Smrt kruniše čovjekov život

Od 365 dana u godini, kojima raspolaže i Zagreb kako može i umije, jedan dan, jedan izuzetan dan ne pripada više živima. Ili se to nama samo tako čini. Tog datuma studenog, kad je jesen poodmakla, pa najčešće pada kiša, ne postoji ništa značajnije od onog što više ne postoji. Tog jednog dana postojana misao o smrti javlja se kao zvuk zvona, i izbija neprestano u svakoj rečenici, u svakoj prilici. Svi su nekako tihi, ali jasno osjećaju kako ih je tuga vezala u jedan čvor.

Konfeti opalih latica zasuli su Mirogoj. Bakica s krizantemama sačekuje nas na ulazu – takvu bi figuricu Papa trebao proglasiti oficijalnom maskotom Dana Mrtvih. Smrt onih koje smo voljeli, s kojima smo se slagali kao crn pečat na čelu, pokazuje nas uvijek kakvi smo. Umrijeti znači ne biti nikad više s prijateljima. Prolazeći između grobova, lutajući ovim minulim društvom sretao sam se samo s uspomenama i šutnjom. Dok je čovjek živ, svakom smeta, uvijek nekom konkurira, na nekog gleda poprijeko. A tek kad ode, tek tada mu se prizna prava vrijednost. Što netko lijepo reče, “smrt kruniše čovjekov život”.

Ako toga dana niste viđeni pored mirogojsih arkada, možete se opravdati samo ako ste i sami stekli jedno mjesto među križevima. Izmišljajući olakotne okolnosti za pokojnike, ljudi su došli do ohrabrujućih parola, čak i u smrti: “Važno je da nije dugo bolovao…da se nije patio…da se barem naživio…da je djecu izveo na pravi put…”

Upisani su samo godina rođenja i smrti, a ne zna se što su bili za života, jer ordenje i znamenje važni su samo dok je čovjek živ. Smrt je zaista jedino što je nenadmašno, jedino apsolutno, jedino rješeno. Na groblju smrt je sasvim banalan inventar, nešto kao kalkulator na stolu blagajnika ili šefova računovodstva. Smrti su kod nas razne bivale, dolazile su kao pljuskovi i nerijetko najbolje nam odnosile. Otišao mi je Ratko Zvrko, pjesnik, publicist, boksač, novinar…Osjećajući da ga smrt i zemlja zovu, zaželio je ponovo vidjeti more, kao što čovjek uoči dugog puta dođe zagrliti majku. Dok sam obilazio Đorđa Zelmanovića, uglednog novinara i urednika, osjećao sam kako se gorki miris bolesti taloži u njegovoj nekad radnoj sobi. Potrebno je da čovjek izgubi nekog koga je poznavao, bio s njim u svakodnevnom dodiru, da bi shvatio što je smrt. Gle, tu je i muzičar Vlado Rožić, pa sa suzama u očima stojimo pored pokidanih žica njegove zamukle violine. Na groblju su moji  i lijevi (Grahovi), i desni (Cvetki). Pravilo je, da kad smrt u đe u nečiju kuću ona se uskoro uvijek u nju vrati, kao da su joj poznata njezina vrata.

Tu je i moj prijatelj koji si je ispalio metak u glavu, jer mu se učinilo da je život besmislena priča koja nije vrijedna da se pročita do kraja. Pored njega je grob onog liječnika koji je pobijedio tolike smrti, da bi na kraju i sam bio pobjeđen od nje.

Ima mnogo puteva za umiranje, a jadni prijatelj Zlatan Jukić znao je samo jedan. Bio je neobičan komedijaš koji se tako divno narugao smrti.

Stari su govorili, kad pogine ratnik rodi se zvijezda, kad pogine cijela četa – sazvežđe. Osluškujem pokliče vojnika koji šute. Trube vojnika koje odavno nemaju daha. Prisjetio sam se priče o ratnicima koji su danju popadali u boju, a noću se opet ustajali s bojnog polja i sa dobošarem na čelu marširali u svoju domovinu. Smrt ne vodi računa o logici, i prečesto zamahne kosom na zeleno još nedozrelo žito.

I za kraj vas vodim u jedno malo slavonsko selo kod Pakraca, jer ne mogu bez te rječice i tih malih mjesta gdje su nam ostala srca zauvijek. Tu je i malo groblje s ponekom kamenom pločom koja te urednim slovima preklinje da ne zaboraviš. Tražim na njemu jedan svijet, neke prijatelje makar dotrajale, iščezle, umrle što su odnosili komad po komad našeg vremena. Tu je našla duši mira medicinska sestra za koju je pacijent predstavljao božanstvo. Imala je ime kao, ruska kneginja, ali to nije bilo sve – Jelena je tako i izgledala. Zastao sam pred njezinom pločom, na kojoj su uklesani ime, godina rođenja i ona sablasna crtica s brojkom koja nas sve tako samouvjereno čeka na kraju. Njezina  fotografija gleda me zamagljeno, kao da zuri iz starinskog, mutnog stakla. Umrla je obično, nečujno, mirno kao što joj je i cijeli život na to ličio. Otišla je elegantno, reklo bi se nečujno, jednog od ovih popodneva jesenjih.

Rekoh joj, sad idi Bogu i počivaj u miru. Volimo te. Polako odlazim s tog groba posljednji put, s osjećanjem da ću se naći sam na peronu s kojeg su svi vlakovi već otišli…