Bez kuće i kućišta

Foto: Davor Konjikušić

U beogradskom naselju Zvezdara, među trošnim četverokatnicama i obiteljskim kućama u Krfskoj ulici, smješten je jedini centar za djecu s ulice, klince koji život provode na betonu dvomilijunskoga grada. Uglavnom je riječ o romskoj djeci, maloljetnicima koji bježe iz popravnih i domova za djecu bez roditelja, ali i onima kojima je bolje na ulici nego s obitelji.

U skloništu je glavni odgajatelj Milan, nekadašnji policijski inspektor zadužen za maloljetnu delinkvenciju koji je, kako kaže, oduvijek volio svoj posao.

– Ponekad dođu toliko uduvani na lepku da ih ne želim pustiti da uđu, jer to je jedno od naših pravila. Evo, pogledaj ovog malog crnog, nema ni devet godina, a naduvan je ovako svaki dan, k’o bubamara – objašnjava Milan i dodaje da je narkomanija svakodnevna pojava.

Neću više da duvam lepak

Dvanaestogodišnji Aldin, visok dečko, nekada je s porodicom živio u Francuskoj. Nakon što su se vratili u Beograd, stvari baš nisu dobro krenule. Njemu je i dalje jedina želja da se vrati u Francusku i zaradi dovoljno novca za normalan život. Većina ove djece je zapravo starija od broja svojih godina. Neki mlađi tinejdžeri već imaju razrađene i ozbiljne poslovne strategije za budućnost.

– Želio bih postati automehaničar, popravljati automobile, imati svoju vlastitu radionicu. Takođe, ja sam i reper, jel’ znaš? Mogu i da ti odrepujem nešto. Ovde svratim skoro svaki dan, između škole i kuće. Ima nas dvanaest i tata nije baš najbolje otkako smo se vratili. Nas mlađu braću i sestre tera da prosimo, ali znam da to nije dobro – kaže Aldin, koji je otrčao prema kuhinji čim je shvatio da počinje večera.

Mnogi od stotina dječaka i djevojčica koji posjećuju svratište stalno žive na ulici. Takav je i Marko sa Slavije, koji je još pred sedam godina zimi živio u šahtovima na Novom Beogradu. Nedavno je izašao iz zatvora, razlog – krađa. Premda punoljetan, i danas dođe u svratište. Kaže da bez ulice ne može.

– Ma šta ću ja u stanu, meni je ulica oduvek bila dom. Sada radim na brisanju šoferšajbi, znaš. Nekada su me terali stariji, ali sada sam ja glavni. Međutim i dalje se ne može raditi na ovim križanjima u centru grada, to drži mnogo opasna ekipa. Matori, znaš, neću više da kradem i duvam lepak. Čist sam sada. Dođem ovde, pogledam televiziju, igram igrice, nije loše – priča Marko s nekim gotovo klinačkim žarom.

Najveći problemi ove djece su narkomanija, nasilje i prostitucija. Za ovo posljednje veoma rijetko se saznaje, uglavnom prekasno. Centri za socijalni rad su prespori.

– Država je jako troma. Trebaju godine da se nešto pokrene, a tada je već prekasno. Ovoj deci treba adekvatna pomoć i rešenje, jer ovako ispada da samo gasimo požar – ogorčena je medicinska sestra Milena.

Mnogi znaju da se ovdje požari ponekad znaju ugasiti, ali se novi nikako ne mogu spriječiti.

– Mnogima je stvarno bolje na ulici nego s roditeljima – dodaje jedna od teta u prolazu.

Smijeh samo nakon večere

Da ni u susjednoj Rumunjskoj nije dobro, vidi se odmah nakon prelaska granice pored Vršca. Nerazvijena sela, oranje konjima i plugovima, lica puna praznine i bjesomučna bahatost bogatih. Siromaštvo je i danas najveći problem te nove članice Europske unije. Temišvar i banatska regija su uz Transilvaniju najbogatiji dijelovi ove države. Unatoč tome, svake zime ljudi bukvalno umiru na ulicama i u skloništima za beskućnike. Jedno od njih je i ono “Karitasovo”, u kojem mogu boraviti i žene i muškarci, a kroz koje dnevno prođe oko 300 ljudi. Baka Julija Manesku u ovom svratištu živi već godinu dana. Najbitnije stvari nosi sa sobom. Njena životna drama počela je onoga dana kada je, nakon supruga, izgubila i sina.

– Moj sin je bio pravoslavni pop u jednom malom selu osamdeset kilometara od Temišvara. Kada je preminuo, morala sam prodati kuću da bih ga sahranila kako dolikuje. Novca od moje mirovine jednostavno nije bilo dovoljno. Razmišljala sam: dobro, ako prodam kuću, imat ću makar za neku sobicu u gradu i radit ću na placu dok se ne snađem. Nažalost, nikada se nisam snašla. Ispala sam budala – kaže Julija.

