Tobolac pun love

Potvrde li USKOK-ovi istražitelji navode po kojima je pritvoreni ravnatelj Carinske uprave i bivši HDZ-ov rizničar Mladen Barišić osobno dostavljao kofere s milijunima kuna izvučenih iz državnih poduzeća na adresu stranačke središnjice i kućnu adresu bivšega stranačkog šefa Ive Sanadera, Državno odvjetništvo raspolagat će s dovoljno podataka za zaokruženu povijest kriminalnog financiranja HDZ-a praktički od osnutka te stranke do danas.

Još nekoliko dana prije ove informacije, po kojoj je Barišić Sanaderu tijekom tri i pol godine dostavio ukupno 30 milijuna kuna opranih preko tvrtke Fimi medija, iz izvora bliskih istrazi stigla je i informacija po kojoj je Barišić poveću svotu dostavio u stranačku kasu i nakon što je u siječnju ove godine smijenjen sa svih stranačkih dužnosti. Barišić je kod kuće spakirao u torbe dva milijuna kuna i 300.000 eura, pa ih predao novom HDZ-ovu rizničaru Branku Bačiću, koji je crni novac uredno pospremio u stranački sef. Tek nekoliko mjeseci kasnije, kada je uznapredovala USKOK-ova istraga oko Fimi medije, u HDZ-u su se dosjetili da bi taj novac ipak mogli predati DORH-u.

Oduzeti nezakonito stečen novac

Iako se u prvi mah čini da je riječ o šokantno visokim svotama opranima za financiranje stranke i punjenje privatnih džepova visokih stranačkih dužnosnika, sudeći po krakovima mnogobrojnih istraga pokrenutih u posljednje vrijeme za očekivati je da je Fimi medija bila samo jedna od dobro uhodanih praonica pokradenog državnog novca. Kada bi za to imao volje i s razvojem istraga koje uključuju afere Fimi medija, Brodosplit, Hypo, prodaju HEP-ove struje TLM-u, dodjelu HAC-ovih poslova građevinskim tvrtkama i druge, DORH bi mogao formirati i posebnu istragu o financiranju vladajuće stranke, tim više što već osam godina provodi istragu o velikoj pljački novca iseljenika i hrvatskih građana koju je HDZ proveo tijekom 90-ih.

Policija je još 2000. počela istraživati sumnjive transakcije preko austrijskih banaka u kojima je 90-ih nestajao novac namijenjen obrani. DORH je istragu pokrenuo 2002., a kako je nedavno iznio Lazo Pajić, zamjenik glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, ona se u posljednje vrijeme intenzivirala povećanom suradnjom austrijskih vlasti u otkrivanju tajnih bankovnih računa nakon izbijanja afere Hypo. Kada je DORH od Austrijanaca dobio izliste isplata s famoznog računa u Villachu, formirana je posebna operativna radna skupina s različitim profilima stručnjaka, a do sada je otkriveno da su samo nalozi za plaćanje s računa u Villachu išli na 88 drugih računa u Mađarskoj, Švicarskoj, Lihtenštajnu, Cipru, Izraelu i drugim državama. Neke od tih zemalja odgovorile su na DORH-ov zahtjev za podacima o daljnjim transakcijama, čime se saznalo za još stotine računa koji su se preko spomenutih 88 granali iz Villacha.

– Očekujem da ono što je stečeno kaznenim djelom bude i oduzeto – kaže za “Novosti” Ranko Ostojić, saborski zastupnik SDP-a i predsjednik saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, koji je kao ravnatelj policije nakon 2000. pokrenuo izvide o nenamjenskom trošenju novca za obranu zemlje.

– Danas se pokazalo točnim da su naše sumnje bile opravdane, jer je od tada DORH došao do više stotina računa u inozemstvu, no istraga još nije dovršena jer nisu ispunjeni svi zahtjevi za međunarodnu pravnu pomoć. Imali smo i druge policijske istrage vezane uz financiranje stranaka, pa je 2003. bio pokrenut postupak koji se odnosio na reketarenje poduzetnika od strane HDZ-a tijekom 90-ih. Najnoviji slučajevi s Barišićem i drugim ljudima oko HDZ-a sada govore da se može sumnjati na kontinuitet financiranja HDZ-a na način koji je potpuno suprotan zakonu – kaže Ostojić.

Iako se u DORH-u službeno ne vodi istraga o financiranju HDZ-a, Ostojić drži da već i sadašnji postupci istražitelja očito govore da je DORH upravo na to usmjeren.

– Ako je HDZ prisvajao novac na nezakonit način, to mu mora biti oduzeto. No ovdje se ne radi samo o količini novca u torbama, bitno je promijeniti taj model ponašanja. Politička stranka ne smije držati novac u trezoru – zaključuje Ostojić.

