Ekonomija ekonomistima?

Kada kažemo ekonomska znanost, na koga u Hrvatskoj pomislimo? Lakonski odgovor na to pitanje, naravno, glasi: kako tko. Zato bi prva logična podjela mogla biti ona na ekonomske stručnjake i ekonomske laike. I staromodni zaključak da stručnjaci trebaju, pa onda valjda i znaju, odgovoriti na pitanje gdje se u nas skriva dobro ekonomsko znanje. A kada otkrijemo to mjesto, instituciju, a za njom i osobe, moći ćemo i mi laici saznati odgovor na klasična pitanja što, kako i za koga produciraju ekonomisti u Hrvatskoj.

Svi mi znamo za neka imena: Stjepan Zdunić, Guste Santini, Gordan Družić, Gorazd Nikić… upišite svog favorita. No, jesu li oni “monetaristi”, “kejnzijanci”, “ekonomski liberali”, “intervencionisti” i sl., ili su to samo površne etikete, kako hoće npr. Velimir Šonje, iza kojih se kriju uvijek isti standardni modeli? Jesu li neki autori mijenjali svoje ekonomske poglede na (hrvatski) svijet? Pritom ne mislimo samo na Veliki prijelom – onaj na prijelazu iz samoupravne dohodovne privrede u “čisto” tržišno gospodarstvo – već i na recentni prijelaz iz liberalnog u postliberalno razdoblje. Tko su naši neoliberalni zlikovci u ekonomskoj teoriji (sada ispada da to nije nitko), tko pozitivci koji stalno ukazuju na neoliberalne privredne zločine (ima li ikoga da to još ne čini)? Tko je bio dosljedan na svome kritičkom putu, tko je mijenjao tabore, a tko “progledao” u pravom trenutku pri svakoj promjeni trenda? Može li se još uvijek govoriti o paradigmama u ekonomskoj znanosti? Zašto puno više o tome znamo kada su u pitanju svjetski razvikani autoriteti, naročito ako su potencijalni ili stvarni nobelovci, negoli kada su u pitanju znanstvenici oko nas?

Korporacijsko zabavište

Trebamo li možda uopće izbjegavati izraze kao “naši”, “hrvatski” i sl. ekonomisti, ne zato što smo zadrti manjinci (tema o ekonomistima i ekonomiji manjinske zajednice zaslužuje poseban prilog), već zato što ti atributi prejudiciraju zaključak kako postoji ne samo hrvatska ekonomska znanost s jedne, već i nacionalna privreda s druge strane? Tu bi u razmatranje trebalo uvesti problem “unutrašnje globalizacije” hrvatskog društva. Je li sva privreda u Hrvatskoj hrvatska privreda? Ako je Ina, usprkos većinskom udjelu kapitala iz Mađarske, i dalje hrvatska kompanija (jer plaća poreze državi u kojoj se zatekla), je li imaginarni ekonomist iz te korporacije, npr. Mađar s američkom diplomom, i hrvatski ekonomist? Ako još nije, hoće li to postati? Jesu li građani Hrvatske koji rade za globalni korporativni sektor u nas još uvijek naši stručnjaci? Tko su dakle “hrvatski ekonomisti”, je li rješenje naših ekonomskih problema u njihovim rukama? Ili je u rukama političara i poduzetnika? A ako nije, u čijim je onda?

Lako se složiti da se u našim institucijama premalo koriste postupci i rezultati ekonomske analize. No, nudi li se uvijek kvalitetno znanje, usluga, savjet? I može li biti tako ako je sama ekonomska stručnost roba među robama, koja gleda kako da se i sama što bolje proda, pri čemu su dozvoljeni svi marketinški trikovi? Treba li se onda čuditi što korupcija postoji, vidjeli smo na primjeru osuđenih pojedinaca s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, već na nivou odvijanja nastave za stjecanje tih znanja?

