Klasno u nacionalnom

Interes javnosti nedavno je s pravom izazvalo pitanje obeštećenja radnika Borova srpske nacionalnosti, radi načina isplate zbog čega je Damir Polančec završio na optuženičkoj klupi, a o cijelom događaju morao je svjedočiti i predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović. No, za hrvatsku javnost najdragocjenija je bila spoznaja da su i Srbi, osim što se često spominju kao ratni zločinci, nestali, izbjeglice, povratnici i sl., uz to, još češće, i radnici. To čudo gotovo da je jednako trenutno nezamislivoj situaciji da bi nekoga od medijskih djelatnika u Srbiji zanimala, pa makar i trijumfalistički, tema teškog života hrvatskih radnika.

Kako se to dogodilo da kada kažemo Srbi u Hrvatskoj ne mislimo na radnike? Lakonski odgovor na to pitanje glasi da nije čudo što je tome tako za Srbe, prepoznate a ponekad i priznate kao etnička manjina, kad isto vrijedi i za etničku većinu. Odnosno za onu naciju u našoj zajednici koja ima ekskluzivni ugovor s državom na brendiranje vlastitog imena. Pravo pitanje dakle glasi: zašto kada kažemo Hrvati u Hrvatskoj ne mislimo na radnike?

Klasno i nacionalno u suvremenom kapitalizmu

I na to pitanje postoji lakonski odgovor. Pa zato što smo prije, u jugoslavenskom socijalizmu, tako mislili, a to nije valjalo. Ako je istina da iz geneze nekog fenomena možemo najviše saznati o tome kakav je on sada, što je bolje nego vratiti se po istom putiću natrag, sve do mjesta na kojem smo na njemu ostavili “zaboravljenog” cara-radnika. U hrpi nekadašnjih studija i partijskih savjetovanja, koja su se odigravala oko “mitske” 1971. godine u nas, ideolozi socijalističkog samoupravljanja raspredali su priču o “dijalektici klasnog i nacionalnog” u jugoslavenskom, višenacionalnom društvu. Uvodne teze za diskusiju u jednom takvom zborniku (“Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu”, biblioteka Naših tema, Zagreb 1970.) za one koji znaju čitati i danas su poučne. Dajući smjernice za teorijsko proučavanje nacionalnog pitanja, tu Stipe Šuvar, Andrija Dujić i Vatroslav Mimica uopće ne pišu, kako bismo izloženi antikomunističkom revizionizmu lako pomislili, nad/anti/a-nacionalno. Dapače, njihov dijalektički pristup “socijalizmu u jednoj naciji”, a za potrebe održanja višenacionalne zajednice, upravo je zadivljujući. Tko je danas sposoban napisati ovakvu rečenicu: “Ukidanje nacije moguće je samo ukidanjem klase, ukidanje klase nije moguće bez oslobođenja nacije.”

Još je tu puno istinitih misli, poput one da su radnička klasa i nacija proizvod istog društvenog proizvodnog odnosa – kapitalističkog načina proizvodnje. Zbog toga naciju treba shvatiti kao “povijesno uvjetovanu zajednicu, u kojoj povijesni nosilac socijalizma – radnička klasa, organizira društvene uvjete svog samooslobođenja”. Radnička klasa oslobađa se unutar nacije, postajući u njoj hegemon, ili riječima iz “Komunističkog manifesta”, ona postaje “vodeća klasa nacije”, sve više poistovjećujući sebe s nacijom. Socijalizam je u jedinstvenoj povijesnoj prilici da razgrađuje u naciji sve ono što se ne uklapa u klasnu, a time i općeljudsku emancipaciju, te da čuva i razvija sve ono što emancipaciju omogućava i pretvara se u nju. Vrlo su važne misli i o odnosima među nacijama, izvedene iz proletarijata kao jedinog zbiljskog nosioca ideje i prakse ravnopravnosti. Komunisti pišu: “Svaka suprotnost među nacijama ukida se samo u uvjetima i pod pretpostavkom ukidanja klasnih suprotnosti, što jedino može provesti radnička klasa.” Zaključimo konstatacijom iz riznice “zaboravljenih” spoznaja: klasna podjela javlja se unutar svake nacije! Osnovni uzrok tzv. međunacionalnih suprotnosti leži u nastojanju eksploatatorskih klasa da se koriste vlastitom nacijom, kako bi prenijele svoju eksploataciju na pripadnike drugih nacija. Zato radnička klasa treba da odstranjuje razne posrednike između sebe i društva, jer će tako i naciji oduzeti ulogu posrednika u klasnoj eksploataciji. Inače će zavladati nacionalizam, a njega možemo definirati kao teoriju i praksu suprotstavljanja klasnog interesa nacionalnom, njihovog razdvajanja i međusobnog poništavanja.