Novac dijaspore nestajao “po putu”

Torbu – kao sredstvo kojim se prenosi novac poznata porijekla a nepoznata odredišta – HDZ je počeo upotrebljavati još ranih 90-ih, a izraz torbariti – kojim se opisuje prikupljanje novca za koji se ne zna u čijim će džepovima završiti – popularizirao je još Stjepan Mesić, tada visoki funkcionar HDZ-a. Mesić je nakon izlaska iz HDZ-a 1994. ispričao kako su iz emigracije vrlo rano počele stizati sumnje iseljenika da se njihov novac, prikupljen na mnogobrojnim skupovima “za domovinu”, ne troši u svrhe u koje je doniran i da ne stiže onamo kamo je upućen. Kazao je kako je tražio da se prestane torbariti po svijetu te da se o uplatama i trošenju vodi detaljna evidencija, no u vrhu stranke za to nisu imali sluha. Vladajuća stranka nije tajila da je iz dijaspore stizao ogroman novac; tom se podrškom iseljeništva hvalila, no u svih pet ratnih godina ti se prihodi nikada nisu našli u izvještajima o trošenju državnih sredstava. Pravdalo se to embargom na nabavu oružja pod kojim se Hrvatska nalazila, a tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar iseljeništva, a potom ministar obrane Gojko Šušak obećavali su da će se račun položiti nakon rata, što se nikada nije dogodilo.

U Tuđmanovom režimu HDZ i Hrvatska bili su jedno te isto, pa se novac prikupljen za obranu po potrebi raspoređivao i za stranačke svrhe, a kako nije postojala nikakva dokumentacija o prihodima i troškovima – i u privatne džepove. Mesić je, primjerice, svjedočio kako se jednom i sam našao u ulozi kurira, pri čemu je kao tadašnji predsjednik Sabora jedva uspio nagovoriti službenicu Ministarstva obrane, u koje je novac donio, da ga prebroji i napiše potvrdu o njegovu prijemu. Tadašnji predsjednik oporbenog HSLS-a Dražen Budiša ispričao je kako je i njemu u dijaspori bio ponuđen novac kao pomoć za Drniš, a kada je zatražio da se pomoć uplati preko Hrvatskog nacionalnog fonda, zaključio je da taj novac nikada nije stigao do Drniša. Taj fond s famoznim računom u austrijskom Villachu državni je vrh osnovao kako bi preko njega dijaspora uplaćivala novac za obranu, a Budiša je od Hrvata iz SAD-a 1994. dobio popis donatora, na kojem je stajalo da se sredstva uplaćuju tom fondu i HDZ-u. HDZ je, očekivano, odbio njegova traženja da podnese izvještaj o trošenju sredstava.

Teško da će se ikada doznati u čijim je sve džepovima završila ogromna suma novca prikupljena torbarenjem po dijaspori, no bude li volje, DORH će moći rekonstruirati sudbinu barem dijela deviza koje su se odlijevale s računa u Villachu. Preko tog računa, kojim su raspolagali ministar Šušak, ministar financija Jozo Martinović i Tuđmanov pouzdanik Hrvoje Šarinić, 90-ih je prošlo oko 110 milijuna maraka. Budući da su prva dvojica u međuvremenu umrla, račun je po Tuđmanovu nalogu 1998. zatvorio Šarinić, prebacivši preostalih 2,7 milijuna maraka ne u državni proračun nego u Privrednu banku, na račun HDZ-ove stranačke Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, kojom je upravljao Ivić Pašalić.

Osim iseljeničkim novcem, HDZ je na sumnjiv način u ratnim i poratnim godinama baratao i novcem koji je državi pristizao od otkupa stanova. Prema riječima Martinovićeve pomoćnice Terezije Barbarić, ukupno je na inozemne račune doznačeno više od 500 milijuna dolara samo za potrebe RH Alana, kojim je upravljao Vladimir Zagorec, dok je puni iznos višestruko veći. Manje svote, do 500.000 maraka, kako je kazala Terezija Barbarić, Zagorčevi su kuriri preuzimali u Privrednoj banci u gotovini. Zagorec je za sada i jedini koji je procesuiran zbog krađe tih sredstva, iako su javnosti odavno poznata imena još niza osoba kojima je taj novac bio dostupan, a koje su ga trošile u različite svrhe, od kupovine državnih poduzeća do operacija na bubrezima.