Čitajući literaturu na temu stanja domaće ekonomske produkcije i razgovarajući s glavnim urednikom časopisa “Banka” Željkom Ivankovićem i teoretičarom mlađe generacije Mislavom Žitkom, dolazimo do zaključka da se uvidi u stanje ekonomske teorije i njene relevantnosti i mogućnosti “aplikacije” na ekonomsku praksu dosta različito doživljavaju i tumače. Naravno, honores mutant mores. Iako danas svi ekonomisti, sve do onih djelatnih u službama vlade i stranaka, vole biti “neovisni ekonomski analitičari”, jasno je da su neki angažirani “samo” na fakultetima i institutima, drugi imaju i svoje konzultantske firme, treći su analitičari u medijima. Istovremeno, do šire publike pod firmom ekonomije stiže uglavnom specijalizirana štampa s kioska, koju kao najjeftinija radna snaga ispisuju kroatisti, komparativisti i filozofi. Druga linija ide od obrazovnih ustanova prema političkim strankama, pa onda i prema institucijama vlasti: vladi, ministarstvima i drugim službama. Svi, primjerice, poznajemo tzv. ekonomske stratege SDP-a (tako ih predstavljaju u medijima). Bio je to najprije Mato Crkvenac, pa Ljubo Jurčić, a sada je Branko Grčić. Jesu li oni primjer kvalitetnog posredovanja između ekonomske znanosti koju proizvode ekonomisti i ekonomske politike koju provode političari? Je li to razlikovanje, na kojem inzistiraju stariji autori, uopće još validno?

Tako veteran Dragomir Vojnić, pišući članak na temu odnosa ekonomije i politike, govori o poželjnom usklađivanju stavova kroz sistem ekonomskih savjeta ili vijeća ekonomskih savjetnika. Za njega, koji poteže kontinuitete ekonomskih problema od privredne reforme 1965. koju je pomagao osmisliti do danas, ne postoji velika kriza ekonomskih institucija i teorije koja se u njima proizvodi. Kao da je kriza isključivo politička. Za to ima argumenata. Od razgranate infrastrukture obrazovnih i znanstvenih ustanova (samo pobrojavanje odnijelo bi suviše prostora), do razrade problema privatizacije i strategija razvoja koji su na vrijeme učinjeni – domaća pamet je postojala. Na početku postjugoslavenske tranzicije, dok smo još imali kapitalizam bez kapitalista, a nismo se uvođenjem državnog vlasništva vratili u Istočni blok, mogli smo učiniti barem koliko i u Sloveniji, čiju je “odgođenu tranziciju” osmislio, naravno ne jedini, ekonomist Jože Mencinger. A politika ga je slušala. Prepuštanje stihiji doktrine neoliberalizma, kako “razvoj” posljednjih decenija vidi i Vojnić, politička je šteta nanijeta svim tranzicijskim zemljama. Da je stara ekonomska garda, dok je bila živa, govorila kritički, dokaz su radovi Branka Horvata, ali i Jakova Sirotkovića, koji je u Znanstvenom vijeću za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo HAZU-a još 2001. govorio o “kriznom stanju hrvatskoga gospodarstva i pravcu zaokreta ekonomske politike iz prorecesijske u razvojnu”.

Prazne ruke ekonomista

No, za srednju i mlađu generaciju ekonomista, taj blagi spoj nevidljive ruke Adama Smitha i vidljive ruke Johna Maynarda Keynesa, koji su zagovarali ekonomisti “tržišnog socijalizma”, zvuči kao melodija iz predbudućnosti. Pričati o boljoj i djelotvornijoj suradnji struke i politike na osnovu bolje institucionalne organiziranosti i definiranosti, možda se još moglo u devedesetima, iako je pitanje kakvog je i tada to imalo učinka. Sada je jasno da, uz svu reformu visokog školstva, ekonomski suverenitet koji gubimo čini i eventualnu dobru volju lokalnih političara za suradnjom s lokalnom znanošću – zakašnjelom. A i ta volja, sudeći po trenutnoj implicitnoj polemici između guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog i premijerke Jadranka Kosor, obostrano propada.

Možda je i istina da je ekonomska znanost kontinuirano upozoravala na probleme mafiokracije, korupcije, organiziranog kriminala, te na s time povezanu degradaciju pravne i socijalne države. No, je li dovoljno da intelektualci, ovaj put ekonomski, upozoravaju? I koga? Dvor, da se na dvoru događaju dvorske spletke? Kao da to dvorjani i kralj ne znaju. Nisu li i ekonomisti uključeni u sve te pretvorbe, privatizacije i korupcije koje su, osim ovjere javnog bilježnika, stalno trebale i proizvodnju ekonomskih elaborata “razvoja”, čije smo žrtve? Sigurno. Svaka vlast ovdje ima “svoje” ekspertne zvijezde, koje joj popreko donose legitimitet stručnosti, ponajviše zato da bi radila nadstručno.

