Zatvoreni krug

Nakon što su zajedno posjetili Ovčaru i Paulin Dvor, Ivo Josipović i Boris Tadić su, kladim se, čestitali jedan drugome na uspješno obavljenoj pomiriteljskoj misiji. Imali su, uostalom, za to dobrih razloga, jer je i na hrvatskoj i na srpskoj (srbijanskoj) strani to uglavnom pozitivno odjeknulo, a ako i nije, negativna reagiranja u dvjema zemljama povukla su se na same rubove radikalno desne političke scene. Naravno, internetski forumi proizveli su i s ove i s one strane Dunava očekivanu količinu proklinjuće mržnje, ali kako oni to čine i s puno manjim povodom, ovaj koji su im podastrli hrvatski i srbijanski predsjednik čak i nije tako loše prošao. U svakom slučaju, ozračje u kojem su njih dvojica čekali ovotjedni dolazak Tadića u Hrvatsku bilo je dobro, kao što će sigurno i taj tek završeni posjet biti ocijenjen kao uspješan.

Ali, ako je zamisao bila ta da se na Ovčari i u Paulinu Dvoru raščiste teške naslage iz ratne prošlosti kako bi ovaj susret u Zagreb mogao biti što rasterećenije posvećen današnjosti i budućnosti, to se nije dogodilo. Nije zapravo ni moglo. Previše su još odnosi dviju zemalja opterećeni nečim što se može nazvati nedovršena prošlost, o čemu svjedoče ove upravo potpaljene rasprave o tome “tko je prvi počeo”, kojima nimalo ne smeta što je to bio rat koji nitko nikome nije najavio, čak ga nitko nije ni priznao.

Paradno odrađivanje mučne obaveze

To je rep koji se vuče do danas. Ako su Milošević i Tuđman vodili “nevidljivi” rat, u kojem onda nisu mogli biti vidljivi ni zločini ni krivica za njih – što su njihovi nasljednici samo polovično promijenili – jasno je da se tu tminu moglo rastjerati samo jakim koncentričnim svjetlom iz obiju zemalja. Međutim, to se nije dogodilo, nisu tome bile dorasle ni srbijanska ni hrvatska strana. Nisu tome sasvim dorasli ni Tadić ni Josipović, iako su otvorili prostor nove nade, ispunivši ga, međutim, samo napola i tu onda stali.

Naime, otpočetka je bilo jasno da Tadićeva isprika na Ovčari neće moći zvučati uvjerljivo sve dok je u bijegu jedan od glavnih krivaca tamošnjeg masakra, Goran Hadžić. Kao što će i Josipovićeva isprika u Varivodama ostati efektna ali bestežinska gimnastika jezika dok god se ne privedu i kazne počinitelji tog zločina. Dobro, Josipović na to vjerojatno može reći da hapšenja i istrage nisu u djelokrugu predsjednika, ali to zvuči uvjerljivo jedino kada se šef države ide pokloniti žrtvama u nekoj drugoj zemlji, kao nedavno u Italiji ili Bosni i Hercegovini. Ovdje u Hrvatskoj on ima mogućnost barem stvarati ozračje i vršiti javni politički pritisak, ako treba, da se to dogodi, a Tadićeve mogućnosti još su i puno veće, jer je srbijanski predsjednik koncentrirao veću vlast. Zato predsjednika Srbije ništa ne može opravdati što se suprotstavlja dolasku hrvatskih logoraša u Stajićevo i postavljanju spomen-ploče u tamošnjem logoru, pogotovo jer je inicijator toga razboriti predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut, i jer se za postavljanje iste takve ploče u splitskoj Lori zauzeo Ivo Josipović. Ako bi Josipović doveo to svoje zalaganje do realizacije, a ne se nasred puta počeo vaditi na manjak nadležnosti, to bi mogla biti sretno okončana priča, koja bi isprikama što su ih razmijenila dvojica predsjednika na Ovčari i u Paulinu Dvoru dala snagu iskupiteljske geste.

