Zvuk grada bez kloparanja željeznice

Austro-Ugarska je bila zemlja šarena, krparija pokrajina, nacija i naroda, zemlja s birokracijom monstruoznom ali efikasnom – jer moralo se tu prevoditi i poštivati lokalne i stare pravice svih tih naroda – usred rata je bila u stanju skupiti porez i usmjeriti ga. No, pustimo sada sve to, osvrnimo se na jedno koje je omogućavalo mnogo, na njezine željeznice, krvotok te Monarhije s dva srca, onim bečkim i peštanskim kolodvorom.  

Na zidu moje daruvarske sobe još i danas stoji karta mreže Austro-Ugarskih željeznica iz 1908. godine. U to doba, kada cesta još nije bilo, a automobili su pripadali – kao što im ime samohoda kaže – SF-u, cijela AU (što priziva zlato!) bila je vrlo gusto premrežena željezničkim prugama. Jedna od tih pruga spajala je Banovu Jarugu i Viroviticu, preko Pakraca, Badljevine, Sirača, Daruvara, Đulovca (Miokovićeva), Pčelića.

E, pa te pruge više nema. To jest ima, ali vlakovi staju u Siraču, 12 kilometara od Daruvara i ne idu više prema Virovitici. Linija koja datira iz pretprošlog stoljeća, nakon 113 godina prometa, u svibnju ove godine navodno je privremeno ukinuta, do 2011. godine, iz ekonomskih razloga, jer svi znamo da se pruge i grade i ukidaju baš iz tih razloga, a ne humanizma ili potpore nomadizmu. Time su ukinuti i putnici, lijepi krajolici kroz prljav prozor vlaka, a ostala je zbirka pjesama “Vlakom preko Banove” Vlajka Škorića, čudno ime Banove Jaruge, puno memorije… Tračnice sada opet gube sjaj i korodiraju – crvena šara hrđe koja podsjeća na riđovku proteže se uzduž njih kao početkom devedesetih, kada je bilje đikljalo između pragova.

Svoje formativne godine proveo sam u Daruvaru, često mu se poslije vraćajući baš tom prugom i pokušavajući zapamtiti sve pejzaže kroz prozor vlaka, navući naočale stranca pri svakom ulasku u grad, ali ostavimo to kakvom drugom tekstu. Ovaj put stigao sam u Daruvar autom.

MEĐUNASLOV: Staro za novo

Nije čudno ako ne znate gdje se točno Daruvar nalazi, jer Daruvar je u sredini između Save i Drave i cesta položenih pored njih, točno na pola zračne linije između Zagreba i Osijeka. Zbog reljefa je usmjeren na Zagreb, a njegovu mikroregiju, trokut Bjelovar-Daruvar-Kutina, jednom je prilikom Dubravka Ugrešić, rođena Kutinjanka, uz razgovor ugodni i ćevape na utrinskom placu, u Daruvaru bi rekli pijaci, nazvala Veliko Ništa. Geografska pomutnja je po tom pitanju potpuna, posebno što se Daruvara tiče, za druga dva grada bismo se još mogli složiti da su bilogorski ili moslavački centri. Ali Daruvar je u sredini, a u sredini, kao u središtu paukove mreže, je ništa. Samo pitoreskna – tako kažu turistički prospekti – kotlina s herojskim amplitudama temperature. I službeno najljepši mali grad u Republici Hrvatskoj.

Krenuo sam u laganu ophodnju grada, kao policajac, tamo je sve blizu, može se svuda stići i s proširenim venama i spuštenim stopalima u neergonomskim japankama. Prvo sam primijetio zastave koje nisu bile ni “Mercator”, ni “Billa”, čudo jedno, nego Slovenija, Mađarska, Češka, Hrvatska na jarbolima, pokraj sata, na glavnom Trgu, blizu fontane, kioska i robne kuće… Da, Daruvar ima jarbole, premda nema more nego samo bazene usred lijepog parka, dobre bazene, dođite obavezno. Nije mi odmah bilo jasno što se zbiva, ali zastave Srednje Europe su vijorile kao nostalgija za Austro-Ugarskom, ugrubo rečeno.