Urednik “Banke” Željko Ivanković ne libi se iznijeti stav da su hrvatski ekonomisti, ako već ne krivi, onda svakako odgovorni za stanje ekonomije u nas. Nakon što je ustvrdio da “rješenje hrvatskih ekonomskih teškoća nije u rukama hrvatskih ekonomista”, upustio se i u polemike s lokalnim ekspertima. Ekonomisti se slažu s njegovom tezom, ali ne i s argumentacijom, koja velik dio odgovornosti za hrvatske ekonomske teškoće prebacuje na njih (vidi okvir: Mit o mentalitetu).

Nije li logično zaključiti da ako se desetljećima predlažu isti savjeti, a ne implementiraju se, onda nešto nije u redu sa savjetima? “Što taj narod – koji je u ovoj interpretaciji krajnji donosilac odluka o svemu – što ti građani zapravo hoće, zašto neće da im bude bolje kada im to ekonomisti predlažu, a ako neće, čemu ekonomisti uopće nešto predlažu i čime se uopće oni bave?” pita se Ivanković. I dodaje: “Jesu li, međutim, prijedlozi reformi usmjereni tako da bude bolje građanima?” Ne bi li na ovome mjestu trebala započeti, a ne završiti, klasna analiza koja bi dala odgovor na pitanje o kojoj stvarnosti govorimo (vidi okvir: Stvarnost, ali ne hrvatska).

Izraz autizma

“Nakon svjedočenja Alana Greenspana pred odborom američkog Kongresa 2008. godine, u kojem je sebe kao regulatora doveo u pitanje, započela je u SAD-u, a onda i drugdje, rasprava o temeljnim načelima ekonomije kao discipline”, kaže Mislav Žitko. Ekonomija je od tada prestala biti “normalna znanost”, u smislu Kuhnovog učenja o paradigmama (vidi okvir: Struke održavaju status quo).

Ali u nas kao da ništa, a kamoli samo rasap HDZ-a, pa i stranačja uopće, ne može ugroziti pravocrtno gibanje tranzicijskog procesa. Na njegovom početku stoji jedna batina – pretvorba društvenog vlasništva. Na kraju je nešto za što se dugo tvrdilo da je mrkva – ulazak u EU. Između su tzv. nužne reforme. Za nešto tako jednostavno ne treba nikakva znanost, ponajmanje domaća (vidi okvir: Privatizacija kao element pretvorbe). “No, ako uzmemo u obzir da je tekuća kriza koja se odvija na razini Europske unije rezultat prelijevanja inicijalnih momenata krize iz američke u ekonomije europskih zemalja, ali i strukturnih slabosti zemalja eurozone, sasvim očigledno postoji potreba za raspravom i analizom sadašnjeg i budućeg statusa Hrvatske u tzv. europskim integracijskim procesima”, zaključuje Žitko.

Stanje u ekonomskoj disciplini nije drugačije od općeg stanja društvenih istraživanja u nas. No, u ekonomiji su nekritični neoklasični pristupi toliko dominantni da je teško tvrditi kako od Stabilizacijskog programa 1993. naovamo ekonomska struka nije imala nikakve veze s formiranjem ekonomske politike. “Demokratska uračunljivost ekonomskih procesa ovisi o formiranju ekonomske struke u kojoj će paternalizam institucionalno ovjerenog ekspertnog diskursa biti zamijenjen kritičkom raspravom i racionalnom argumentacijom”, piše habermasovskim stilom Žitko. Domećući kako će do tada naslov novinske kolumne bivšeg ministra financija Borislava Škegre “Ekonomija ekonomistima” biti shvaćan kao izraz autizma, a ne ustrajavanja na kriterijima stručnosti.

