Tragedija idealizma

Vladimir Šeks je osmi listopad 1991. godine dočekao s dušom Crvenkapice. Nevin kao suza, opijen idealizmom, aktualni potpredsjednik Sabora je – priznat će prošlog tjedna na Dan neovisnosti – zanemario “organizirane klanovske interese” koji se klanjaju “zlatnom teletu”, ponižavajući istinske hrvatske branitelje koji su stvarali i gradili hrvatsku državu. Koliko je u ta čemerna vremena bilo teško biti idealist, Šeks može posvjedočiti vlastitim primjerom.

Kao potpredsjednik Vlade, zadužen za pravnu državu, Šeks je dobio skromni stančić od 160 četvornih metara u središtu Zagreba, ali jao, vidjevši ga, skoro je pao u nesvijest. “Što da vam kažem, u stanu su bili samo goli zidovi…”, požalio se novinaru “Danasa”. “Sve ostalo je, što bi se reklo, od temelja trebalo mijenjati…” U Šeksovom stanu do tada je, naime, stanovalo šest obitelji. “One su”, napisat će Drago Hedl, “postupno iseljavane, no neposredno prije nego što će taj golemi stan, na uglu Bogovićeve i Petrićeve, biti dodijeljen tadašnjem hrvatskom vicepremijeru, trebalo je iseliti još dva preostala stanara. Jedan od njih dobit će stan na Jarunu, a drugi, stanovita gospoda Keglević, završit će, po hitnom postupku, u roku od 24 sata, u jednom od zagrebačkih staračkih domova. Za mjesto u staračkim domovima u Zagrebu se inače čeka i po nekoliko godina…”

Dužnosnici u ćumezima

Nije taj ćumez Šeksu, dakako, pao s neba. Osječki stan, veličine 85 kvadrata, Šeks je – prema svojoj verziji priče – morao dati pod račun Slavonskoj banci, kako bi se mogao preseliti u Zagreb. Uz njegov opis tople ljudske tragedije može se navesti samo jedan problem: sjajno zvuči, ali nije baš istinita! Kako je otkrio “Feral”, Šeks je osječki stan usred rata uvalio banci za više od tisuću njemačkih maraka po kvadratu (dobio je 95 tisuća maraka), iako na tržištu u to doba nije mogao dobiti više od 600 maraka za kvadrat. Ali stan nije ni ponuđen na tržištu, koje ga je moglo odbiti, nego prijateljskoj ustanovi, koja vjerojatno nije mogla reći ne. Stan nije dao pod račun, već je novac stavio u džep, štoviše nije morao platiti čak ni troškove selidbe iz Osijeka u Zagreb. Novi zagrebački stan, do tada u vlasništvu Stambenog fonda Grada Zagreba, otkupio je za 22 tisuće njemačkih maraka, odnosno 136 maraka po četvornome metru, sedam puta jeftinije od iznimno uzbudljive lokacije u Osijeku, na prvoj liniji srpskog topništva…
Zaokupljen stančićem, Vladimir Šeks – sada znamo – u ta herojska vremena nije ni pomišljao, “kao ni ogroman broj ljudi, da će se dogoditi tako krupne deformacije i pogreške te takav zamah kriminala i korupcije”. Uz napomenu kako “naknadno poniranje u prošlost slabo pomaže”, dodao je kako je sigurno da je tada “trebao biti malo oprezniji i malo više odčitavati određene signale…”

