I Merčep ima djecu

Poznatog voditelja HTV-ove emisije “Nedjeljom u 2” i manje poznatog pjesnika, autora u izdanju zagrebačkoga VBZ-a nedavno objavljene zbirke “Igor Mandić na mjesecu”, zatekli smo usred pisanja novoga poetskog uratka. Iako smo bili više nego sigurni da je tema društveno aktualna a pjesma izravna, zamolili smo ga da nam sam kaže o čemu je točno riječ.

– Pjesma je o Merčepu: kompiliram stvari koje sam našao po medijima, stih po stih. Ovako ide: ubio je Tomislav Merčep/ visokih moralnih vrijednosti/ Srbina se muči plamenom/ ljudi obitelji i čovjeka/ naređuje ubojstva i otmice/ potječe iz partizanske obitelji/ po rani sipa sol i ocat/ rekreira se pecajući/ žrtvi u šupak guraju kabel/ rado pleše sa suprugom/ Aleksandri Zec vezuju oči/ obožava film Rio Bravo, i tako dalje. Ispisao sam citate, a nadahnulo me priopćenje dragovoljaca Domovinskog rata, koji Merčepa opisuje kao osobu visokih moralnih vrijednosti i tome slično.

Postoji jedan moment nelagode u vezi s vašim pjesmama: da niste popularni TV-voditelj, intervjue s vama malo bi tko radio, i to ne zato što niste dobar pjesnik, nego zato što se ovdje ne razgovara često ni s najboljima…

– Jasno mi je, svoju prethodnu, prvu knjigu pjesama dogovarao sam za objavljivanje dok još nisam bio afirmiran na TV-u i nije bilo nikakvog odjeka. No, ne treba od toga praviti neku

posebnu dževu. Boris Rašeta je o “Igoru Mandiću na mjesecu” na portalu H-alter pisao možda i previše pohvalno, pa je pokupio gnjev dijela forumaša, što pokazuje da još postoji neki krug poklonika poezije, možda i s više strasti negoli je imaju mnogi vidljiviji. Ja osobno i ne znam je li to pjesništvo u pravom smislu riječi: Mandić to naziva feljtonom, Vlaho Bogišić tvrdi da to jest pjesništvo, neki drugi da uopće nije. A nije ni važno.

Dnevnik u stihu

Vaše pjesme pomalo djeluju kao nastavak emisije “Nedjeljom u 2” drugim sredstvima, osobnijim i pomaknutijim od govora kojim se služite na TV-u?

– Pisane su za objavljivanje na portalu Net.hr, gdje su mi i predložili da ih radim zbog emisije. Dogovorili smo se da to bude neka vrsta mog dnevnika u stihu. Prvih mi mjesec dana uopće nije bilo lako, morao sam se naviknuti da stalno zapisujem. Da bi pjesme uopće bile čitane na  news-portalu, dobro im dođe taj nekakav začin s političke trpeze. Bude tu svega, i pelena i duda iz mojega obiteljskog doma, i Merčepa i Jadranke Kosor.

U njima se, za razliku od TV-emisije,  otkriva jedan posebni, intrigantni prostor slobode, zanimljivih kreativnih mogućnosti. To je organski prostor poezije, valjda…

– Apsolutno, što se mene tiče. “Nedjeljom u 2” je zadana forma, na neki način ograničavajuća, bez obzira na to što sam uvjeren da nam zaista treba emisija baš takvog profila, vodio je ja ili netko drugi. Ona se odvija po sistemu napad-obrana, pa i ja u njoj ponekad zaglumatam. A pjesme su područje u kojem mogu relativizirati stvari, kako ih inače doživljavam. I mogu sebe ne doživjeti ozbiljno kao što se to očekuje i kao što sam očekujem kad sam na TV-u. Nije da medalja ima dvije strane, nego mi se čini kockastom, sa šest strana. Posebna mi je satisfakcija kad pomislim da sam pogodio, svakih nekoliko pjesama, da je to upravo to, da sam se uspio izraziti. Malo sam se zajebavao, ali jednom sam rekao da je to bolje od drkanja.

Ne znam dokle može dosegnuti ta komparacija, ali često vam je u pjesmama eksplicitno naglašena slika sebe, autora kao lirskog subjekta. Autorefleksivne su i katarzične.

– Pa, bilo mi je važno da dovedem u pitanje pozitivnu sliku sebe, onu koja me lako zavede. Gledajući se u ogledalu, doživljavam se predobro. Sam sebi sam centar svijeta. Ali, kad to malo zaljuljam, čini mi se da ponekad uspijem ono što ne uspijeva nesretnom Iliji Čvoroviću, da se pogledam sa strane.

A sa strane uspijevate vidjeti i druge. Prije dva tjedna u emisiji ste ugostili Milana Bandića. O njemu imate više prilično nezgodnih stihova?

– Prije svega, samo da spomenem da sam doznao da je Bandić došao do te moje knjige i

sigurno je pročitao što sam o njemu napisao. Koliko znam, Duško Ljuština mu je dao knjigu i u njoj mu zaokružio sve tri pjesme o njemu. Ali, eto, nije se zbog toga ništa dogodilo…

Bandićev trenutak iskrenosti

To sam vas i htio pitati: dođe li ikad do neugodnijeg presijecanja tih vaših dvaju svjetova – uoči emisije, za vrijeme nje ili kasnije, u nekom drugom javnom prostoru?

– Zapravo i ne. To klizi jedno pokraj drugog, barem što se tiče vanjskog dojma stvari. A i nije sve u pjesmama o ljudima negativno. Najnovija koja spominje Bandića, pisana nakon emisije u kojoj je gostovao, zasnovana je na onom što mi je rekao poslije snimanja: “Stankoviću, da ti i ja radimo emisiju koja nije politička, shvatio bi da sam ja dobar čovjek.” Eto, ostao sam tri sekunde bez teksta, zvučao je veoma iskreno. Takvi mi se trenuci čine zanimljivima, vrijednima bilježenja.

Dobro, možda bi vam istu stvar rekao i Merčep… Bandić ipak ne zaslužuje daljnje usporedbe s Merčepom, premda je uoči prošlih izbora s njim koketirao.

– U redu, ne znam samo bi li mi izgledao jednako uvjerljivo. Kad sam radio emisiju s Emirom Kusturicom, koju je on doživio kao atak na sebe, rekao mi je da Slobodana Miloševića ne doživljavam kao osobu s bilo kakvom ljudskom vrlinom, za razliku od njega, koji je umjetnik pa to može. Želim reći da ne sudim o iskrenosti, samo prenosim moment koji se utisnuo u mene. I taj Merčep ima djecu, zanimljiva je to činjenica i o takvim aspektima rado pišem.

Umjetnost se bavi nijansama ljudskog, radije nego crnim ili bijelim. Možemo li razgovor završiti ostatkom pjesme o Merčepu?

– Možemo, iako ne garantiram da do pojavljivanja pjesme na internetu i “Novosti” na kioscima neću ništa popravljati. Nastavak, za sada, ide ovako: Aleksandra nema glavu/ ženi najradije za rođendan kupuje ciklamu/ najefikasnije je mučenje strujom/ opet nam blate Domovinski rat/ i zato je doživio moždani udar/ pa ga iskreno zabrinuti sin/ prilikom posjeta u zatvorskoj bolnici pita/ tata, jel’ ti danas bolje.