Ispod tuša nebeskog

Do Otišića, sela Cetinske krajine što se proteže duž cijelih 18 kilometara, vodi krivudav i uzak makadam: u divljoj će pustari oko promatrača tek tu i tamo zamijetiti pokoju spaljenu ili vremenom oštećenu kuću. I dok se s jedne strane uzdiže Svilaja, s druge se prostrlo akumulacijsko jezero Peruča, mirno i tiho poput dvanaestero staraca, koji nastoje svoj život ovdje učiniti podnošljivijim. Prije rata devedesetih u Otišiću je, po popisu, živjelo čak 1.500 ljudi, velikom većinom Srba, što ga je činilo najvećim srpskim selom u cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji. Umjesto stanovnika, danas je u njemu divlje odlagalište otpada, gdje se skuplja ne samo vrličko i sinjsko nego čak i makarsko smeće.

Ljudi ovoga kraja uvijek su išli u potragu za boljim životom, no nisu štedjeli kada je trebalo pomoći svoj stari kraj: osim trgovine i gostionice, izgrađene su tako osnovna škola, mjesna zajednica i impresivna zgrada Doma kulture, nekadašnja seoska žila kucavica u koju se svraćalo na priredbe, kino-projekcije…

Uništene zemljišne knjige

Za razliku od drugih krajeva Hrvatske, gdje je obnova pri kraju ili završena, u Otišiću je obnovljeno svega desetak kuća. Brojni su razlozi tome: starije nije imao tko animirati ili im objasniti kompliciranu proceduru podnošenja zahtjeva za obnovu, mnogi su prije rata imali prijavljeno prebivalište u gradovima gdje su radili ili imovinu u drugim krajevima bivše države, a problem je i nepostojanje zemljišnih knjiga za vrličku općinu. Naime, zemljišne knjige za to područje uništene su još u Drugom svjetskom ratu i nikada nisu napravljene nove. U Otišiću su pravo na obnovu kuća ostvarile tri povratničke porodice, a tri su zahtjeva vraćena na dopunu.

Špiro Gajić, jedan od rijetkih koji su se vratili, deset godina nakon povratka napokon će useliti u novih 45 kvadrata za suprugu i sebe.

– I paščad na cesti netko pogleda, nas nitko: prvo smo bili sotonizirani, sada smo zaboravljeni. Deset godina živimo u nehumanim uslovima – kaže Špiro, kojem je jedna međunarodna humanitarna organizacija pomogla prekriti krov kuće valovitom plastikom i ugraditi prozore. Međutim, novi se prozori nisu mogli otvarati, a plastični bi krov podigla svaka malo jača bura sa Svilaje.

– Dobro je bilo dok sam bio mlađi, volio sam raditi i svačim se zanimati. Sada sve ide kraju, nemoćniji sam i siromašniji i očima i razumom. Nisam po želji nikome, pa ni doktoru, treba i njemu nešto donijeti – govori ovaj sedamdesetpetogodišnjak, koji do prve autobusne stanice mora pješačiti oko sedam kilometara, što kroz ovu pustopoljinu nije ugodno ni mlađima. Prije deset godina za jednog je lokalnog gazdu čuvao ovce i zaradio dovoljno za dvije krave, ali godine su sada stisle…

– Tko napaja staro čeljade snagom ako ne mladost? A meni djeca po Srbiji, dođu preko ljeta, a ja bih volio da dođu zimi, kada je teže. Nema mi tko ni drva pripremiti, ni stoku pustiti i nahraniti, moram sam, a to je za mene previše. Ruke i ova stara sjekira jedini su mi alat, nemam novca da drva kupim, sam ih moram nacijepati i dovući u kolicima za lijepog vremena. Da sam imao svoju kuću u Srbiji, nikada se ne bih vratio. Djeca su mi u garsonijeri živjela, pa kud ću im još ja na grbaču. Ovdje nisu nikakvi uslovi, ali jesu gore, kod Aranđela, tamo su mi ćaća i mater, a onamo ću i ja kada pođem na onaj svijet – pokazuje Špiro prema mjesnome groblju i crkvi u središtu sela, što su ih nedavno uredili članovi Zavičajne udruge Otišićana iz Zemuna.

Život kao tamnica

Prije rata Špiro je radio u građevinskoj tvrci u Splitu, a vikendom je dolazio u selo i bavio se poljoprivredom. Kada je u “Oluji” bježao pred hrvatskom vojskom, ostavio je u selu 150 koza, 30 ovaca i deset goveda. Njemu i njegovoj supruzi danas je jedini kontakt sa svijetom tranzistor na baterije. Samoća mu teško pada.

