Političke pjesme kratkog su daha

Kako kao autor svih pjesama Gustafa u današnje vrijeme uspijevaš biti apolitičan?

Edi: Politika me ne interesira, ali socijala da. Politiku sam dosta jednostavno izbjegavao: pisao sam 99 posto ljubavnih pjesama, pa nije bilo potrebe da miješam. Tu i tamo bi ispala koja, ali i te moje političke su apolitične. Mislim da su sve te politički ofarbane pjesme kratkoga daha. Traju koliko i politika koja ih je izazvala. Kada god napravim neku pjesmu, htio bih da ostane za neko nasljeđe. Da se jednako može slušati i pjevati i za 20 ili 30 godina i da ima svoju aktualnost, a ne da je staviš u arhivu kao podsjetnik kako je to nekada izgledalo.

Gustafi su poznati po svojim koncertnim tulumima, tzv. štalama, zbog kojih vas mnogi obožavaju jer im podižete raspoloženje. Primjećujete li i vi kao muzičari na pozornici da je među publikom zavladala depresija zbog recesije i neimaštine?

Edi: Publika je podijeljena u dvije vrste ljudi. Jednima se teže opustiti, ali oni dolaze rjeđe na koncerte jer znaju da nemaju ni za kruh, brinu se što će biti sutra i hoće li imati posao. Oni se teže opuštaju. Druga grupacija ljudi u takvoj situaciji kaže: “A u pičku materinu, idemo se razbiti, razvaliti i barem se malo opustiti!” Na koncertima se ljudi jednako zabavljaju. Puno toga ovisi od svirke do svirke, od grada do grada, od prilike do prilike… Vidim ponekad i te koji samo gledaju i na neki su način sretni što su došli, ali se jednostavno ne mogu opustiti.

Terapija muzikom

Na glasu ste kao borac protiv primitivizma. Na koji se način boriti protiv te pošasti u ovoj zemlji?

Edi: To je za mene smisao života. Jedini je lijek da se boriš protiv primitivizma i gluposti.

U jednom ste intervjuu izjavili da vas muzika ozdravljuje.

Edi: To sam primijetio i fizički, ne samo mentalno. Znao sam biti bolestan, prehlađen, a nakon koncerta otići zdrav. Nešto se događa u tom procesu kada sam izložen na pozornici. To me totalno oslobađa i mijenja stanje svijesti.

Muzička psihoterapija?

Edi: Rekli smo da ćemo osnovati centar za ozdravljenje promjenom kuta gledišta.

Gustaph y njegovi dobri duhovi nastali su kao alternativni bend, da bi se s vremenom pretvorili u Gustafe, no na vašem posljednjem studijskom albumu “Chupacabra” vratili  ste se na neki način na svoj početak?

Edi: To nije ni namjerno niti planski napravljeno. Kako sve stvari u životu imaju svoje uspone, padove i promjene, tako se dogodilo i s tim. Nije to baš isto, ali je poput spirale, zavojnice. Na istoj poziciji, ali skalin više. Počeli smo zbilja kao alternativni bend. Zna se da smo među prvima nastupali na Zagrebačkom muzičkom bijenalu, koji je bio rezerviran za eksperimentalnu i avangardnu muziku, nastavili smo svirati po kavanama, brodovima, hotelima, da bismo kroz neki etno folk country došli do toga što sada zovem psycho disco ili etno freak. Čovjek ima razne faze. U jednom mi je trenutku bilo bitno da osiguram egzistenciju i samim tim znam na što moram ciljati. Ne mogu je osiguravati samo jednim pravcem koji je vrlo blizak mom stajalištu, a to je Pere Ubu. Možda smo zapravo iskoristili priliku kada smo se malo domogli love, da se malo opustimo. Nakon tog albuma krenuli smo u još gadnije istraživačke vode, dok s druge strane pripremamo album tex mex muzike koji nosi radni naziv “Deset lakih komada”. Još uvijek nas najviše traže “Brkicu”, s kojom punimo džepove, ali je situacija takva da ni “Brkica” više ne može puno učiniti.

