Mendoza na festivalu One Take

Peto izdanje filmofilski najozbilnijeg hrvatskog slikopisnog festivala, zagrebačkog One Takea, potvrdilo je da i bez svog utemeljitelja, prerano preminulog Vedrana Šamanovića, festival nastavlja slijediti visoko postavljene ciljeve. Nakon što su na prethodna dva izdanja ugostili takve iznimne osobnosti umjetnički ambicioznog svjetskog filma kakve su Christopher Doyle i Carlos Reygadas, zajedno s retrospektivama njihovih filmova, onetakeovci su ove godine doveli Brillantea Mendozu, filipinskog sineasta i aktualnu zvijezdu internacionalne art kinematografije, priredili izvanredno kvalitetnu tribinu s gostom i ponudili njegovu retrospektivu. Usput rečeno, o gostima takvog kalibra kakve dovodi One Take, kao i o načinu njihove prezentacije, ostali naši, višestruko većim sredstvima opskrbljeni festivali poput Motovuna, ZFF-a i Pule, mogu samo sanjati, uostalom njima i nije primarno stalo do filmaša i filmova nego do vlastite promocije.

Osim Mendozine retrospektive, One Take je ove godine ponudio još jednu rijetku poslasticu: specijalnu projekciju restaurirane najdulje poznate verzije čuvenog nijemog klasika Fritza Langa “Metropolis”, otkrivene svojedobno u Argentini i u novoobnovljenoj verziji premijerno prikazane početkom ove godine u Berlinu i Frankfurtu. Premijerno su prikazana i dva domaća eksperimentalno-dokumentarna uratka: izvanredni posljednji rad Vedrana Šamanovića “Prolaz za van”, koji je dovršila njegova supruga Sanja, emocionalno potresna i stilski fascinantno uobličena priča o ženi koja je izgubila supruga i obje kćeri te u poznim godinama ostala sama na svijetu, te novo ostvarenje uglednog Ivana Faktora “Pustara”, solidan rad oslonjen na oneobičene vizualne i zvučne impresije pri slikanju životne svakodnevice dvojice postarijih muškaraca na ravničarskom barajnskom kolektivnom imanju, tzv. pustari.

Pored uvijek zanimljivog natjecateljskog programa kratkih igranih filmova u jednom kadru, mogli smo vidjeti i “Utihnulu kuću”, prvi dugometražni film strave snimljen u jednom kadru, i to digitalnim fotoaparatom, urugvajskog režisera Gustava Hernandeza, te brutalni “psihopatski” horor “Svinja” Adama Mansona, Britanca na radu u Americi, čiji se film sastoji od samo tri scene, od kojih je ona najdulja, u trajanju od 70 minuta, također snimljena u jednom kadru.

Ipak, u središtu zanimanja svakako je bila spomenuta Mendozina retrospektiva, koja je od dosadašnjih osam njegovih dugometražnih igranih filmova, nastalih između 2005. i 2009., obuhvatila šest radova: “Masera”, “Posvojeno dijete”, “Praćku”, “Servis”, “Kinatay” i “Baku”. Mendoza je autor čiji su osnovni interesi tematski vezani za niže društvene slojeve i iznimne situacije (erotski bitni i prekretnički trenuci, nasilje, smrt), a oblikovno uz realističko (dokumentarističko, naturalističko) nasljeđe. Njegovi se filmovi zasnivaju na tzv. nepriređenim situacijama, otvorenosti za glumačku improvizaciju i dugim kadrovima, pri čemu su dugi kadrovi koje on rabi, za razliku od npr. dominantno statičnih Kaplanogluovih (“Med”), najčešće dinamični, no ne u smislu da kamera svojim kretanjem supstituira montažu (ima i toga), nego primarno u smislu tzv. prateće kamere koja slijedi (“uhodi”) likove u njihovom kretanju kroz često zamršen, “labirintski” (unutarnji ili vanjski) prostor. Također, Mendoza je ultrarealist u smislu da gotovo redovno izbjegava tradicionalnije oblike vizualne poetizacije (poetizirajuća uloga svjetla, rafinirani kolorit, osobite kompozicije kadra i slično), no u većini filmova u ponekom rijetkom trenutku daje prostor (pro)lirskom učinku glazbe, pokazujući da mu je ipak stalo do emocionalne sugestije.

Dva najdojmljivija filma koja smo vidjeli na retrospektivi su “Kinatay”, o kojem je u “Novostima” već pisano povodom njegova prikazivanja na Max TV reviji u Movieplexu, i “Servis”. Dok “Kinatay” plijeni dugom, iznimno uvjerljivom naturalističkom sekvencom silovanja, ubijanja i tjelesnog komadanja nesretne striptizete/prostitutke koja je ostala dužna korumpiranim policajcima odnosno mafiji, kao i vrsnim profiliranjem lika kolebljiva mladića koji se kao naivna ovca našao među zlim vukovima, “Servis” je mozaični narativ kojem su u središtu članovi brojne porodice što vodi trošno porno kino i u njemu živi. Eksplicitni hetero i homoseksualni prizori logičan su začin ovakvog filma, međutim Mendoza prije svega osvaja kretanjem svoje kamere kroz slojevit prostor kina, njegove profesionalne i privatne odjeljke, prateći i umješno profilirajući likove, te u rutinskoj svakodnevici akcentirajući (erotski) ekstraordinarne trenutke. Nesumnjivo, riječ je o autoru stamena stila u stalnoj potrazi za novim narativnim motivima, ali i trajno oslonjenom o interes za one koji su se našli na donjem kraju društvene ljestvice.