HDZ i barjakaši

Hrvatski laburisti zatražili su od Željka Rohatinskog da ukine deviznu kreditnu klauzulu jer je hrvatska nacionalna valuta kuna. Profesor Mate Babić predložio je da se svi krediti konvertiraju u kunske, po tečaju koji je važio na datum uzimanja kredita. “Ukinite onda i deviznu štednju”, uzvratio je Rohatinski, “tako ćete dokazati dosljednost.”

Nacija obožava tog čovjeka. Darinko Kosor tvrdi da će Željko Rohatinski biti kandidat HSLS-a za premijera. Jasno je da jedna minijaturna neparlamentarna stranka nema nikakve šanse dobiti premijersku poziciju, ni s Rohatinskim ni bez njega, ali je važna motivacijska logika te možebitne kandidature. Očito je da je ugled željeznog bankara – a pojam “ugleda” kod nas je temeljito devastiran – tvrda politička valuta, jača i od kune i od eura. Darinko Kosor u Rohatinskom vidi ključni oslonac svog povratka na veliku scenu.

Željko Rohatinski zaslužuje svaki komad svoje velike časti, to je tako jasno. Poznavatelji prilika predbacuju mu tek izvjesnu količinu taštine: njegovi bližnji tvrde kako bi guverner zbog toga doista mogao otići u operativnu politiku, i to već početkom sljedeće godine. Prijateljski raspoložen čovjek to mu, dakako, ne bi poželio. Bilo kako bilo, sad je puno važnija činjenica da je trenutak u kojemu se svaki drugi građanin ove zemlje osjeća pozvanim dati svoj stav o monetarnoj politici – jasna naznaka puta u provaliju. Čovjeku ide na živce i kad svi glume izbornika nogometne vrste. Normalni ljudi u normalnim vremenima ne vode diskusije o tome je li plivajući tečaj nacionalne valute poticajan za nacionalno gospodarstvo i treba li državi valutna klauzula. Ali ovo nisu normalna vremena. A ona koja dolaze – ako išta pouzdano možemo tvrditi o budućnosti – zacijelo su gora. Poput ptica ili miševa koji su u stanju naslutiti potres, ljudi slute veliku nevolju. Stariji će se sjetiti kako je belle epoque kasnog socijalizma, rascvjetala sloboda iz 1988. ili 1989, u samo godinu dana zamijenjena potpunim rasulom – neobično sličnom ovom iz naše suvremenosti.

Prisjetimo se kako je svojedobno upad Slobodana Miloševića u monetarni sustav SFRJ bio jasan akt separatističke politike, koju je od ratnih truba dijelio tek pokoji sitan korak. Već je i činjenica općepoznatosti guvernera sama po sebi zabrinjavajuća. U normalnim sustavima guverner nije Elvis Presley političke scene. Zadnja guvernerska superzvijezda iz susjedstva, “Superdeka” Dragoslav Avramović, u siječnju 1994. zaustavio je vajmarsku hiperinflaciju Miloševićeve Srbije i postao najomiljeniji Srbin svijeta, da bi već 1996. bio smijenjen nakon jedne jedine krive političke rečenice. Naime, monetarna vlast nije samostojeći entitet: bez jake privrede, ni čarobnjak Merlin na mjestu guvernera ne bi mogao učiniti ništa, a ako se ispriječi na putu izvršne vlasti, nije mu lako.

Rohatinski nije loš jamac stabilnosti, ali jao nama ako je jedini. A Hrvatska se danas, prema mnogim simptomima koje Crkva naziva “znakovima vremena”, nalazi negdje u 1989. ili 1990. godini. Vladajuća stranka brzinom svjetlosti gubi legitimitet. Pljačka džinovskih razmjera, koje se ne bi posramili ni Kublaj-kan ni Tamerlan, razara kredibilitet HDZ-a. Ta je stranka danas negdje na 20 posto anketne podrške, premda bi, kako uobičajeno jetko tvrdi Radimir Čačić, “bilo normalno da je na nula”. Nedavni HDZ-ov dernek u Dugopolju trebao bi i zadnjim stranačkim entuzijastima biti dokaz da je vrh stranke posve obezglavljen. Jadranka Kosor tamo je nastavila praksu koju je otpočela u Kninu. To je povratak Franji Tuđmanu, ali što bi to danas Tuđman pametno mogao reći svojim suvremenicima, ni vidoviti Milan ne bi znao. “Hapse vas? Ivu, Tomicu Merčepa? Mate je već bio u zatvoru? Zovu vas kriminalnom organizacijom? Četrdeset ljudi?! Pola vlade u Remetincu? Pa Račan je smatrao da smo samo stranka opasnih namjera – kamo je to otišlo… Niti jedan hrvatski predsjednik vlade od dr. Nikole Mandića 1945. nije hapšen, ali Mandića je hapsio jugoboljševički režim, što je ovo? Zapljenjuju imovinu?!” Ukratko, umjesto da daje odgovore, Tuđman bi sa svojom dugopoljskom sljedbom jednako nemušto postavljao pitanja, ali gdje bi našao inteligentna rješenja? Takva se danas mogu naći samo u Švedskoj, kako kaže neki reklamni slogan.

