Europsko pospremanje zločinaca

Dok pažnju javnosti posljednju godinu zaokupljaju mnogobrojni postupci koje Državno odvjetništvo pokreće u slučajevima korupcije, postaje jasno da se paralelno odvijaju i opsežne aktivnosti DORH-a u procesuiranju ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi a u kojima su žrtve civili i zarobljenici srpske nacionalnosti.

Državno je odvjetništvo otvorilo niz velikih slučajeva takvih zločina, poput ubojstava u kninskom selu Grubori, zlostavljanja u šibenskom zatvoru Kuline i, najnovije, u logoru Kerestinec, a sve su glasnije neslužbene najave da će uskoro pokrenuti i pitanje sisačkih logora te ratnog djelovanja Tomislava Merčepa. Najnovije istrage, hapšenja i optužnice stvaraju dojam da je DORH trenutačno koncentriran na postupke protiv hrvatskih počinitelja, doduše, uz određeno balansiranje istovremenim pokretanjem novih postupaka i za zločine srpske strane, kao u slučaju Borova Sela.

Iz DORH-a su više puta demantirali informacije da je ova ili ona istraga pokrenuta na inzistiranje Europske unije ili glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza, pa su i nakon privođenja trojke osumnjičene za zločine u Kerestincu, opovrgnuli da je Brammertz nedavno od glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića tražio otvaranje tog slučaja. Unatoč demantijima, teško je ne primijetiti da su aktivnosti DORH-a, kako u procesima za korupciju tako i u procesima za ratne zločine, posve u skladu s traženjima EU-a. Pritisak Unije ne samo da je nesumnjiv nego je i služben, jer Europska komisija u svojim izvještajima o napretku Hrvatske uporno ponavlja potrebu procesuiranja ratnih zločina. U posljednjem, prošlomjesečnom izvještaju, Komisija je u osvrtu na pregovaračko Poglavlje 23 (pravosuđe) izričito navela kako, uz određeni napredak, “nekažnjavanje zločina ostaje problem, naročito kada su žrtve etnički Srbi, a navodni počinitelji pripadnici hrvatskih snaga”, napominjući da su ostale neprocesuirane još stotine takvih slučajeva.

Bajić ulovio signal iz Europe

Komisija, naravno, nikada ne navodi imena osoba koje bi trebalo isporučiti pravdi, no kada u izvještaju pozdravlja povećan broj slučajeva u kojima su počinitelji Hrvati, više je nego očigledno da glavni državni odvjetnik lovi njene signale. Sudeći prema izvještajima nevladinih organizacija specijaliziranih za praćenje procesa ratnim zločincima, Bajiću se može priznati da je taj signal iz Europe ipak uhvatio nešto ranije i da njegova najnovija ofenziva protiv ratnih zločinaca nije samo rezultat nekog nedavnog zaokreta u pristupu, kakav je vidljiv u antikorupcijskoj kampanji, nego višegodišnjih aktivnosti na pospremanju stvari u DORH-u.

– Aktivnosti DORH-a u posljednje vrijeme jesu intenzivnije i čini mi se da u tome važnu ulogu ima skori dovršetak pregovora u Poglavlju 23. Predistražne i istražne radnje ubrzale su se i za zločine u kojima su počinitelji Hrvati i za one u kojima su počinitelji Srbi. Svjedočimo jednom aktivnijem radu DORH-a, stvorilo se ozračje u kojem se brže radi i u policiji, no naslijeđeni zaostaci iz 90-ih su dosta veliki – kaže Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, koji zajedno s Građanskim odborom za ljudska prava i osječkim Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava već šest godina provodi projekt monitoringa procesa za ratne zločine.

Ona dodaje da DORH od 2001. u kontinuitetu radi sve bolje, pa čak i prednjači među pravosudnim institucijama, no da intenzitet i razina organizacije ni sada nisu adekvatni težini počinjenih djela niti dostatni za učinkovito istraživanje zločina kojih je više od polovice, odnosno oko 400, lani još bilo u predistražnoj fazi.

– Da bi se riješio taj teret, sadašnji bi intenzitet rada trebao trajati još deset do 15 godina, no bojim se da će zanimanje DORH-a i drugih institucija pasti nakon dovršetka pregovora s EU-om, a naročito u kontekstu stalnih oscilacija u političkoj volji za progon počinitelja, kao i toga da svako suđenje za pripadnike hrvatskih postrojbi nije lako, pogotovo kada se odvija u sredinama gdje su zločini i počinjeni – kaže Vesna Teršelič.