Željko Ivanković: Mit o mentalitetu

Generalno govoreći, ekonomisti se slažu s tezom, ali se ne slažu s argumentacijom koja (velik) dio odgovornosti za hrvatske ekonomske teškoće prebacuje i na njih. I oni, naime, zaključuju da rješenje ekonomskih teškoća nije u njihovim rukama, nego u rukama – političara. Logika, čiji se eho često može čuti i u riječima guvernera Željka Rohatinskog, a osobito u žutim medijima, glasi ovako: U nizu programa, strategija i inih dokumenata predložene su mjere (reforme) za postavljanje hrvatskog gospodarstva na zdrave noge, ali ti prijedlozi nisu implementirani, i zato je ovako kako jest, loše.

Političari, sa svoje strane, lopticu prebacuju trećemu, narodu, građanima. Oni bi navodno bez ustezanja implementirali prijedloge, mjere i tzv. reforme, jer što oni time uopće gube, mogu samo dobiti ako ukupna ekonomija dobiva, ali već na samu pomisao da se to učini uslijedi pobuna, ili seljaka, ili sindikata, ili neke treće masovne interesne skupine. Sve u svemu, za hrvatske ekonomske teškoće nisu krivi ekonomisti (a ni političari), nego mentalitet, tradicija, socijalizam… Takvo je zaključivanje, međutim, toliko prizemno da bi već intelektualcima, a osobito znanstvenicima, moralo biti odbojno.

Stvarnost, ali ne hrvatska

U raspravi s ekonomistima tvrdio sam da se oni uopće ne bave hrvatskom stvarnošću i hrvatskom ekonomijom na način da je mogu razumjeti. Iz toga slijedi i da njihovi savjeti nemaju veze s hrvatskom stvarnošću, nego možda (!) s nekom drugom. Ključni je argument bio činjenica da nikada nijedan ekonomski institut, niti ijedan ekonomski fakultet, a u Hrvatskoj ih ima više nego ijedne druge struke, nije načinio istraživanje o privatizaciji, najvažnijem ekonomskom procesu u posljednjih dvadeset, trideset godina. U godinu dana, otkada sam postavio tezu da se hrvatski ekonomisti ne bave hrvatskom stvarnošću, u to sam se još više uvjerio. Ako je privatizacija obilježila devedesete, korupcija je ključna tema dvijetisućitih. I pogađate, hrvatski se ekonomisti njome uopće ne bave.

Mislav Žitko: Struke održavaju status quo

Jedan od uglednih sudionika u američkoj diskusiji, James K. Galbraith okarakterizirao je problem na sljedeći način: “Vodeći aktivni članovi ekonomske profesije… formirali su se kao svojevrsni politbiro za ispravno ekonomsko mišljenje.” Na prvi pogled, izvan konteksta rasprave, čini se kako je riječ o paušalnoj diskvalifikaciji. No, bez obzira na to da li bi se u kontekstu cjelokupne rasprave složili s Galbraithom, ostaje činjenica da se u hrvatskom javnom prostoru, usprkos oštrini i složenosti krize, veoma malo raspravlja o principima ekonomske znanosti, koji u posljednjoj instanci oblikuju ekonomsku politiku. Drugim riječima, dinamika krize se dosad ni na koji način nije ogledala u dinamici intelektualnog polja. Bilo bi nesmotreno za to prozvati isključivo ekonomiste, budući da i druge discipline svojom aktivnošću, odnosno pasivnošću održavaju status quo.

Privatizacija kao element pretvorbe

Ako je potrebno naći uzroke nedovoljne tematizacije privatizacijskog procesa, onda dio odgovora svakako leži u činjenici da privatizacija, kada je riječ o tranzicijskim zemljama, obuhvaća znatno širi spektar institucionalnih i političkih promjena, koje jednostavno ostaju ispod razine vidljivosti “standardnog” modela. Poznato je da velik broj ekonomskih analiza sagledava privatizaciju isključivo kao problem racionalnog, učinkovitog upravljanja poduzećem. Iako je upitna i sama hipoteza prema kojoj puko uvođenje privatnog vlasništva jamči učinkovito upravljanje, još je važnije naglasiti da tranzicijska privatizacija ne označava tek smanjivanje državnog udjela u privredi, nego sa sobom donosi promjene u organizaciji poduzeća, novu raspodjelu društvenog bogatstva i, u skladu s tim, redefinirane pregovaračke pozicije rada i kapitala.