Đuro Perica, stranački veteran, Jadranki Kosor ponudio je neki svoj simbolički odgovor. To je zastavica Hajduka iz 1971, bez socijalističkih obilježja, s motivima nacionalnog grba. To je svakako jedan ushićujući čin nacionalne samosvijesti – ali što taj “odgovor” znači za današnju makroekonomsku situaciju Hrvatske? Manje od ništa. Potpunu regresiju. Drugi ponuđač odgovora, dr. Andrija Hebrang, koji ovih dana jedva skriva trijumfalističko raspoloženje zbog sramote kojoj je izložen Ivo Sanader, smatra da se HDZ treba vratiti korijenima. No na pitanje što su ti korijeni, Hebrang nije uspio doći dalje od toga da – na nacionalne praznike treba razvijati nacionalne barjake. Kad su barjaci razvijeni, sva je pamet u trubi – kaže neki stari aforizam. “Barakašku” je politiku zamijenila “barjakaška”, ali ova od one nije ni za crno pod noktom pametnija. I tako, dok se u Dugopolju elita vladajuće stranke bavi heraldikom, ulica raspravlja o monetarnoj i fiskalnoj reformi.

Obezglavljena je, bogami, i Crkva. Zadnja ideja na koju je došla – iako Isus kaže da mrtvima treba ostaviti da pokapaju svoje mrtve – jest prijedlog da se na popisu stanovništva popišu i sve žrtve komunizma, tako da bi svaka obitelj navela koga su joj ubili komunisti. U vremenima nadolazeće katastrofe, jasno je, neprijatelji su na visokoj cijeni. Ali sad ih je realno problem proizvesti. “A što ćemo sad, kad barbara više nema – i oni su bili kakvo takvo rješenje”, mudro je pjevao Kavafis. Naši su barbari izumrli i bezidejnost se više ne da skrivati. Komunizam je mrtav, a Crkva bi ga, evo, iz blata pravila. Politički Srbi više nisu “magyarolci” niti “remetilački faktor” nego, nekako posve nezamjetno, državotvorni faktor prvog reda. Antisemitizam je na samoj margini. Primitivni šovinizam opstaje jedino još u ljutoj provinciji. Protiv koga sad mobilizirati biračko tijelo, a na raspolaganju ti stoji samo grb Hajduka iz 1971. i jasna ideja o razvijanju nacionalnih zastava na dane nacionalnih blagdana? A stvari idu dalje…

Čini se da je nedavno uhićenje Tomislava Merčepa (baš na dan Tuđmanove smrti) zapravo napad na Vladimira Šeksa, ali i Ivana Jarnjaka koji je sa Šeksom u to doba bio ključna karika državne represije. I u samom HDZ-u vjeruju da se Šeksova moć truni. HDZ bi, po drugi put, trebao proći ono što je SDP prolazio samo jednom. Savez komunista Hrvatske postao je prije prvih izbora SKH – Stranka demokratskih promjena. Ivo Sanader je s “detuđmanizacijom” imenu stranke prvi put dodao atribut “demokratskih promjena”, ali se nakon šest godina njegove vladavine pokazalo da je “vladao čeličnom rukom u svilenoj rukavici”. Već sad se vidi da damska rukavica Jadranke Kosor skriva isto željezo. Ona uzgaja kult ličnosti, obožava svoje slike, idolatrija Dugopolja nije bila ništa manja od idolatrije Dugobaba. Čak i ako smijeni tri ili četiri ministra, to nam neće pomoći.

Interesantno je da je, prema jednom američkom doktoratu, Titova Jugoslavija dobila oko 100 milijardi dolara bespovratne pomoći kako bi zemljama ruske interesne sfere pokazala kako se isplati odvojiti od Rusa. Juga se usput i zadužila 20 milijardi dolara. Hrvatska je sad dužna preko 45 milijardi eura, Srbija oko 30 milijardi, Bosna, Slovenija i ostali desetke milijardi. Te su zemlje naučile živjeti kao rentijeri vlastitog geopolitičkog položaja, kao rasprodavatelji obiteljskog srebra, kao vječito pijani ruski grofovi nakon revolucije. Južni Slaveni potrošili su bar 200 milijardi dolara više no što su proizveli.

A to se vrijeme bliži kraju. Hrvatska može pozajmljivati novac još neko vrijeme prodajući zadnje ostatke imovine, a onda će jednog dana doći neki vražji zapadni faktor i reći: Dosta! One 1989. i 1990. moglo se zaigrati na kartu nacionalizma, zastava, grbova i grobova. Ali na što zaigrati sad, kad su sva rješenja potrošena? Na to nam Jadranka Kosor očito nikad neće dati odgovor, mada ni ova hapšenja na širokoj fronti – nešto neviđeno, ako baš niste izgubili rat – zasad ne zvuče sasvim loše. I put od tisuću milja počinje prvim korakom.