Ovako, uvijek će ostati sumnja da je bila riječ o paradnom odrađivanju jedne mučne obaveze koju treba skinuti s vrata i na to napokon jednom staviti točku. A sve to sada još može poslužiti i kao ugodna zavjetrina za izgledni pravosudni cirkus koji se upravo priprema, zapravo je već krenuo. Počelo je zbrzanim pokretanjem postupka protiv navodnih počinitelja ubojstva dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borom Selu u proljeće 1991. godine, koji jako podsjeća na režirana masovna suđenja u odsutnosti Srbima tokom devedesetih, a nastavilo se najavom hrvatskog Državnog odvjetništva da će podići optužnice protiv počinitelja zločina u logorima u Srbiji. Još se ne zna hoće li i te optužnice izgledati tako nategnuto kao one u vezi Borovog Sela, ali to kod nas ionako nije važno, jer tvrdokorni politički stereotipi pobjeđuju marširajući ispred svih činjenica. Iz Srbije je odmah odgovoreno (ministar policije Ivica Dačić) da te optužnice mogu pokvariti uzlaznu krivulju odnosa dviju zemalja, a tamošnji mediji prenose mišljenja ljudi kojima, tja, baš i ne možeš vjerovati svaku (tadašnji vojni sudski istražitelj Milomir Šalić) da zapravo i nije bila riječ o logorima nego o regularnim “centrima za zadržavanje”. To demantiraju dvije srbijanske nevladine udruge prestižnog imena, Žene u crnom i Fond za humanitarno pravo, koje potvrđuju da se radilo o logorima i traže da odgovorni za njih budu procesuirani. Polemika će sasvim sigurno biti nastavljena.

Tužbe za genocid

U svakom slučaju, vidi se da je tu zinuo golemi pravni vakuum krivicom i dvojice predsjednika, u ovom slučaju više srbijanskog, ali je zato također očito da u tome veću lovinu u mutnom očekuje hrvatska strana, preciznije Vlada Jadranke Kosor. Premijerka jeste došla na Josipović-Tadićevu komemorativnu seansu na Ovčari (u Paulin Dvor ipak ne) i time joj pristojno dala podršku, ali to je bilo sve i ni mrvu preko toga. Njenoj Vladi za godinu dana predstoje izbori, a to nikada nije vrijeme kada se ovakva pitanja trijezno otvaraju, naprotiv, zatvaraju se cokulom najprizemnijeg politiziranja i instrumentaliziranja, bez imalo moralnih skrupula.

U tom svjetlu treba gledati i inicijativu srbijanskog i hrvatskog predsjednika da se povuku tužbe za genocid koje su dvije zemlje jarosno podnijele jedna protiv druge. Premijerka je u nekoliko navrata izjavila da to njena Vlada nije razmatrala, što komotno treba uzeti kao najavu da i neće, iduće godine sigurno a teško i neke naredne. Ali, pusti Jadranku Kosor, to je puno šira stvar jer pod rendgen dolazi političko zdravlje obiju država, a odmah vidiš da je ono ozbiljno načeto. Radi se, najkraće kazano, o zatvorenom krugu. S jedne strane vidljivo je da se odnosi dviju zemalja ubrzano relaksiraju i normaliziraju, ali to se uglavnom dogodilo mimo politike što, hvala bogu, znači da običan život ide, piči svojim putem i ne treba mu za to dozvola političara. Ovo najnovije približavanje Josipovića i Tadića treba shvatiti, barem meni tako izgleda, kao pokušaj da se uhvati priključak na to spontano samorelaksiranje odnosa, kako politika i političari ne bi ostali sasvim izvan toga. Ali, tu odmah vidiš ozbiljne zapreke. Josipović je svojedobno izravno sudjelovao u pisanju tužbe protiv Srbije za genocid, a Tadić je spremno podupro protutužbu Srbije, iako bi bilo puno mudrije da se prešutjelo podinteligentnu hrvatsku tužbu i pustilo da ona sama od sebe uvene.

Mentalna klopka

Tako su obojica predsjednika, svaki na svoj način, asistirali u jednoj iracionalnoj predstavi, koja prkosi elementarnoj pameti i činjenici da nijedna od dviju država nije počinila onoj drugoj genocid. Ali eto, ispada da obje gorko žale što se to nije dogodilo i što se nije više Hrvata i Srba međusobno ubijalo, silovalo, progonilo i zatvaralo. Je li to obuhvaćeno nekom vrstom političke boleštine ne znam, ali znam da je iz te mentalne klopke u koju su se uhvatile dvije države i dvojica predsjednika teško, možda i nemoguće izaći. Jer, kako se uopće može povući tužba za genocid, najstrašniji zločin koji pripadnici ljudskih dvonožaca mogu počiniti jedan drugome? Pa, nije to igra za malu djecu, u kojoj danas može biti ovako a sutra onako.

Zato bi svaki razuman protivnik tih dviju tužbi zapravo trebao željeti da se na njima ustraje, jer je to možda i jedina nada da će dvije države ritnuti sebe u stražnjicu onom istom nožurdom kojom su stupile u taj iracionalni sudski spor. A što ćemo onda s Josipovićem i Tadićem? Ništa, treba im samo poželjeti da ako već ne mogu pomoći da se izađe iz tog zatvorenog kruga, budu prvi koji barem neće odmoći.