Prodavanje jeftine boze

Kazalište Exit već nekoliko uzastopnih godina tapka široko utabanom stazom igranja provjerenih komada, koji ne koštaju puno, koji se mogu reprizirati u stotinu istih kopija i koji će biti dovoljno zavodljivi za publiku.

Na ovakvoj orijentaciji ne može se zamjeriti praktički jedinom privatnom kazalištu u Zagrebu koje pokušava održati glavu nad vodom ali – sjećamo se i Exitovih boljih vremena. Onda kada je žarila i palila “Dekadencija” s Vilijem Matulom ili već naširoko opjevani “Izbacivači” sa Sretenom Mokrovićem. Sjećamo se predstava koje su bile Exitov brend;  “Noževi u kokošima” s Dariom Lorenci, “East” s Rakanom Rushaidatom ili “Pas, žena, muškarac” s Olgom Pakalović i Krešom Mikićem.

Iznevjereni moto

Nekada je Exitov moto bio da igra tvrde teme s gradskog betona na kojem caruju usamljenost, otuđenje i vapaj za nježnošću. Danas su to dobro upakirani komadi koji ne smiju odviše zamarati publiku. Nekada je u Exitu stasala čitava generacija odličnih glumaca, a danas je ovo kazalište tek alternativna varijanta za stalnu gažu.

U međuvremenu je ovo kazalište proizvelo sijaset simpatičnih predstava srednjeg dometa, bez pravog i ozbiljnog razloga. Takve dvije premjerne izvedbe ove jeseni su “Kontrabas” Patricka Suskinda i “Preko Trnja do Zvijezde” Davida Greiga.

Osim činjenice da je “Kontrabas” vrlo izvođeni njemački komad, preveden na 27 jezika, ova predstava je u startu obećavala, jer je nju režirao i u njoj nastupio jedan od možda najboljih zagrebačkih glumaca u posljednjih 25 godina – Rene Medvešek. Istina je da Medvešek od sredine 90-ih ne glumi nego samo režira ali time je njegov povratak na kazališne daske bio izazovniji.

“Kontrabas” je priča o muzičaru koji svira valjda najodbojniji instrument od svih, ali taj zanatski hendikep tek je okidač za dramu o (prosječnom) čovjeku i njegovim ograničenjima. Ova predstava je tipična ispovjedna monodrama u kojoj, ako se sretnu dobar glumac i vrijedan tekst, dobivamo sat i pol prvorazredne igre. Sve se to na pozornici Exita i dogodilo, ali su zbog nekog razloga od prave drame odustali i publika i povratnik na daske Rene Medvešek. To podilaženje nekako ide uzajamno: publika je očekivala zgodnu zabavu preko “priče iz života”, a Medvešek ih u tome nije imao srca razočarati. Tako se predstava s razlogom pretvorila u svojevrsni lažnjak jer je Medvešek u svakom trenutku znao dokle smije ići te da to “do pola” mora izgledati kao prava priča. Tako se saga o malograđaninu pretvorila u malograđansku sagu: iz predstave primamo onoliko krupnih dilema koliko je potrebno za naše vijuge, pod uvjetom da je sve lijepo upakirano.

Bez hrabrosti

Druga Exitova premijera “Preko Trnja do Zvijezde”, u formi ljubavne priče u trapericama, čak nije imala niti ambiciju da raspreda o dubljim pitanjima. Ili kako piše u programu predstave: “Ona igra žestoko i živi žestoko, a on je sitni kriminalac specijaliziran za nevolje”. Taj sentimentalni zaplet o muško ženskom tandemu probisvijeta u kojem ima seksa, avanture i simpatije za neobavezni način života pripada literaturi, teatru i filmu od prije pola stoljeća. Buntovnici bez razloga sasvim sigurno nisu tema, ni ovog vremena, ni ovog prostora. Danas živimo među generacijama mladih i bijesnih koji će zavrtati ruke cijelom svijetu okrivljujući ga za svoje nevolje. Nešto od tog škrguta zuba moralo se naći i u ovoj predstavi koliko god ona zabavna željela biti. Nasuprot tome, preko nostalgične priče o razbarušenom mladom paru s ulice, teatar Exit želio je publici prodati žvaku o “povratku snovima” ali danas je to samo jeftina boza.

Ova predstava tipičan je primjer opijuma za narod preko teatra kojim se kljuka takozvana srednja klasa. Ona klasa koji misli da gleda temu iz stvarnosti, a zapravo je anestezirana nekim ljigavim sretnim završetkom koji priču i razlog za nju čini potpuno bezopasnim. Kako bilo, zaštitni znak ove predstave i magnet za publiku bila je Nataša Janjić koja je postala nacionalna zvijezda zemalja ex-Jugoslavije u kooprodukcijama raznih vrsta, dok je njen partner Ivan Glowatzky bio takozvani momak s gitarom. Dok pričaju “priču svog života” muški i ženski akter na sceni kombiniraju nostalgičnu izmaglicu za mladošću i današnji život u kojem su vječni gubitnici. Na koncu ne možete se oteti dojmu o jeftinom sentimentalizmu i malograđanskoj truleži koja struji ovom predstavom. Sve u svemu, teatar Exit počeo je u posljednje vrijeme praviti predstave bez hrabrosti, unutrašnjeg naboja i ako se smije reći – bez muda. Ako tako nastave srozat će se na razinu “Kerempuha” ili “Komedije” a to sigurno nije tip teatra kakav bi Exit želio da bude.