, jer kada gledatelj sudjeluje u nečemu što se dešava sada, pred kamerom, onda se puno lakše emocionalno uživi nego kada film uđe u naraciju i u nešto čega više nema. Volio bih da se moji budući filmovi više bave nekim drugim temama, recimo muško-ženskim odnosima – govori redatelj.

Moje noćne more

– U filmu “Nemam ti reć’ šta lijepo” vrlo sam eksplicitno, preko svoje sestre, postavljao pitanja samome sebi. Jedan kratak ratni period nosio sam uniformu, ali nisam bio u prilici pucati ni na koga. Nakon što sam izišao iz te ratne priče, imao sam neku vrstu noćnih mora: prvih petnaest, dvadeset sekundi nakon buđenja još nisi siguran je li to što si sanjao istina koju si potisnuo. Mučilo me što bih napravio da sam se našao u situaciji da moram pucati. Iz današnje perspektive ne mogu znati što bih napravio u takvoj specifičnoj situaciji. To mi je bila motivacija za film “Tri”, koji govori o čovjeku koji je iz rata izišao s vlastitom traumom i sviješću da je nekome učinio nešto nažao. Moja je pretpostavka da se iz rata izlazi s

PTSP-om zato što društvena pravila koja vrijede u ratu nisu ista kao ona u mirnodopsko vrijeme. Riječ je o dvije različite logike: ljudi koji su sudjelovali u ratu sudjeluju u toj priči po pravilima koja su drugačija od onih koja ih čekaju kada se vrate kući. To se može vidjeti u “Gospodaru prstenova”, kada trojica hobita spase Međuzemlje, pa vidiš da se poslije, u birtiji, više ne mogu uključiti u normalan život. Nekim ljudima koji su sudjelovali u ratu “Crnci” su se svidjeli, nekima ne. Ne mogu tu uspostaviti neko pravilo – zaključuje Dević.