Živjeti nakon pomirenja

Kaj su nas pomirili? – tako bi trebao glasiti politički inventivan komentar trenutačnih zbivanja oko vukovarske i paulindvorske pomirbe između predsjednika Srbije i Hrvatske. On bi se nadovezao na zadnje tragove narodnog humora u Hrvatskoj, koji već desetljećima priča kako zagorski muži još premišljaju da li da priznaju hrvatsku državu. No, umjesto toga u medijima imamo same neduhovitosti i smrtnu ozbiljnost. S jedne strane, nekorektnu desnicu, koja već desetljećima, u maniru prave nostalgije za velikosrpskim idejama (bez kojih se mora preorijentirati na kurentnije teme evropskog rasizma), tupo ponavlja svoju kritiku krilatice: “Tko nas, bre, zavadi?” S druge strane, još problematičniju, budući dominantnu i trenutno ideološki najproduktivniju, “euroatlantski integriranu” liberalnu ideologiju. Zato njeni mediji nisu sposobni ni za drugarsku kritiku ozbiljnog posla normalizacije. Npr. na način da postave jedno obično zdravorazumsko pitanje na lijepom srpskom jeziku: “Tko nas, bre, pomiri?” Jer, onda bismo se možda mogli dosjetiti tko su glavni profiteri tih procesa.

Skrenemo li pogled odozdo, od poslušnih medija, prema gore, do samih političkih klasa u Hrvatskoj i Srbiji, lako je shvatiti njihovu zainteresiranost za pomirbene procese. Ta oni su trenutno jedan od glavnih mehanizama ovjekovječenja njihove vladavine, s obiljem novog prostora za rješavanje nepostojećih problema. Radna definicija može biti: zavađene strane izmiruju se obzirom na svoj spor, a u ime neke više vrijednosti ili koristi, za koju obje priznaju da je važnija od njihovog spora. No, tehnologija pomirbe, pokušat ćemo to pokazati, onemogućuje odgovore na pitanja na koja treba odgovoriti. Umjesto toga ona nudi parolu po kojoj “sve razumjeti znači sve oprostiti”, sa zanimljivim retoričkim učinkom. Tu “oprostiti” blokira “razumjeti”. Nesposobnost političara da misle povijesno ona je točka solidarnosti koja pomirbenoj ideologiji osigurava hegemoniju. Kao i solidarni tabu na interpretacije pojedinih, “škakljivih” dijelova prošlosti, koji se tek sada iskazuje kao prava zajednička cenzura. Pritom ne mislimo toliko na potragu za grobištima, koliko na solidarni “zaborav” političkih motiva jugoslavenskog mračnog raspada. Obje “strane”, tj. ideološke pozicije, kako kaže slovenski sociolog Rastko Močnik, koji je napisao dva teksta na temu proturječja i učinaka pomirbene ideologije (drugi relevantan autor je Boris Buden, vidi: “Istina i pomirenje? Ne hvala”, u knjizi “Kaptolski kolodvor”), cenzuriraju društvo kao povijest ili povijesnost društva.

Istina, samo istina, ništa nego istina

Primjera ovih dana imamo napretek. Kada u intervjuu “Politici” predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović izjavi kako “Srbi nisu započeli rat u Vukovaru”, na njega se ospe drvlje i kamenje iz redova koalicijskih partnera, ali i iz oporbe (najbolje je to eksplicirao Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a: “To je protiv pomirbe”). Napada ga se i iz Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (s poznatom argumentacijom tih obiteljskih povjesničara kako se time “narušava dostojanstvo Domovinskog rata”). Istovremeno predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonja Biserko izjavljuje (na hrvatskom jeziku medija u Hrvatskoj): “Pritom je najvažnije objasniti kontekst, uzroke i redoslijed događaja, jer bez toga nije moguća pravedna počast svim žrtvama. Važno je znati tko je kriv i tko je prvi počeo.” Naravno, ne mislimo da je rat u Hrvatskoj počeo u Vukovaru, pa niti da su postjugoslavenski ratovi počeli u Hrvatskoj (prvi mrtvi, zanemarimo li izvanredno stanje na Kosovu, pali su u Sloveniji). No, i unutar ideološke mantre o agresoru i žrtvi, činjenica je, rekao je to odavno Srđan Dvornik na okruglom stolu civilnog društva posvećenom promociji knjige “Mediji i rat”, da rat uvijek započinju branitelji. Da nema njihova otpora agresor bi, više-manje mirno, okupirao zemlju. To su činjenice. A ovo je politička korist od njihova zabašurivanja: čitamo naslove “Stanimirović iz nadrealnog filma”, “Stanimirović ruši Tadića”, pa zatim “Tadić prekinuo srpsku šutnju o zločinima”. Ako mislite da je srpski predsjednik glavni dobitnik ove runde, evo vijesti iz srpskog civilnog društva koja kaže kako je Tadićeva gesta “prelomila povijesnu dilemu treba li Srbija pripadati euroatlantskom ili ruskom civilizacijskom krugu”. Ime krajnjeg dobitnika, dakle, glasi: Samuel Huntington! Jadni Tuđman mislio je da druga civilizacija počinje na Drini, kad ono nije tako, već potpuno drugačije. To pokazuje kako se ideologija ostvarenih nacija-država ne može prilagoditi ni svom vlastitom ostvarenju.

