Srpstvo kao oruđe emancipacije

Povodom izlaska naših novina na kioske Tiska, a za dva mjeseca proći će godina dana od tog događaja, u razgovoru sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom postavio sam mu pitanje o mogućnost zastupanja: “Može li jedan medij u javnosti nastupiti kao netko tko promiče, štiti i brani interese jedne zajednice, u ovom slučaju Srba u Hrvatskoj?” Odgovorio je: “Ovdje odmah nastupa jedna nemoguća dilema: da li samo održavati neko nasljeđe i zatvarati se u geto ili se praviti da ne treba ništa braniti, pa ući u javni diskurs i tamo nestati? Ili biti diskretno cenzuriran i marginaliziran? Kao u onoj TV igrici – što god da izaberete, pogriješili ste.”

Igrica je, naravno, “Hugo” i u međuvremenu je nestala. Ali za nas kao da tek sada počinje igra u kojoj sigurno griješimo. Želimo li biti politički analitičniji, a to sam pokušao i u svome izlaganju u raspravi na temu “Avangarde otpora, Otpori Avangardama”, održanoj 16. oktobra u okviru Festivala “Moje, tvoje, naše” u Rijeci, morat ćemo se ponovno baviti i nečim za što nemamo bolje ime od nacionalne emancipacije. Spomenuti riječki festival prošle je godine za temu imao “solidarnost”, a ove “otpor”. Ponuđen nam je prostor za raspravu koju su osmislili i moderirali redateljica Ivana Momčilović (Bruxelles) i sociolog Slobodan Karamanić (München). Sudjelovali su još i zagrebački student Stipe Ćurković i slovenski pjesnik Miklavž Komelj, pisac zapažene knjige “Kako misliti partizansku umjetnost”. Publiku smo informirali o različitim oblicima otpora, pri čemu se i u tom kontekstu postavio problem zastupanja. Jer, oni oko kojih smo gradili cijeli koncept, pobunjeno, pa onda i (samo)organizirano radništvo iz tvornica i brodogradilišta diljem postjugoslavenskog prostora (trebali su doći radnički predstavnici iz zrenjaninske “Jugoremedije” i riječkog “3. maja”), nisu sami učestvovali u službenom dijelu. S dvojicom autora projekta “3. maj trećemajcima”, Rolandom Sušnjem i Nikšom Morettijem, susreli smo se naknadno. Pa ipak smo izložili njihovu situaciju, rad i borbu koliko smo znali i umjeli. O iskustvima pobunjenih zagrebačkih studenata, blokadi fakulteta i pokretu za širenje direktne demokracije koji je iz toga izrastao govorio je sudionik tih događaja Stipe Ćurković. Između uvodne inspiracije radništvom i zaključne partizanima, koju je dao Komelj, ja sam morao nešto reći o našem radu na novinama srpske manjine i otporu koji se tu prakticira.

Razdvajaju Srbe od Hrvata

“Srbi u Hrvatskoj mogli bi reći puno toga o temi otpora”, započeo sam identitetskim diskursom i odmah privukao pažnju slušatelja. Ideja mi je bila da formom marksističke dijalektike klasnog i nacionalnog pokušam na novi način konceptualizirati problem srpstva u Hrvatskoj. Ovaj put ne kao problem čuvanja nečega, od kulturne do političke autonomije, već kao šansu za iskorak iz nacionalnog ali i klasnog geta – geta “elita”, iza kojih se skrivaju srpske podjednako kao i hrvatske radne mase. Govorio sam o radnicima “Borova” srpske nacionalnosti, koji se za svoja radnička prava bore u situaciji prevelike prepoznatosti sebe kao Srba i premalene priznatosti sebe kao radnika. Bilo mi je stalo pobiti u nas vladajući antitotalitaristički diskurs, po kojem su komunizam i nacionalizam shvaćeni kao pogubni kolektivizmi, i pokazati da danas živimo pod vlašću nekih drugih, individualističkih paradigmi. Diskurzivna strategija koju onda primjenjuju svi suvremeni kolektiviteti jest da je rješenje njihovih/naših problema, pa i onih koje imamo/imaju Srbi, u univerzalizmu prava čovjeka-građanina. Dakle, u ravnopravnosti sviju pred zakonom itd. i sl. “Neka institucije pravne države rade svoj posao”, postala je fraza za sprdanje.