U ovom skloništu za beskućnike smijeha ima samo nakon večere, kada mlađi izađu u dvorište da zapale cigaretu. Na jednoj klupici dvoje se ljube. Smiju se, ali ne žele reći svoja imena, niti se žele fotografirati. Ali rado pričaju, pogotovo nakon što užicaju cigaretu.

– Imam 33 godine, ona ima 27. Nije tu loše. Snalazimo se. Evo, vidiš onoga tamo što te gleda ispod oka, s njima smo se upoznali u Njemačkoj, ali su nas deportirali. Ha, čuo si da se drogiramo? Znam da ti je to upravnik ispričao, ali u krivu si – smije se naš sugovornik.

Hihota je uskoro nestalo. Pojavio se čovjek koji je, nakon buha, dobio crve u nozi. Muškarci s  prvoga kata, iz spavaonice broj tri, žele ga izbaciti. Umiješali su se upravnik i volonteri. Dogovoreno je da ga hitno odbace do bolnice. Kako Hitna pomoć ne želi doći, mole jednog od poznatih taksista da ga odbaci. Čovjek pristaje. U Rumunjskoj je alkohol neprijatelj broj jedan i osnovni razlog zbog kojeg se zimi ljudi smrzavaju na ulici, dobivaju gangrenu i zbog kojeg dolazi do nasilja.

Humanitarci u noćnoj akciji

U Budimpešti, glavnom mađarskom gradu, beskućnike je nemoguće ne primijetiti. Čim zahladni, spuštaju se u podzemne prolaze, stanice metroa, male prolaze. Procjenjuje se da ih ima između pet i deset tisuća, a taj broj raste s povremenim beskućnicima. Beskućništvo je sve do sloma komunizma ovdje bilo gotovo nepoznat pojam, ali je kao problem eskaliralo već u prvim godinama tranzicije. Odnos većine prema ovoj skupini ljudi u to je vrijeme uglavnom bio odvratan: zaobilazili su ih, maltretirali i šikanirali na svakodnevnoj bazi. To je kulminiralo prije tri godine, kada je grupa mlađih punoljetnika nakon batinjanja beskućnika na spavanju jednog od njih polila benzinom i zapalila. Sada ipak ima puno mladih ljudi koji volonterski pomažu beskućnicima, a i nevladine im udruge pokušavaju umanjiti nevolju.

Preko dana beskućnici rade u programima čišćenja i fizičkih radova. Uvjet je da moraju doći trijezni i da na poslu ne konzumiraju alkohol: novac dobivaju tek nakon alko-testa. Nedaleko Košut Tera, veća skupina beskućnika leži u parku. Završili su posao i otvaraju se prve boce najjeftinije palinke i vina. U blizini je i kuhinja koja preko dana pruža osnovni obrok ljudima s ulice: krišku kruha premazanu paštetom, posutu s malo tucane paprike i lukom.

Upoznajemo Pirošku, dobrodržeću pedesetpetogodišnju gospođu.

– Imala sam porodicu i sve je bilo u redu dok mi nije preminuo suprug. Stan sam ostavila sinu, a ja sam pokušavala živjeti od mirovine i plaćati najam. Međutim, u jednom sam trenutku ostala bez novca i, korak po korak, završila na ulici. Prije godinu dana pokušala sam si oduzeti život, ali su me odveli u bolnicu, zaustavili krvarenje i isprali želudac. Danas drugačije razmišljam, želim ostati čista, pristojno obučena, dostojanstvena i ne želim se predati. Mnogi od nas odustali su od života, ali jednostavno nemaju snage na sebe podići ruku. Teško je ne upasti u takvu letargiju, ali mislim da je takav put pogrešan. Dokle god budem imala snage, borit ću se. Nadam se da ću za dva mjeseca uspjeti iznajmiti neku sobicu i prvi put nakon pet godina zimu preživjeti izvan ulice – kaže Piroška.

Zolika i Toni od 1993. rade za Menhely Alapitvany, fondaciju koja pruža skloništa i programe za beskućnike. Uglavnom rade noću, u specijalnom kombi vozilu: reagiraju na telefonske pozive građana, samih beskućnika ili policije, te pružaju pomoć ljudima koji su u tom trenutku ugroženi. Kada nema previše poziva, ekipe fondacije posjećuju beskućnike na mjestima gdje žive, pružaju im pomoć, odvoze ih u skloništa, dijele vitamine, čaj i hranu, jer policija i Hitna pomoć za njih uglavnom ne mare. Pridružili smo im se u akciji u koju su pod rotacijskim svjetlima krenuli u osam navečer. Najprije smo se zaustavili kod Marije, starice koja živi sama s deset mačaka. Osim ljubimaca, svu njezinu imovinu u parku na rubu širega gradskog centra čine jedan madrac i rascijepane jakne i krpe koje se teško mogu nazvati odjećom.

