Hologrami kraha

Donedavno se činilo da Mladen Bajić u nekoj ladici skriva dokaze da je Bianca Matković stvarno živuća osoba! Žena ima osobine nindže: tko čuje njen glas, umre. Taj modni hologram, Black Mamba u sandalama Renea Caoville, stekao je ipak, vrag zna zašto, reputaciju “željezne dame”, premda je 14 godina bila nijema kao grob (nijedna žena koja se namrštena i šutljiva pojavi u hrvatskoj politici nema šanse izbjeći tu do bola trivijalnu opasku). Zagrebački su “kremljolozi” o pojavi bivše ministrice bez profila napisali da “ne trpi pogovora”, premda je očito jedino to da žena ne trpi govora; novinari su uspjeli zapaziti hvalevrijedne političke činjenice, primjerice da joj “decentne naušnice pristaju uz haljinu”, da bira haljine koje pokazuju da joj struk “nije formiran” pa se kroz njih “nazire trbuščić”, i tako dalje i tomu slično.

U majci svih svojih političkih bitaka Bianca Matković – to već spada u opću kulturu – nesporazumjela se s drugom damom, Jadrankom Kosor, pa se pokefala oko tepiha, mjesta ispod kojega će nešto kasnije naći rezervni topli dom jer je bitku, dakako, izgubila. Sad se uspela na veliku scenu, tako što je pala. S lukrativnog mjesta državne tajnice odlučila je postati obična parlamentarka i svi nagađaju o njenim stvarnim motivima, premda se Bianca kune da neće ići protiv HDZ-a.

Faraonski poremećaj

U onoj mjeri u kojoj je Bianca Matković imala šanse stvarno postati “željezna dama”, imali su građani ove zemlje šanse postati ozbiljan politički narod.

Zapanjujuće je koliko se našom političkom pozornicom šeće samoživih likova s faraonskim poremećajem, ljudi koji misle da vladaju za vječnost i da nikome ne moraju polagati račune. Tko je ikad čuo Đuru Popijača da nešto govori, u intervjuu objašnjava gospodarsku strategiju zemlje? Je li Marina Matulović Dropulić, sredovječna verzija Biance Matković, stvarno ministrica ili nekakav performance Siniše Labrovića? Pamtite li neku Kalmetinu izjavu a da ona ne glasi “neću dati ostavku”? Ni Jadranka Kosor ne prima u kabinet one koji će postavljati neugodna pitanja…

Ivica Račan u četiri godine svoga mandata koji se, iako tek dopola uspješan, prema današnjim vlastodršcima doimlje kao New Deal ruzveltovskih razmjera – nije dao ni jedan jedini intervju za opozicijski Feral. Njegov nasljednik Ivo Sanader bio je još gori: u prvoj fazi vladavine, koja je donekle nalikovala na prosvijećeni despotizam, intervjue je na kapaljku davao samo režimskim medijima; u drugoj fazi iz režimskih je medija protjerao sve koji nisu bili spremni biti okorjeli štovatelji njegova kulta, a u trećoj je podvrgnuo svojoj kontroli skoro sve ostale…

Tako široku medijsku frontu pod kontrolom nije držao ni jedan hrvatski vlastodržac posljednjih dvadeset godina. Sve njegove prednosti u odnosu na Tuđmana – obrazovanje, horizonti, širina, dubina i visina – pokazali su se u konačnici opasnijima od mana njegova konzervativnog prethodnika. Šutke je Sanader radio svoj posao, a sad je svima posve jasno čime se poglavito bavio. Danas se to zove zloporabom položaja i ovlasti, ali se nekoć točnije nazivalo pljačkom.

Misteriozna, šutljiva bića s tajnom nisu “tiha voda koja brege dere”. To su pritajeni, kako narod plastično kaže, podmukli igrači, koji šute jer se skrivaju. Jer imaju opako nečistu savjest. Jer su u predumišljaju, a taj nikad nije s dobrim namjerama. Pogledajmo sve one NN-ove u Saboru: šute, dižu ruke i dižu plaće, ali nikome ne plaćaju račune za upropaštavanje ove zemlje.

Pogledajmo, s druge strane, brbljivce u politici. Stjepan Mesić, prvi među njima. Od njega nije dobio odgovor ili intervju jedino onaj tko nije pitao. Prtljao je Mesić tu i tamo oko ovoga i onoga, znao skočiti sam sebi u usta, ali je, brate, objašnjavao. Polagao je račune, uvjerljivije ili manje uvjerljivo, ali svi su ga mogli pitati tko mu je platio kampanju, otkuda mu novac za stan, bilo što. Isti je i Radimir Čačić. Ne boji se ni jednog pitanja, ni jednog novinara, nema tabua. Jedini je koji je rekao: tri godine, tri milijarde maraka, tri sata do Splita. I ispunio to. Tako radi i ljubljanski gradonačelnik Janković. Javnosti polaže račune i Damir Kajin, dok je njegov šef Jakovčić puno bliži Sanaderu. Transparentan je i Dragutin Lesar. Takva je i Vesna Pusić. Ne moramo staviti za njih ruku u vatru, ali zasad nigdje nije iscurio nikakav podatak koji bi sugerirao da su nekoga okrali, poput naših šutljivaca.

Glasajmo za brbljivce

Ima jedan sjajan film Hala Ashbyja, “Dobro došli, gospodine Chance”. Peter Sellers, genijalni glumac koji je tvrdio da osobnosti pozajmljuje od likova koje igra, vrtlar je kojemu umre gazda. Chance cijeli život nije izašao iz njegova dvorišta i slabouman je. Ipak, na njega nalete neki političari i, krivo razumijevajući njegove pitijske odgovore, zaključuju da je riječ o briljantnom političkom umu. Tako dospijeva sve do mjesta savjetnika američkog predsjednika.

Chance, Forrest Gump, ipak su samo dobrodušni idioti koji pokazuju naivnost američkog društva i potrebu za ljudima-krpama. Ovi naši nisu, vrag će ga znati zašto, ni približno tako benigni. Šute, prave se ludi – tad su naravno opasniji nego kad se prave pametni – a onda, dok se vi probudite, sve bude kasno. Već ste popaljeni. Nije, međutim, ni bitno zašto su oni tako zli – dovoljno je primiti k znanju (iskustvo nam je dokaz) da oni takvi jesu, i poduzeti protiv njih jedan preventivni rat. Bianca Matković, marioneta u rukama Ive Sanadera, ovih je dana žena od koje se trese cijela Vlada, uključujući i Vladimira Šeksa jer bi im, unatoč odsustva vlastite specifične političke težine, mogla pokvariti posao.
Vlastodršce ili one koji to žele postati a šute kao ribe, treba podvrgnuti političkom ostracizmu. Unaprijed. Treba ih potjerati van sfere političkog. Neka glume ribe o svom trošku i za svoj račun. Glasajmo za brbljivce, a šutljivi muteži neka se pridruže svom prauzoru na “Malo jebivjetra” – bude li imao prilike, to će mu biti još jedino kormilo za koje će ga pustiti.