Mi koji se ne odričemo materijalističke analize društva, znamo kako pred zakonom uvijek ima jednakih i jednakijih od drugih. Je li srpski radnik u Hrvatskoj danas vidljiviji (kako kažu ideologije civilnog društva) od srpskog poduzetnika? Teško, naročito ako je poduzetnik iz Srbije i kompanjon je Hrvata Todorića. No, Todoriću da bi bio Todorić nije nužno da uvijek bude Hrvat. Kapital koji posjeduje čini ga dijelom kozmopolitskih klasa. Za razliku od srpskog radnika u “Borovu” kojem, iako mu je još manje nužno da stalno bude samo Srbin, nije jednostavno prestati to biti. Oni koji žive od svog rada, za razliku od onih koji žive od prisvajanja viška vrijednosti, određeni su od države strogo nacionalno. Pa zato se državna elita i borila – da bi mogla socijalizirati svoj nacionalizam! I sada optuživati mase da su nacionalističke! Manje apstraktno, problem klasne pokretljivosti i s time povezanu dijalektiku klasnog i nacionalnog ovako je opisao jedan Rom, u svojedobno provedenom istraživanju “o stanju nacije” umjetnice Andreje Kulunčić: “Ciganin moraš biti do male mature. Ako ideš dalje u srednju školu ili čak na fakultet, onda više ne moraš biti Cigo.”

Srpstvo i hrvatstvo provođeni kao ideologija odozgo prema dolje dio su velike priče identitetskog nasilja kao sredstva vladavine nad masama. To je onaj “jezik mržnje” kojim govore neki političari i tzv. masovni mediji, a sekundarno i pojedinci iz mase koji su pounutrili taj jezik. Tako je moguće da kada novine srpske manjine osvanu sa sada popularnom naslovnicom, na njihovu redakciju bude nasrnuto kao na Srbe. Isto tako je moguće da onda redakcija u istoj javnosti bude branjena jezikom političke korektnosti, po kojemu smo svi mi jednaki, dapače različiti a jednakopravni, pred svim, pa i medijskim zakonima (da o zakonu bezakonja tj. linča više ne govorimo).

Uspostavljen je, dakle, puni krug: vlast nas svojim represivnim, npr. policijskim aparatom štiti. Od koga? Pa naravno, od sebe same. A samo usput i od tih nacionalističkih primitivaca koji prijete, jer u svojoj naivnosti misle da je to što na vlasti nisu iskreni nacionalisti – izdaja (kontra)revolucije. Još ne vide da najveću zaštitu svoje vladavine tzv. elite postižu trikom da nas, radne ljude, štite etnički neutralno, ali čvrsto svrstano. Razdvajaju Srbe od Hrvata. Pa dok smo tako etiketirani, teško da možemo izazvati simpatije građanske javnosti, koja nije sposobna pročitati riječi našeg novinara Igora Lasića, dok srčano brani njezinu slobodu govora. A on je u tekstu koji ne gori, “Pokazna vježba u Gajevoj”, napisao: “Kontekst u kojem se zbiva novinarska, strukovna emancipacija u smislu širenja područja borbe, treba zato poimati kao narodnooslobodilački pokret…”

Najbolje od najgoreg

U tekstu uz raspravu “Avangarde otpora, Otpori Avangardama” Ivana Momčilović i Slobodan Karamanić ponudili su jednu klasifikaciju otpora kao korelata pojmovima dominacije i vlasti. Tako oni razlikuju figure Disidenta-opozicionara, Dezertera i Heroja otpora. U sve tri strategije lako se prepoznaje svako biće, dakle i svaki društveni kolektiv koji teži promjeni postojećeg na prostoru post-Jugoslavije. Mogu li ti novi emancipatorni kolektivi biti i oni koje pokrivamo starim pojmovima srpstvo, hrvatstvo, bošnjaštvo itd. i sl.? Odgovor na to pitanje možemo dati samo ako izađemo iz antitotalitarističkog diskursa, koji u svakom novom otporu vidi opasnost od preobraćanja jedne represije u drugu. Ostajući pri tome, samo “pružamo cinični alibi produžavanju postojećeg stanja kao ‘najboljeg od najgoreg'”.

Ključno pitanje dana je, zaključili su moji riječki sugovornici, radikalni otpor koji bi ujedno bio i invencija novih formi politike emancipacije. A to zahtijeva, kako je na primjeru teorijskih izvoda slovenskih partizana spoznao Miklavž Komelj, ni više ni manje već promjenu u karakteru cijelih naroda. Tada će i srpstvo biti oruđe emancipacije.