– Ne želim ići u sklonište, individualka sam. Sada mi je malo teško jer su mi dvije susjede preminule prošle zime – sve je što smo uspjeli saznati od ove starice. Potom je počela nerazumljivo pričati o svom rodnom mjestu.

– Dajte nešto za sirotinju, ne budite tako škrti, da vam se ne bi isto ovo desilo – ispratila nas je pomalo ljutito, misleći da smo Slovaci.

Oko jedanaest stiže poziv da je starac s hodalicom viđen kako leži nepomično u travi pored benzinske crpke na gradskoj periferiji. Kada smo stigli onamo, prizor je bio stravičan: odbačena hodalica i bosonogo tijelo kraj ceste. Sitni šezdesetpetogodišnjak izgleda kao da ima devedeset godina. Netko mu je ukrao cipele i od bolova u nogama više nije mogao hodati. Iako nikome nije bilo jasno što se zapravo dogodilo, nakon konzultacija odvezen je u jedno sklonište zatvorenog tipa. Osim jauka i broja godina, nije uspio izreći ni svoje ime.

Sve sam uništio alkoholom…

– Zimi ljudi umiru na ulici, ovo večeras je ništa. Situacija je jako loša, iako bolja nego prije nekoliko godina, kada je policija tukla i kažnjavala beskućnike zbog ispijanja alkohola na ulici. Ljudima koji nemaju nikakva sredstva pisali su kazne od nekoliko stotina eura, a druge građane bi samo upozorili i pustili. Primjera ima koliko hoćete. Mislim da se stav javnosti jako sporo mijenja i da većina misli kako su beskućnici sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze – govori Toni dok idemo prema centru Budimpešte.

Blizu znamenite ulice Vaci, među kartonima pred zgradom u kojoj je nekada imao četverosobni stan, spava Jozef. Visok, jak i iskren.

– Sve sam uništio alkoholom. Kada sam ostao bez stana, otišao sam u Pariz i radio kao muzičar i mimičar. Uspijevao sam zaraditi dovoljno za najam stana i da se svake večeri ubijem pićem. Sve sam propio. Ne mogu stati s pićem i znam što će me na kraju ubiti – objašnjava. Nakon kraćeg pregovaranja, pristaje da ga odbacimo do skloništa. Sa sobom nosi crveni kofer, poklon od gazde obližnjega butika. Dok polazimo, brzinski ispod jakne sakriva bocu palinke.

Intervencije se redaju: kod parlamenta, ispred poslovnice filijale Erste banke, skupina beskućnika se prepire i radi buku. Čovjek kojeg je ostavila porodica lupa mladoj studentici na kuhinjski prozor pod kojim sada živi, pa par koji je policija uhvatila dok se drogirao ljepilom…  Radna smjena prestaje tek u pet ujutro. Hladna i vjetrovita noć na ulici svima oduzima snagu.

Beskućništvo je možda najgori oblik socijalne ekskluzije, ono je prvo materijalni, a zatim i duhovni pad čovjeka, to je simbol ljudske samoće, straha zbog napuštenosti i odbačenosti…

Iz mojih cipela

Nedavno je Centar za integraciju mladih izdao knjigu “Iz mojih cipela”, u kojoj djeca iz svratišta za beskućnike u Krfskoj ulici odgovaraju na različita pitanja. Evo nekih odgovora:

Kako izgleda kada se neko zaljubi?

– Romantičan je u devojku i devojka u njega, pa idu da šetaju. Idu do grada da pojedu sladoled.

– Radostan, zbunjen. Samo gleda u devojku i ne sme ništa da je pita.

Šta je odgovornost?

– Kada te neko nešto pita, ti moraš da odgovoriš.

– Da odgovoriš da l’ si krao ako pita sudija, moraš da kažeš da jesi.

Šta je Jugoslavija?

– To je grad, tamo žive sa parama, tamo se lepo živi.

– Grad, stari grad, šta će drugo da bude?

– Stara zemlja kada smo bili s Bosnom, kada je naše bilo Jadransko more.

– Nevažeće pare.

Šta je štrajk?

– To je kada ljudi umiru od gladi.

– Kada izađeš na ulicu i ne daš kolima da prođu.

– Kada ljudima kasni plata oni blokiraju saobraćaj.

– To je kada štrajkuješ protiv predsednika.

– Kada izlaziš na skupštinu i tražiš pare.