Ispada da je trenutačno stanje odnosa između Srbije i Hrvatske takvo da je za Srbiju, udaljeniju od “integracija”, “istina” još uvijek puno važnija negoli za Hrvatsku, koja ju je, vidimo, već integrirala. Kao i za Branku Šeparović koja u hrvatskom mainstreamu među posljednjima ustraje na sukobu “bijesnih pasa i Engleza”, tj. Srba, Crnogoraca i Hrvata. Ne priznajući novu realnost kako smo sada svi Englezi. Samo su neki veći Englezi od drugih.

Čak i komentator Večernjaka-Bezgrešnjaka u posljednjem trenutku pretrčava na dobitničku stranu tvrdnjom da je “ljudskom biću rat sve samo ne normalno stanje”, te da su ekstremisti “s koje god strane bili, pod prisilom zakona i odavno reafirmiranog zdravog razuma na Balkanu po pitanju rata, politički stjerani na marginu ili čak preko nje” (očekujemo reakciju iz NATO-krugova u Hrvatskoj).

Usađeni u pomirbu

Tko misli da je lako biti sarkastičan na temu pomirbe, neka proba – nije. Stalno vas dostiže moralistička kletva da ste bezdušan tip, koji neće da napokon živimo kao sav normalan svijet. No, tko to neće? Možda oni zaslužni za druge novinske naslove, u rubrikama za koje se čini da se ne tiču sublimne “vječnosti” hrvatsko-srpskih odnosa? Npr. ovaj: “Iz tranzicije u beznađe”.

Ideologiju pomirenja nije moguće potkopati bez teorije. No, pošto je sasvim antiteorijska, pred teorijom se odmah raspada. Ona obnavlja mandate za formuliranje zajedničke moralke. U njoj nema pitanja o pomirenju – između koga, zbog čega i u ime čega? Umjesto toga, događa se gotovo biblijski odmak spram “istočnoga grijeha” politike kao takve. Tako ispada da su se sve politike s ovih prostora ogriješile o neko izvorno srpstvo i hrvatstvo. Samo što oni prije usađeni u krivnju, sada postaju usađeni u pomirbu.

Posebno škakljivim nadaje se pitanje o subjektima pomirbe na relaciji civilno-društvo, građanska država i na njihovim dodirnim točkama. Ako su u Srbiji (više) i u Hrvatskoj (manje) postojale snage koje su se protivile zadnjim ratovima, što je logičnije negoli da one i dalje budu prisutne na ovakvim priredbama, npr. s parolom “Ne u naše ime”?! Ovako se civilno društvo miri s državom tako što se samo ukida u nultoj civilno-društvenoj formaciji – narodu. Nove države “pluralizam samoupravnih interesa” onoga NEKAD, prevode u “pluralizam nacionalnih interesa” ovoga SAD. Pritom uvodeći nacionalističku ideologiju, dvostruko pojačanu: kao ideologiju (nacionalnih) civilnih društava i naravno samih nacionalnih država (kao građanski “nepotpunih” država). Pitanje na koje smo pokušali odgovoriti glasi: kojim to društvenim skupinama odgovara?