Kada ste se vi, Barbara, prvi put susreli s muzikom Gustafa?

Barbara: Bila sam jako mala. Oni su vrlo često nastupali u Iki kraj Opatije, odakle sam ja, gdje su svirali na raznim ribarskim feštama, pa sam se vjerojatno već u prvom razredu osnovne škole susrela s njima. Na njihov prvi koncert sam išla sa 13 godina.

Kada se javila želja da zapjevate s njima?

Edi: Nikada, pa ni sada, ha, ha, ha…

Barbara: Tek kada sam počela pjevati s njima. Nisam na početku bila sigurna da to želim.

Znači, oni su vas vrbovali?

Barbara: Na neki način da.

Edi: Nama je trebao prateći vokal. Čuo sam da postoji neka Barbara Munjas, mala dobro izgleda, pa sam je pozvao. I kao što ona kaže, na početku nije bila sigurna jer je bila iz potpuno drugog miljea. Za nju su Gustafi bile seljačine. Sviraju “Brkicu”, “Žminjku”, “Kurijeru”, a ona sluša nu jazz. Bila je puno više disco orijentirana, no u međuvremenu se prebacila na Pere Ubu i P. J. Harvey. Zbilja čudi da je jedna tako mlada osoba u prvom kontaktu s takvom muzikom bila osvojena njome. Čak je ona ta koja danas traži mračnije tonove, a ako ću je slušati, otići ćemo u kurac! Trenutno je omađijana zadnjim albumom P. J. Harvey i tim stvarima. Dosta zajedno radimo, pa ćemo si moći omogućiti jedan mali autorski uradak takve vrste. No, naša egzistencija na ovim prostorima i na ovom tržištu s tim nema što tražiti.

Želimo rušiti granice

Koliko vam je bilo teško pratiti dečke iz benda i vino koje se popije tijekom koncerta. Je li bilo kakvih problema zbog toga?

Barbara: Ma kakvi! Istrenirali smo se.

Edi: Na početku se znala toliko razbijati da sam je morao spremati u kombi poslije svirke. Sada već dugo nije tako. Zna se razbiti, ali je OK. Postoji upotreba i zloupotreba, a ako ne može pjevati, onda je to zloupotreba alkohola.

Biste li voljeli da se Istra osamostali?

Edi: Volio bih da malo više love ostaje u našim krajevima, ali što se tiče granice, to nikako. Ja želim rušiti granice, a ne stvarati ih. Najmanje što mi treba je granica na Učki i granica na Ćićariji, Kopru i moru. Da se Istra jednoga dana osamostali, odmah bi nastale frakcije sjever i jug, istok i zapad, a ja bih se našao u Republici Maružini, okružen zidom. To je ono što me privlači kod Europe, taj protok bez granica. Nekakva kontrola mora postojati, ali neka postoji na neki drugi način, a ne pomoću berlinskih zidova i takvih stvari. S druge strane, nije mi baš drago da moram raditi u ovim kriznim vremenima za nekog drugog. Nisam ni političar ni ekonomist da mogu pričati o količini love koja se u Istri stvara, koja iz Istre odlazi i koja se u Istru vraća, ali po svim informacijama to je prilično sramotno.

Nastupali ste širom svijeta. Svirali ste u Južnoj Americi, Izraelu, Italiji… No, nekako sam dobio dojam da niste baš nastupali u Srbiji. Zašto?

Edi: Ma jesmo, ali je od 1987. to naše iskustvo vrlo skromno. Bili smo na Exitu i imali tri nastupa prije nekih pet-šest godina – Zrenjanin, Subotica, Novi Sad – ali to je bila neka razmjena Istra-Vojvodina i bilo je iznimno loše popraćeno. Bilo smo lani u Beogradu, ali to je opet bila prezentacija naših vinara i skup nekih biznismena. Nije to ono pravo predstavljanje kakvo bih htio. Ja mrzim granice i želim širiti svoje horizonte.