U Borovu više nema ratnih zločinaca

Nakon što su pre nekoliko meseci sa skupa u Borovu predsednik Ivo Josipović, premijerka Jadranka Kosor i ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko uputili poruke javnosti da odgovorni za ubistvo dvanaestorice pripadnika Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca 2. maja 1991. u Borovu Selu moraju biti pronađeni i kažnjeni, usledila je intenzivna istraga nadležnih organa koja je završila hapšenjima.

Zbog sumnje da su počinili kazneno delo ratnog zločina protiv sedmorice zarobljenika, policija je uhapsila jednog hrvatskog državljanina i privela ga u istražni centar Županijskog suda u Vukovaru, a protiv trojice hrvatskih državljana i jedne osobe neutvrđenog identiteta  podnela kaznene prijave, saopštili su policija i Državno tužilaštvo na konferenciji za novinare. Istražni sudija Županijskog suda u Vukovaru Nikola Bešenski je za svu petoricu odredio jednomesečni pritvor. U osječkom istražnom zatvoru nalazi se jedan od osumnjičenih,

63-godišnji Milan M. iz Borova, uhapšen 11. novembra, a preostala četvorica nisu dostupna hrvatskim organima gonjenja.

“Hrvatska” i “srpska” verzija događaja

Prema rečima načelnika Uprave kriminalističke policije Vitomira Bijelića, za jednom od nedostupnih osoba 2006. je raspisana međunarodna poternica zbog izbegavanja kaznene odgovornosti, jer je zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika na području Vukovarsko-sremske županije već bila pravomoćno osuđena na zatvorsku kaznu od šest godina. Za drugom je osobom 2008. raspisana poternica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila kazneno delo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na području Osječko-baranjske županije. Bijelić je takođe rekao da je tokom proteklih meseci u okviru kriminalističkog istraživanja ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika u Borovu ispitano 28 svedoka i obavljena su 252 informativna razgovora. Izvršen je pretres osam kuća i automobila, tokom kojeg je pronađeno više komada oružja i municije u ilegalnom vlasništvu, obavljeno je pet poligrafskih testiranja i uhapšeno petero ljudi, od kojih je četvero pušteno nakon kriminalističke obrade.

Policija je pribavila i videozapise koji datiraju iz tog vremena, na kojima se vidi deo ranjenih policijskih službenika. Poseduje i medicinsku dokumentaciju te dokumente koji su nastali u povodu tadašnjeg postupanja jedinica JNA u Borovu. Izvršen je i veći broj kriminalističko-tehničkih radnji, uključujući i fotografisanje lokacija za koje je utvrđeno da su mesta zlostavljanja policijskih službenika, rečeno je na konferenciji. Višemesečnoj akciji, u kojoj su učestvovali Direkcija policije, Županijsko državno tužilaštvo, službenici nekoliko policijskih uprava i službenici SOA-e i VSOA-e, svedočili su i meštani Borova. Neki od njih u policiji su bili po dva-tri puta, a neki su izjave o događajima 2. maja morali dati i na sudu.

Iako su Borovci navikli na prisustvo policije u mestu zbog blizine rečne granice sa Srbijom, ipak su bili uznemireni jer, kažu, nikome nije svejedno kada im policija zakuca na vrata.

Smatraju da oni koji su počinili ratni zločin odavno ne žive u Borovu i da policija uzalud  traži krivce među današnjim stanovnicima sela. Osim toga, većina meštana Borova se ne slaže s “hrvatskom” verzijom događaja o 2. maju 1991. Naime, prema “srpskoj” verziji, pripadnici Specijalne jedinice iz Vinkovaca nisu upali u zasedu, nego su punim autobusima i landroverima potpuno neočekivano ušli u selo i na nekoliko lokacija nekontrolisano počeli pucati po svemu što se kretalo. Tom prilikom jedna osoba je ubijena, a nekoliko ranjeno. Tvrde da meštani nikoga nisu dočekali u zasedi, jer da je tako, objašnjavaju, zdravstvena ambulanta u centru mesta ne bi bila puna pacijenata, među njima i dece, koje su hrvatski specijalci potom zarobili i držali kao taoce. Zarobljeno je i nekoliko mladića koji su se tog podneva zatekli u lokalnom kafiću.

Činjenica jeste da je u selu bilo oružja, da je 12 hrvatskih policajaca izgubilo život i da je još najmanje 20 njih bilo ranjeno, kažu naši sagovornici, koji zbog opravdanih razloga žele ostati anonimni, ali istovremeno postavljaju pitanje ko je te mlade ljude poslao da ubijaju druge. U čitavoj priči, ističu, niko ne spominje zasluge JNA, čije su jedinice tada sprečile još veće krvoproliće, iako im je na Trpinjskoj cesti od strane hrvatskog stanovništva bilo onemogućeno da prođu. Tek kada su stigle informacije o velikom broju poginulih, transporteri JNA su propušteni. Za većinu meštana Borova je ono što se dogodilo 2. maja 1991. bila oružana pobuna stanovništva, a o ratnim zločinima ne znaju ništa.

Zakon o amnestiji

To je na neki način potvrđeno 1993, kada je Vojni sud u Osijeku deset osoba u odsutnosti proglasio krivima za to kazneno delo i pravomoćno ih osudio na 20 godina zatvora. Međutim, pet godina kasnije na njih je primenjen Zakon o amnestiji, kao i na još 40 osoba protiv kojih su bile podignute optužnice.

Među Borovcima vlada mišljenje kako su vlasti, zbog nemogućnosti da ikome sude za oružanu pobunu koja podleže Zakonu o amnestiji, silom pronašle način da barem nekoga okrive za taj događaj i tako zadovolje porodice žrtava. Mnogi smatraju da je cilj svega namerno podizanje tenzija koje će uznemiriti i zastrašiti stanovništvo, kako bi oni koji su jednom nogom u Hrvatskoj a drugom u Srbiji ili nekoj trećoj zemlji, konačno otišli. Drugi misle da je reč o prikupljanju političkih poena vladajuće stranke i podilaženju braniteljskoj populaciji, pogotovo pred obeležavanje 18. novembra, a neki da je to odvlačenje pažnje od gorućih ekonomskih problema u državi.

Niko od naših sagovornika ne spori da oni koji su počinili ratni zločin treba da odgovaraju za svoja nedela. Dvanaestorici poginulih hrvatskih policajaca u Borovu pred nekoliko je godina podignuto spomen-obeležje nedaleko borovske osnovne škole. Iako taj spomenik nikada nije bio oskrnavljen, svake se godine pred 18. novembar po desetak dana smenjuju policijske patrole i čuvaju ga 24 časa. Meštani su već navikli na tu, kako kažu, stalnu demonstraciju sile. Svi žele da se agonija duga 19 godina konačno završi i da buduće generacije žive normalno, bez hipoteke 1991. i bez stalnog podsećanja na događaj za koji ne snose odgovornost.