Navedene udruge u svojim godišnjim izvještajima pod nazivom “Praćenje suđenja za ratne zločine” daju ocjene o radu DORH-a i pravosuđa općenito, a prošlu su godinu, u kojoj se Hrvatska pripremala za otvaranje pregovaračkog poglavlja o pravosuđu (otvorenog ovog ljeta), opisale kao još jednu godinu pospremanja. Riječ je o pospremanju nereda koji je tijekom 90-ih stvorilo samo hrvatsko pravosuđe, kada je u brojnim neprofesionalnim i etnički pristranim postupcima velik broj osoba srpske nacionalnosti u odsutnosti bio osuđen za ratne zločine, dok je istovremeno među političkim i pravosudnim elitama prevladavao stav o nedužnosti hrvatske strane, koja u obrambenom ratu, tobože, nije mogla počiniti ratni zločin. Kao što je poznato, stvari nisu lako išle ni nakon promjene vlasti 2000. godine, kada je suradnja s Haaškim sudom tekla otežano i kada su žestoki otpori pratili pokušaje da se pojedini zločini hrvatske strane, poput Lore i Gospića, procesuiraju u Hrvatskoj.

Pospremanje počelo 2004.

DORH je pospremanje u svojim redovima započeo 2004. godine, kada je objavio da provodi preispitivanje svih predmeta u svim fazama, kako bi se eliminirale posljedice i praksa nekritičnog postupanja prema velikom broju osumnjičenih i optuženih pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija, nakon čega je do 2008. godine došlo do odustajanja od optužnica ili do prekvalifikacije kaznenih djela u oružanu pobunu za oko 750 pripadnika srpskih postrojbi. Daljnje pospremanje omogućeno je 2008. izmjenama Zakona o kaznenom postupku, čime je osuđenicima i DORH-u omogućeno da zahtijevaju obnovu kaznenog postupka. Bajić je tada donio naputak i akcijski plan za primjenu tog Zakona u predmetima ratnih zločina, nakon čega su županijska državna odvjetništva revidirala predmete presuđene u odsutnosti.

Ukupno su za ratne zločine u odsutnosti bile osuđene 464 osobe, isključivo srpske nacionalnosti, što je činilo čak 70 posto svih osuda za ratne zločine do 2009. Te su se presude donosile na temelju krive kvalifikacije djela, upitnih dokaza i optužnica podizanih bez osnovane sumnje, a branitelji postavljani po službenoj dužnosti najčešće nisu ni ulagali žalbe. Kvalitetu tih presuda dobro ilustrira podatak po kojem je lani bilo obnovljeno deset predmeta presuđenih u odsutnosti, u kojima je 35 osoba bilo pravomoćno osuđeno na zatvorske kazne u ukupnom trajanju od 578 godina. Nakon obnove postupaka, DORH je odustao od optužbi ili prekvalificirao kazneno djelo za 34 okrivljenika, a samo jedan je pravomoćno osuđen na zatvor i to u trajanju od 3,5 godine.

Korektne optužnice

Bajić je akcijskim planom zatražio od županijskih odvjetnika da svoj rad usmjere na istraživanje svih zločina na jednak i nepristran način, bez obzira na etničku pripadnost žrtve ili počinitelja. Monitoring udruga pokazuje da je DORH u slučaju zločina hrvatske strane sada išao s dobro potkrijepljenim optužnicama, jer su pravomoćne presude u tim predmetima bile osuđujuće u čak 84 posto slučajeva. To ne znači da u posljednjih šest godina i dalje nisu prevladavali procesi protiv osoba srpske nacionalnosti, pri čemu su udruge primijetile kako se njih procesuira i za blaže oblike ratnih zločina, a hrvatske se počinitelje progoni samo u slučaju najtežih djela.

Udruge su zabilježile i napore DORH-a da ponovno inicira progon pripadnika hrvatskih snaga koji su abolirani krivom primjenom Zakona o oprostu te primijetile kako su novije optužnice koje je DORH podizao uglavnom bile korektno napisane, pa se postotak predmeta koji se ponavljaju po odluci Vrhovnog suda smanjio sa 95 posto iz 2002. na 22,7 do 28,5 posto u posljednje dvije godine.

Iako se u određenim aspektima mogu povući paralele između rada DORH-a i pravosuđa u slučajevima korupcije i ratnih zločina, primjetno je da hrvatske vlasti za procesuiranje ratnih zločina nisu stvorile ni približno snažne mehanizme kakvi su stvoreni za borbu protiv korupcije, pa ne postoji paralela “uskočkoj vertikali”, sa specijaliziranim policijskim i tužiteljskim odjelima te sudskim vijećima, popunjenima ljudima iskusnima u progonu i presuđivanju ratnih zločina. Nevladine organizacije iz toga zaključuju da političke volje za jednako učinkovito procesuiranje ratnih zločina nema.