Tako je trebalo biti nekad. A sad? Sad, naravno, ne treba. Pa ipak, i u “demokraciji” vlada nacionalizam. Velikim skokom unazad, u suvremenost, napredovali smo i do rubnog kapitalizma. Znači li to da sad možemo naprosto obrtati nekadašnje marksističke stavove i proizvoditi neki “marksizam buržoazije”, za koji vrijedi puka zamjena radničke novim vladajućim klasama, novim hegemonima, kao proizvodnim subjektima povijesti? Pokušajmo zamisliti neki Antikomunistički manifest u kojem nova buržoazija treba da najprije obračuna sa “svojom” radničkom klasom. Društvo u kojem je nacija povijesno uvjetovana zajednica, u kojoj povijesni nosilac kapitalizma – nova buržoazija, organizira društvene uvjete svog samooslobođenja. Nova buržoazija oslobađa se unutar nacije, postajući u njoj hegemon, “vodeća klasa nacije”, sve više poistovjećujući sebe s nacijom… Pa onda rubni kapitalizam razgrađuje u naciji sve što mu ne paše (npr. baš socijalističku misao), a čuva i razvija sve ono što može spriječiti emancipaciju (klerikalizam, konzumerizam itd. i sl.). I dalje, nije li spomenuti ključ za tzv. međunacionalne konflikte još uvijek onaj isti, koji uspješno odgoneta tajnu Sfinge, zvanu balkanski čovjek: eksploatatorske klase koriste se vlastitom nacijom za prenošenje svoje eksploatacije na pripadnike drugih nacija (to sada vrijedi i na nivou tzv. euroatlantskih integracija).

Kao da živimo u pripovijetki o Alisi iza ogledala. Sve što smo u mladosti naučili nije zastarjelo, već i dalje vrijedi, samo u jednom svijetu izvrnutom naopako. No, ni to nije cijela istina.

Nelagoda u nacionalnoj kulturi

Prije svega, čak ni skicirani Antikomunistički manifest kao program nikada nije napisan, a kamoli da bi bio proveden. Sve do čega su stigle mračne sile reakcije jesu razne Crne knjige. Njihovo političko znanje ostalo je nekakvo polu-javno, polu-tajno mnijenje. Jasno je i zašto. Nitko od danas vladajućih nema snage, pa onda ni potrebe, napisati nekakav Kapitalistički manifest, koji bi pokrenuo, ako ne mase, onda barem vladajuće “elite” u kapitalističkim zemljama, na način usporediv s radničkim. A jasno je zašto. Vladajućim klasama, stvarnim manjinama u svim društvima, nije u interesu otvoren govor o njihovoj klasnoj vladavini. Samo tako moguće je da radne mase s demokratskim pravom glasa i dalje biraju vlasti koje rade u interesu, tek sekundarno proizvodnih, poslodavaca (onih koji znaju proizvoditi ekstrakciju viška vrijednosti iz radničkog rada), a ne radnika. Vijest da su radnici i u kapitalizmu, kao i u socijalizmu, jedini pravi izvor stvaralaštva u društvu, kapitalizam želi na svaki način zabašuriti.

U nas je razlog da radnici postanu i ostanu “nevidljivi radnici svijeta”, koje ne asociramo s nacionalnim imenima, rezerviranim za “književnu” proizvodnju javnosti, dvostruk. Jedno je “obična” neoliberalna klasna vladavina na rubu sistema. Drugo, još bitnije, jest nelagoda u kulturi novih, “nedovršenih” građanskih država-nacija, s “krhkim identitetima”, svjesnih da nije propala marksistička istina kako radnička klasa (barem potencijalno) izgrađuje internacionalnu orijentaciju. Političari, ali i dio aktivista civilnog društva, svjesni su da ukidanje suprotnosti među nacijama jedino može provesti radnička klasa. A njima je teško upisati se u tu klasu. Pa nisu se valjda za to borili?