Traktor ispario iz policijskog depoa

Ne samo da neće od države natrag dobiti svoju pokretnu imovinu ili nadoknadu za nju, koju joj je pod prisilom morao ostaviti “na čuvanje”, već bi državi trebao platiti i iznos od 12.600. kuna koliko iznose sudski troškovi jer je izgubio sudski spor za povrat traktora punog osobnih stvari.

Sudbina je to Antuna Devčića (1934.) iz Mandić sela u općini Vojnić, koji je 1995. godine zajedno sa svojim susjedima pošao u zbijeg za “Oluje”. Kako nije svoju pokretnu imovinu mogao dobiti natrag, pokrenuo je sudski spor prema kojem bi mu država morala natrag vratiti stvari ili nadoknaditi imovinsku štetu, koju je procijenio na 15 hiljada eura. Općinski sud u Vojniću presudio je u korist države odbivši Devčićev zahtjev što je drugostupanjskom presudom potvrdio i Županijski sud u Karlovcu. Presuda je tako pravosnažna i izvršna, no 4.maja ove godine Devčić je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uložio zahtjev za reviziju procesa. Razlog odbijanja Devčićeve tužbe je – zastara. Iz opsežne sudske dokumentacije vidljivo je kako se država brani kako bi odstranila i svaku pomisao na svoju krivnju.

Račun i prometna

Milana Kreča iz sisačkog Projekta građanskih prava kaže da je nevjerovatno kako naši sudovi sude. Dodaje da ne zna kako će se država naplatiti 12.600 kuna (koliko je pak procijenio sudski vještak) vrijednosti imovine od Antuna Devčića jer on nema plaće, penzije ni vrednijih nekretnina. Živi od invalidnine, koja kao ni socijalna pomoć nije predmet sudske ovrhe.

Inače, dio Korduna, Mandić selo i Utinja, oduvijek je bio nastanjen Srbima i Hrvatima, s tim što su Srbi bili u većini. Odnosi su uvijek bili skladni, ljudi su se rodbinski vezivali. Jedni druge su štitili i u Drugom svjetskom ratu, ali i u ovom posljednjem. Pokojna Antunova žena bila je Srpkinja, pokojni sin Janko (1962.) oženio je također Srpkinju, kćerka Bara je udana za Srbina.

Kao i svi ostali, tako je Antun sa familijom na traktoru bježao zbog “Oluje”. U Lipovljanima se međutim javio policiji sa željom da se vrati kući. Policajci iz Novske dopratili su ga do policije u Kutini. U ograđenom prostoru bivše Hidroelektre, pokraj policijske stanice, Devčić je morao ostaviti svoj traktor i prikolicu punu stvari prekrivenih ceradom. Njega, pokojnu ženu i pokojnog sina te njegovu ženu, odveli su u Sisak u Sabirni centar, na ispitivanje. Nakon dva tjedna vratili su se kući. Tada Antun odlazi po svoj traktor i prikolicu koje ne nalazi tamo gdje ih je po nalogu policije morao ostaviti, u čuvanom depou, a sve je i službeno zabilježeno. No nikakvog traga o traktoru i punoj prikolici nema.

Kada je shvatio da svoj traktor i prikolicu punu stvari neće više vidjeti i kada je našao pravnu pomoć, tražio je sa državom nagodbu za nadoknadu štete, što je odbijeno pa su uslijedili sudski procesi koje je izgubio. Da paradoks bude veći, Devčić ima sve potrebne dokumente s kojima dokazuje svoje vlasništvo nad tim stvarima; račune za kupljeni traktor, saobraćajnu dozvolu gdje su upisani broj motora i broj šasije.

Načelnik sektora policije MUP-a RH Ivan Stanko 2. marta 1998. godine Devčiću piše: “Izvršenim provjerama nije se moglo utvrditi gdje se nalazi Vaš traktor i ostale stvari koje navodite u predstavci, a koje ste bez nadzora ostavili na području Kutine 1995.godine”. Ministar je tada bio Ivan Penić.

Kad je nastupila zastara?

– Kao dan saznanja za štetu uzima se zadnji dan kolovoza 1995. godine, jer je tada tužitelju postalo jasno i tako mu je prezentirano od strane djelatnika nadležne policijske postaje, da njegovog traktora i stvari nema i da se ne zna gdje su, pa je tužitelj tada saznao i za štetu i za osobu štetnika, a to je ovdje tuženik. Kako je od dana saznanja za štetu i osobu štetnika do podnošenja tužbe odnosno zahtjeva Državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora ( podnesen 26. travnja 2005. g.) proteklo je gotovo deset godina, to je nastupila zastara potraživanja naknade štete – stoji u obrazloženju presude Općinskog suda u Vojniću potpisanog od suca Michala Danečeka.

Odvjetnica Mersiha Mulalić iz Siska koja je zastupala Devčića, smatra da je tužitelj zahtijevao povrat svojih pokretnina te da iz provedenih dokaza ne proizlazi da povrat pokretnih stvari nije moguće ostvariti.

– Tuženik (država) nije nudio dokaze da su stvari povjerene trećoj osobi ili da su propale. Budući nije utvrđeno da povrat pokretnina nije moguć, ne može se govoriti o zastari zahtjeva za naknadu štete jer zastara u tom slučaju teče od trenutka saznanja tužitelja da su stvari propale odnosno da njihov povrat nije moguć. Nadalje, tužitelj nije napustio RH i ostavio svoju imovinu pa ne dolazi do primjene Uredbe o privremenom preuzimanju već se odgovornost tuženika temelji na objektivnoj odgovornosti tuženika zbog očitih propusta policije. Ovakvu argumentaciju nisu prihvatili Željko Udier kao predsjednik te Alenka Laptalo i Vesna Britvec kao članice vijeća karlovačkog Županijskog suda potvrdivši prvostupanjsku presudu.

Antunu je 76 godina, a revizija na Vrhovnom sudu, tužba na Ustavnom sudu i eventualno, Sud u Strasbourgu trajat će bar deset godina… Antun misli, što i nije posve isključeno, da mu se ovo događa zato što je kao Hrvat ostao u Krajini.