– Mi se zalažemo za uspostavljanje obavezne nadležnosti za ratne zločine županijskih sudova u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku ili čak za ustanovljavanje posebnog suda za ratne zločine, a što se tiče DORH-a, za stvaranje vertikale u kojoj će na istragama raditi stalni timovi državnih odvjetnika u četiri najveća grada. Za sada nema razumijevanja za tu vrstu reorganizacije, iako specijalne sudove zagovara i EU – kaže Vesna Teršelič.

Udruge upozoravaju da je u posljednje dvije godine oko polovica prvostupanjskih presuda bila u visini ili ispod propisanog minimuma za predmetna kaznena djela, dok su u postupcima protiv pripadnika hrvatskih snaga sudovi sudjelovanje u ratu redovito uzimali kao olakotnu okolnost. Ipak, voditeljica Documente dodaje da je ove godine najveći pravosudni korak unatrag predstavljala jedna odluka Vrhovnog suda, ona u predmetu Kufner i drugi, gdje je taj slučaj mučenja i ubojstava srpskih civila u Pakracu nakon prvostupanjske osude počinitelja vraćen na niži sud, pri čemu je Vrhovni sud iz dokaznog materijala isključio dokumentaciju koju su 90-ih prikupili haški istražitelji, svodeći je na razinu policijskog uviđaja.

Srbi osuđivani više od Hrvata

Prema podacima iz izvještaja koji je Mladen Bajić prošlog mjeseca podnio Saboru, DORH je od 1991. do 2009. pokrenuo kaznene postupke za ratne zločine protiv ukupno 3.844 osobe. Obustavljeno je i prekinuto 1.716 postupaka, a podignute su optužnice protiv 1.747 osoba. Od toga je 644 oslobođeno ili je došlo do obustave i prekvalifikacije djela, a 555 je osuđeno. Bez presude su još bile 573 osobe, a 348 bilo je obuhvaćeno istragama u tijeku.

Nevladine organizacije pratile su od 2004. do 2009. godine 68 od ukupno 88 predmeta na županijskim sudovima, kojima je prvotnim optužnicama bilo obuhvaćeno 425 osoba, od toga 382 pripadnika srpskih postrojbi, 41 pripadnik hrvatskih postrojbi te dvije osobe iz tzv. Autonomne pokrajine Zapadne Bosne. Suđenje je provedeno za 166 pripadnika srpskih i 41 pripadnika hrvatskih postrojbi. Do konca 2009. pravomoćno je osuđeno 38 pripadnika srpskih i 17 pripadnika hrvatskih postrojbi, a oslobođeno deset pripadnika srpskih i četvero pripadnika hrvatskih postrojbi. Uz to, odustankom ili prekvalifikacijom djela postupak je obustavljen ili su donesene odbijajuće presude u odnosu na 78 okrivljenika iz srpskih postrojbi.

Anto Nobilo: Treba nam hrvatski Wiesenthal

Anto Nobilo, odvjetnik s iskustvom u postupcima za ratne zločine, ali i onima za korupciju, smatra da je manje bitno to što za procesuiranje ratnih zločina nisu stvorene jednake zakonske pretpostavke kao za procesuiranje korupcije, jer je u oba slučaja presudno postojanje političke volje.

– Hrvatska je još 90-ih imala instrumente za kvalitetan progon, no nikada nije bilo velike političke volje za procesuiranje “naših” zločina i u to se išlo samo kada su zločini bili toliko očigledni da ih se nije moglo ignorirati. Zločini Branimira Glavaša bili su notorni, ali taj se postupak ne bi se nikada pokrenuo da on nije otvorio sukob s Ivom Sanaderom. Danas je motor za te procese uglavnom pritisak EU-a, a kod nas nema neke velike inicijative da se zločinci gone, ali nema više ni nekog velikog otpora – kaže Nobilo.

Prema njegovom mišljenju, i progon korupcije i progon ratnih zločinaca ispuhat će se nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

– Kod korupcije je očigledno da se krenulo u veliku akciju, no čini mi se da je riječ o jednoj ho-ruk akciji, gdje se Europi želi dokazati da se borimo protiv korupcije na najvišim razinama, no sustavno se nije učinilo ništa na prevenciji korupcije. Ide se samo represivnim putem, a kada uđemo u EU, taj će entuzijazam splasnuti i ako na vrijeme ne bude pretočen u efikasne institucije, nećemo biti u bitno boljoj situaciji nego danas. Kako vrijeme ide, i ratni zločini će sve više padati u zaborav. Zatvaranjem Haaškog suda dio predmeta će se preliti na naše pravosuđe, ali vrijeme prolazi i sve je teže dokazivati krivnju te motivirati organe državnoga gonjenja – kaže Nobilo, zagovarajući pojavu svojevrsnog hrvatskog Wiesenthala, nacionalne ili regionalne inicijative koja bi radila na prikupljanju dokumentacije o zločinima, iznosila je u medijima i tako inicirala nove postupke.