Da je bio pažljiviji u odčitavanju signala, možda bi, recimo, već tih godina raskrinkao svog budućeg šefa Ivu Sanadera kao štovatelja “zlatnog teleta”. Naime, Sanaderova supruga i punac kupili su 1993. i 1994. godine tri stana u Kozarčevoj 21 blizu Britanskoga trga. Riječ je o dva stana od 113 četvornih metara koje je kupila Mirjana Sanader i jednom od 116 četvornih metara koji je kupio njen otac Ivan Šarić. U četvrtom, suterenskom stanu površine 49 kvadrata, živjela je gospođa Božena Šešljaga. Ona je, kako su tvrdili brojni mediji, tih godina bila izložena pritisku obitelji Sanader i Šarić, a grad joj je dao i zamjenski stan u Malešnici, pa se iselila iz te kuće. Tako je cijela zgrada prešla u vlasništvo Sanaderove obitelji. No Vladimir Šeks je te 1993. više slušao signale Tuđmana i Manolića, koji su se skućili u Nazorovoj i lijepo i masovno rasprodavali stambeni fond podobnicima. Američki državljanin Rudi Prpić tada je, recimo, bez uplaćivanja stambenog doprinosa – čak i bez hrvatskog državljanstva – dobio stan od 160 kvadrata u Masarykovoj zato što je trebao postati ministar vanjskih poslova, ministar uprave i pravosuđa Branko Babac otkupio je stan od 150 kvadrata u Krajiškoj, Milan Đukić dvosobni stan na Novoj vesi, Bernardo Jurlina 103 kvadrata na Pantovčaku. Stan od 120 kvadrata na istoj je lokaciji otkupio i ministar pravosuđa Milan Ramljak, Gojko Šušak otkupio je za bagatelu stan veličine 230 četvornih metara, Vice Vukojević postao je vlasnik stana većeg od 140 kvadrata u Ogrizovićevoj… Na taj je način 137 dužnosnika iz različitih stranaka – najviše, dakako, iz HDZ-a – 1992. i 1993. godine otkupilo stan. Znatno kasnije, 1998. godine, golemi je stan na Srebrnjaku otkupio general Ante Gotovina. Premda je stan veći od sto kvadrata, platio ga je skromnih 18 tisuća maraka, iako je samo adaptacija, koju je obavio MORH, po svemu sudeći vrijedila znatno više.

Vladimir Šeks danas će reći da “svako stvaranje države prati euforija, a ona smanjuje kritičnost”, no “na svu sreću, a rekao bih i u zadnjem trenutku, Hrvatska vlada i politika te predsjednica Vlade i odgovorni ljudi u Hrvatskoj, koji danas odlučuju o njezinoj sudbini, shvatili su i razumjeli te pokrenuli doista čvrstu i odlučnu bitku. Uhvatili smo zadnji vagon zadnjega vlaka”.

Ili mi ili oni

Davno prije zadnjega vagona u zadnjem vlaku, premijerka Jadranka Kosor uhvatila je stan iz kojega su izbačena maloljetna braća Drobac; sada bi svi zajedno, u tim vagonima, u prvoj klasi, nevini i sretni, u Europu. Šeks je istaknuo kako je nužno priznati pogreške, a na novinarsku primjedbu znači li to i tražiti oprost, odgovorio je kako “na stanoviti način treba tražiti i oprost radi nebudnosti i nečinjenja”.

Vladimir Šeks možda bi zaslužio oprosnicu prije nego oprost, kada mu vid ne bi bio tako slab a jezik tako nesklon istini. O nekoj nebudnosti i nečinjenju nema ovdje, dakako, ni govora. Stvar je posve obrnuta. Vrag voli da se prikriva. Njihov grijeh – njihov preveliki grijeh, kojim su u 20 godina zemlju doveli pred rub ponora – nije ni u kakvoj pasivi, nečinjenju, sljepilu, nego upravo u iznimno angažiranim zločinidbama, kako bi rekao Franjo Tuđman. Ovo krajnje farsično, skrušeno izigravanje nevinosti koja na Dan neovisnosti traži još jedan mandat, za počasni krug jedne skoro orgijastičke destrukcije, pokazuje koliko je ta družina opasna. On, najlukaviji među njima, pribjegao je najstarijoj formuli spasa pregažene “elite”, baš poput sicilijanske aristokracije pred Garibaldijem. “Promijenimo sve da ne bismo morali mijenjati ništa” (bisogna cambiare tutto per non cambiare nulla), kaže u romanu “Gepard” talijanski književnik Giuseppe Tomasi di Lampedusa. To je lukavstvo uma koji nas opet želi zarobiti svojom lažnom skrušenošću. To je miljama daleko od istinitosti onog nesretnog ali stvarnog nacionalnog idealista Ivana Vekića, koji je još početkom rata priznao Josipu Boljkovcu kako se u rat, eto, “nije javilo dovoljno časnih sestara”, pa su uzimali ono što se nudilo.

Na Dan neovisnosti Šeks je zaključno rekao da se “Hrvatska doista našla u zadnjem trenutku da kaže dosta te da je sada ili mi ili oni”, a što se tiče ishoda borbe protiv korupcije, siguran je da ćemo to biti “mi, a ne oni”… Tu se nema što dodati – ili mi ili oni.