Nisu u Daruvaru rijetke internacionalne smotre, pa se ova Festivala limene glazbe (FLIG), kako sam pročitao na plakatu, imala o što nasloniti, jer radi se o nacionalno šarenom području gdje, doduše, nema više Daruvarskih susreta, provincijskog i veselog bastarda Đakovačkih bezvezova i Vinkovačkih Jesenjina, jer sve je i tamo u tranziciji, pa su i Obžinky (žetvene svečanosti) nakon 1991. postale Dožinky (žetvene svečanosti). Baš kao što je kino 25. maja uznapredovalo za punih pet dana, pa postalo kino 30. svibnja, a Ulica narodnog heroja Josipa Ružičke Ulica Lavoslava Ružičke, kemičara, nobelovca. Staro za novo.

Pažnju mi je osim zastava privukao i plakat zalijepljen na oglasnom stupu. Maleni plakat, onaj koji vide samo oni koji čitaju osmrtnice, poput mene, A4 formata, fotokopiran, na njemu mjesto i vrijeme koncerta, kafić “Jaje”, a na plakatu trojica mladih u kariranim košuljama, dugih kosa i ime benda: Rock Trio. Mili Bože, kao da sam se vratio u grad svojih vrlo mladih dana, tamo gdje počinje imaginacija i gdje je sve ljepše, bezopasno. Vidim i čujem svirku, amatersku, loše gitare, zastrašujuće raštiman razglas, kroz dim na koji će mi odjeća još danima smrdjeti, a starci mi zbog toga prigovarati, vidim muzičare kako mašu kosama, u kariranim su košuljama i trapericama, čak nisu na stageu zbog cura nego zbog upornosti u predstavljanju ne baš njegovanog ukusa i osrednje sviračke vještine, rondaju klasici ’60-ih, hard i heavy, uglavnom.

Prođe mi to kroz glavu i odmah sve zaboravim istog časa, odem na kavu, jer se u bircu nepriličnog imena “Bombastic” pije odlična “Julius Meinl 1862”, a i izbor viskija je respektabilan. Tu još miriši Austro-Ugarska. I Škotska.

MEĐUNASLOV: Punokrvni limenjaci

U neko popodnevno doba, tko-zna-više-zašto krenuo sam prema Trgu kralja Tomislava, nekada Josipa Broza, nekada Kralja Petra osloboditelja, nekada…, a od tamo ori, čuje se nadaleko, od dvorca grofa Jankovića na brežuljku i katoličke i pravoslavne crkve zvuk ide nizbrdo kroz pravilno sjever-jug postavljene ulice prema rječici Toplici. Nešto kao big band, usvirano, puhački, limenjaci koji ne podsjećaju na sprovode ni na obrede. Pa mi se odvrti film da je u nekom od tih traženja zvijezda po TV-u koje uvijek rado preskočim, dosta daleko dogurala i Gradska limena glazba iz Daruvara. Trenutno oni ne pušu, nego neki gosti iz Austro-Ugarske, ali to nije iritantno, nije baš ni moje, ali hajde… Onda dođem bliže, ovi još sviraju, i baš sviraju, zazivaju duhove predaka, koncerte u šetnicama, vatrogasce, ponos grada, na vrelom opustošenom trgu znoje se u uniformama, ali sviraju, sve se jazzu naklone. Da bi dojam bio potpun, uokolo vidim diviziju mažoretkinja s onim njihovim gigantskim štapićima za uši koje bacaju u zrak i hvataju, u uniformama koje prizivaju cirkusku i autoritet vojne glazbe, uvjerenih u svoju spretnost i seksepil. Dobro je to za njihovo samopouzdanje, ako već nije za sex-turizam, mislim, suzdržan prema ovoj umjetnosti. Ali ovaj je big band, pored puše i svira, izdrilan, sviraju klasike, “When the Saints go Marching in” i neke suvremenije obrade, recimo, a slušaju ih drugi big bandovi i namjernici, ima tu publike, i svima je dobro. Pušu oni junački, ozbiljna je to stvar, osuvremenjena.