Radničke dionice i tajkunski torbari

HDZ-ova vlast organizirala je i nekoliko valova torbarenja u domovini i neposrednom susjedstvu. Jedan se odnosi na 1991. i 1992. godinu kada su, ne samo u torbama nego i u kamionima, velike količine pronevjerenih jugodinara nakon uvođenja HRD-a prevožene u BIH, gdje su ih neki danas osuđivani kriminalci, ali i ugledni poduzetnici, mijenjali za devize na račun susjedne države. Istovremeno se odvijala i privatizacija društvenih poduzeća koje je HDZ namijenio odabranim stranačkim tajkunima, pri čemu je uspostavljen model povlaštene prodaje dionica radnicima, po kojem je bilo unaprijed jasno da će one završiti u torbama. Tajkunski torbari obilazili su radnike dajući im sitne iznose za dionice kojima su odmah stjecali upravljačka prava, a koje su po povlaštenim uvjetima potom mogli otkupljivati na rok od pet godina. Svojim je torbarima HDZ dodatno izašao u susret kada je rok otplate dionica produžio na 20 godina, iako je već nekoliko godina od privatizacije bilo poznato da je više od polovice dionica podijeljenih radnicima dobilo nove vlasnike.

Sljedeći povijesni nastup HDZ-ovi torbari imali su 1997. godine, u vrijeme kuponske privatizacije premijera Zlatka Mateše, kada su se dionice državnih firmi besplatno dijelile ratnim stradalnicima. Budući da ni tada još nisu postojali uvjeti iole razvijenog tržišta kapitala, vlastodršci su unaprijed mogli računati da će se torbari pobrinuti da dionice na koncu završe u rukama HDZ-ovih tajkuna, koji su financirali stranku.

HDZ-ovu kriminalnu financijsku strukturu iz 90-ih nakratko je poljuljala smjena vlasti 2000. godine, a ponovnim Sanaderovim usponom na vlast stvari su se očigledno nastavile odvijati po ranije uhodanim modelima. Sumnje u prljave izvore financiranja stranke sredstvima opranima kroz dodjeljivanje državnih poslova danas privatnim poduzećima HDZ-ovih tajkuna jačale su od izbora do izbora, kada bi se redovito pokazalo da su HDZ-ove kampanje bile višestruko skuplje od prikazanih stranačkih prihoda.

GONG: HDZ-ova kasa presušila nakon povlačenja Sanadera

HDZ-ova stranačka kasa naglo presušila nakon Sanaderova povlačenja, jer se Andrija Hebrang, HDZ-ov predsjednički kandidat na posljednjim izborima, plasirao tek na peto mjesto po utrošku sredstava. Te analize istovremeno pokazuju da je i kampanja sadašnje HDZ-ove premijerke Jadranke Kosor na predsjedničkim izborima 2005. bila financirana sumnjivim stranačkim novcem. Tada je Jadranka Kosor prijavila utrošak od 6,44 milijuna kuna, nešto manje od Mesića koji je prijavio 6,49 milijuna i nešto više od Borisa Mikšića koji je sudjelovao samo u prvom krugu, no prijavio je šest milijuna kuna troškova. U GONG-ovu izvješću stoji da su dvije agencije koje se bave analizom medija izračunale da je cijena kampanje Jadranke Kosor morala višestruko premašiti prijavljeni iznos.

– Mesić, Kosor i Mikšić 2005. su prijavili podjednake cifre, a svakome tko je pratio kampanju bilo je očigledno da je Jadranka Kosor bila daleko više prisutna u medijima, pa je Mesić dao onu izjavu da je “iskakala iz paštete”. To govori da nešto nije štimalo i da je bilo potrošeno puno više nego što je stajalo u izvještaju. Zanimljivo je da je Hebrang u prvom krugu posljednjih izbora potrošio gotovo dva milijuna kuna manje nego ona u prvom krugu, što je neobično, jer je bilo za očekivati da će ovi izbori biti skuplji – kaže izvršna direktorica GONG-a Sandra Pernar. GONG je nakon svakih izbora javno iznosio podatke o razlikama između stvarnih i prijavljenih troškova kampanja i slao ih nadležnim tijelima, no nikada nije bilo reakcije.

– Troškovi Milana Bandića na predsjedničkim izborima premašivali su prihode, a nitko nije istražio je li te troškove podmirio. Glavni je problem što nema kontrole i sankcija. Ne provjeravaju se podaci koje kandidati dostavljaju Državnom izbornom povjerenstvu, a Državna revizija ne provjerava tko se krije iza pojedinih donatora za koje se nagađa da nisu stvarni. Čak i da provjerava, ne bi bilo kazni jer nisu propisane – dodaje Sandra Pernar, navodeći da u nekim zemljama sankcije idu sve do stalnog ili privremenog isključenja stranaka iz političke igre.