I danas trpi uvrede na ulicama Osijeka

Dvadeset godina punih patnje posvetila je Osječanka Marija Lovrić traganju za svojim mužem Brankom koga je 26. novembra 1991. iz kuće odvelo troje ljudi u maskirnim uniformama.

U tih 20 godina, ni ona ni njeni sinovi nisu dobili skoro nikakvu pomoć, hrvatske nadležne institucije izbjegavale su je koliko su mogle, a od otpuštanja s posla, nije našla posao.

Prvu patnju porodici Lovrić uzrokovala je JNA koja je, povlačeći se prema Tenji, uz veći broj kuća na periferiji oštetila i njihovu.

Bez posla i pomoći

– Zajedno sa svoja dva sina, od kojih je jedan bolovao od cerebralne paralize, otišla sam u Njemačku, dok je moj muž Branko ostao u kući i nastavio raditi u pošti. I dok sam bila u Njemačkoj i kad sam boravila u Zaprešiću, svakodnevno sam se čula s Brankom kad je dolazio na posao. U petak, 22. studenog nazvao ga je šef i rekao mu da ima slobodne dane do 2. prosinca i da ne treba dolaziti na posao, ali da bude kod kuće da ga se može pozvati ako bude trebalo. Onda me 26. studenog zvala podstanarka i rekla da je po Branka prije podne došlo troje ljudi u maskirnim uniformama i u autu bez tablica. Rekli su mu da ga vode na informativni razgovor i da će ga vratiti nakon pola sata. Oni su po riječima naše podstanarke  stvarno došli nakon pola sata, ali samo da bi uzeli naš auto iz garaže. Trojac, jednog mlađeg i jednog starijeg muškarca, kao i jednu djevojku, vidjeli su pripadnici HV koji su bili u toj ulici, ali kad su se raspitali o čemu se radi, ovi su im rekli da se maknu, a vojnici ih poslušali.

Marija je 28. novembra došla u Osijek i prijavila nestanak muža policiji i Crvenom križu, nakon čega se vratila u Zaprešić. Sa sinovima se 17. januara 1992. vratila u Osijek, živeći prvo kod roditelja, da bi se početkom marta vratila u svoju kuću.

– Odmah nakon što su mi supruga odveli dobila sam otkaz na poslu, pa sam sa sinovima skoro tri godine živjela bez ikakvih primanja, čak i bez humanitarne pomoći koja se dijelila preko Crvenog križa ili Caritasa. Živjeli smo od pomoći dobrih ljudi koji ni sami često nisu imali. Tih sam mjeseci, ali i kasnije napisala na stotine molbi za posao koji se mogao lako dobiti jer je velik broj građana izbjegao, ali nikad nisam dobila čak ni odbijenicu, priča Marija.

– Tražila sam i da me primi gradonačelnik Zlatko Kramarić, pa je utanačen termin za razgovor, ali kad sam sjela u njegov ured i kad je saznao o kome se radi, rekao je da ima hitan sastanak i izišao.

– Osječki centar za socijalni rad sugerirao mi je da tražim da se Branko proglasi mrtvim, što sam i učinila. Policija mi je uredno izdala potvrdu, ali su u Crvenom križu tražili da kao dan prijavljivanja nestanka piše 15. siječanj.

Strah od Glavaša

Uz sve komplikacije i otezanja, postupak je okončan 1994. godine. Penzija koju su primala djeca bila je otprilike sve što je država dala Lovrićevima jer Marija nije našla posao, a njen sin, iako je i pred bolesti završio pravni fakultet s najvišim ocjenama, već pet i pol godina ne može naći posla.

– Iako se još u zimu 1991. pisalo u ubijanjima i bacanjima u Dravu, na suđenju Branimiru Glavašu i njegovim ljudima, optuženi su priznali da mi je muž ubijen i bačen u rijeku. Svih ovih godina sa sinovima, na Sve svete odem na most i njemu u spomen bacim cvijet u rijeku. Ali i dalje se nada da će njegove posmrtne ostatke naći kako bi ih mogla dostojno pokopati.

– Imala sam dosta problema zbog toga svih ovih godina, a kad je bilo suđenje doživljavala sam gomilu uvreda. Stav mojih sugrađana prema meni se izmijenio, ali svaki put kad javno nastupim, valjda ih podsjetim na ovo što se dogodilo u ratu. U domu zdravlja, u trgovačkom centru, gdje god me vide i prepoznaju, odmah počnu vrijeđanja. Ne fizički napadi, ali teške uvrede, priča Marija koja je učestvovala na nedavnom Forumu o tranzicijskoj pravdi i podijelila s drugima tragičnu priču svoje porodice.

Pohvalila je ideju o formiranju neke buduće komisije koja će prikupiti i javnost upoznati sa svjedočanstvima žrtava. Ipak, izbjegla je reći što misli o presudi Glavašu.

– Ne bih je komentirala jer u Osijeku još ima mnogo ljudi koje je on postavio, glasio je njen odgovor.