Ipak sam se sakrio u hlad parka, jednog od ljepših u zemlji, a trećim uhom brao zvukove s Trga. Pomislio sam kako se Austro-Ugarska ovime vraća, a kako je ukinućem pruge protjerana. I još svašta što sam zaboravio, u Julijevu parku, koji ima i bistu Julija Jankovića, a koja je izabrana – na temelju glasanja građana. Građani su glasanjem odlučili od koje bi od tri ponuđene biste izložene u izlogu papirnice – sasvim različite biste, kao da prikazuju razne ljude – htjeli da njihov Julije izgleda baš tako, pa je to tako i proizvedeno, i odliveno, i postavljeno, i usvojeno, i memorirano. Pa vi recite da je tradicija oduvijek.

MEĐUNASLOV: Ne sudi band po plakatu

A onda sam navečer s prijateljima otišao na piće, dva-tri, a kada se birc zatvorio, zapitasmo se: “Gdje još ima pića?” Netko je rekao “Jaje”, a ja se sjetio Rock Trija, i rekao: “Super, ‘ajmo i to čuti”, moj mazohizam nema granica, pazi samo ime, kako je originalno ime banda. Stigli smo taman na pauzu i “Budweiser”.

Onda su pred nas, praktički oči u oči, jer tamo nema stagea, izišla trojica dugokosih srednjoškolaca, obučenih kao da je rockerska moda stala nešto prije nego što je Tito umro, baš kao s plakata – naslutio sam čistu katastrofu i čvršće stisnuo kriglu piva. Kada su zasvirali, svaka je priča bila onemogućena, decibeli su nas saletjeli i naselili. Na prvu pjesmu sam se adaptirao, a onda razvalio čeljusti od čuđenja i nazdravio dečkima. Redali su se Zabranjeno pušenje, Azra, Gibonni, Majke, tu im je priskočio netko iz publike, dečko sa sunčanim naočalama poslije ponoći, naočalama modela Bare, pa Rainbow, evo još jednog iz publike koji sjajno pjeva gospodina Ronnieja James Dia, a u međuvremenu zabavlja publiku plesom raka, pa opet klasici, ali tako usvirano i snažno da sam više počeo cijeniti originalne izvođače. Svako malo bi se netko iz brojne publike priključio, ovako ili onako, puno je tu ljudi bilo, pokret cijeli, spontan i neartikuliran, rock-komešanje, baš kako treba, jer je to pokret i ples a ne stranka.

Taj kafić je na gradskoj tržnici, od štandova na kojima se prodaju jaja, sir, kajmak, jabuke i ostale đakonije malih proizvođača odijeljen bijelim izgrafitiranim plahtama na kojima plavim sprejem piše: NITZSCHE (baš kako sam napisao), pa odnekuda ŽELJO, ime kojeg banda, malo poruka pacifizma i pubertetskog individualizma i slično. A dečki su svirali, svirali i sjajno su to činili. Rock Trio. Poslije sam doznao da nekima znam očeve, da vježbaju danonoćno, udarnički, ozbiljno. To se i čulo, baš dobro čulo, na sav razglas. Vidim u toj trojci mogući rezervoar studijskih muzičara, barem. 

MEĐUNASLOV: Kiša kao aplauz

I onda me snašlo cijelo to popodne, punokrvni limenjaci i ovi dečki na struju, i nisam znao koliko je tih Daruvara, ali sam znao da sam baš sretan, i ponesen, i počašćen, i da ima ljudi ovih i onih.

Rekao sam, po daruvarski, ekipi: “Oćmo ić kuć?”, čaše su bile prazne, glazba je utihnula, ali oni nisu još htjeli, a ja sam krenuo. Dan je bio suh i vreo, predvečer je kao iz trave niknula sparina, prizvala oblake i njima mora da je nagomilala nebo, ne znam točno, bila je noć, mrak, nisam ga vidio, ali tada se nebo otvorilo, oblaci otresli nabrekla muda iznad Daruvara. Prvo sam pokušao trčati između kapljica, ali onda su me pronašle, one krupne što odzvanjaju na tjemenu, snašle sa svih strana, ni kišobran mi ne bi pomogao, samo kiša, gusta teška ljetna kiša, pa sam zadihan usporio, mokar do kože, raskopčao košulju i skinuo je pa polako, polako, s noge na nogu šetao po ljetnom pljusku koji je zvučao kao gromki aplauz, gradom negdje u sredini gdje svašta stane i nije mu tijesno, u gradu u koji se više ne može stići vlakom.