– Nemam s kim popričati, a željan sam razgovora, malo se duša osvježi. Nasmijem se tek kada dođu djeca i unučad, no i oni sve rjeđe dolaze i ostanu samo nedjelju dana – kaže Špiro, koji živi u kući bez kupaonice.

– Znaš kako se kupam? Preko ljeta još nekako, ali preko zime jedino kada krave gonim po kiši, bez kišobrana, pa me opere ovaj tuš nebeski. Bog me osvjetljava i ta priroda božja: hvala ti, Bože, kada nas nisi zaboravio i isključio iz svjetla, kao ovi loši ljudi na zemlji! Nebesko svjetlo svima sja, mjesec kada mi svijetli, ne treba mi lampaš ili svijeća, a ni sunce mi nije isključeno. I kiša kada pada, pada svima, i onima u Sinju i meni u ovoj pustinji.

Kada ode u grad, priča dalje Špiro, osjeća se kao izgubljena ovca, bez svoga stada, pa prilazi drugom stadu, koje ga neće. Jedino srijedom, kada dolazi Crveni križ, bude neke promjene, vidi neko čeljade iz civilizacije.

– Život je ovdje kao tamnica, zarobljen si a ne znaš zašto, osuđen si a ne znaš zbog čega! Oni u Hagu, Gotovina i Šešelj, bar znaju zbog čega su u zatvoru. A zašto mene osudiše? Ne osjećam nikakvu krivicu zato što sam Srbin u hrvatskoj zemlji. Ali, ako su ovo uslovi za čovjeka, nek’ me proglase ludim. Mnogi su na nama zaspali, no najbolje je da ne vidiš što vidiš i da ne znaš što znaš – kaže nam Špiro Gajić na rastanku.

Tuđe krave sve popasu

Otišić je pun goveđe balege. Mještani kažu da i po tristotinjak goveda iz Maovica luta njihovim selom. Ta uzurpacija traje već deset godina, no nitko od nadležnih nije reagirao.

Ika Stojisavljević jedna je od rijetkih koja nakon “Oluje” nije napustila selo. Sačuvala je i stoku, pa danas ima 40 goveda. Prije tri godine, kraj kuće ju je napao još uvijek nepoznati počinitelj.

– Prišao mi je s leđa i izudarao me kolcem po koljenima, noge su mi bile sve crne. Napadač je imao masku na glavi. Nisam se nikome zamjerila, a baš sam se napatila – prisjeća se napada, koji joj je ostavio tri šipke u nogama.

– Krave lutaju cijelim selom, nitko ih ne čuva i ne drži pod kontrolom. Moje nemaju gdje na pašu od tuđih krava, onih od Blaževića, Samardžija i od koga sve ne iz Maovica. Ulaze i u sobe, kužine, ostavljaju balegu koju nitko ne čisti. Naše devastirane kuće postale su njihove štale – priča Ika.

Problem su i raspušteni maovički konji što uznemiravaju malobrojne povratnike, kao i brojni psi, tornjaci koji prate rasuto blago, tjerajući pritom strah i u kosti otišićkih staraca.

– Nitko nije kriv nego vlast i zakon. Zvala sam i policiju, ali nisu se obazirali. Skupili smo oko 200 potpisa da tu stoku maknu s naših imanja, ali ništa nije poduzeto, tuđe krave sve popasu – kaže Ika. I vukovi sa Svilaje česti su im gosti.

– Od vukova se ne mogu odbraniti. Ulaze mi u štalu, napadaju telad, krave, ovce, janjce. Kao da su neki školovani, svi imaju ogrlice i naušnice. Odštetu od države dobivamo tek kada se nađe dokaz, odnosno ostaci zaklane životinje, u suprotnom se šteta ne priznaje. Po zaklanoj kravi dobijemo do 2.500 do 3.000 kuna odštete. Sada nam isplaćuju za 2008. godinu, a meni je samo lani vuk ubio 11 krava, dok su još četiri nestale – kaže Ika Stojisavljević.

Rušilačka vježba policije

Nakon “Oluje” u Otišiću je čitava ostala jedino kuća Miloša Zagorca, zato što je u njoj jedno vrijeme bio policijski punkt. Srušena je ipak 2002, prilikom vježbe specijalne policije.

– Oni koji su privatnu imovinu trebali štititi još u “Oluji”, našu su kuću srušili u miru, sedam godina kasnije: zacrtali su si, zamislite, da je ona neprijateljski objekt u kojem se kriju apstraktni teroristi – za “Novosti” telefonom iz Beograda kaže Miloševa supruga Vida. Porodica Zagorac zatražila je obnovu, a kao odgovor stiglo im je 20.000 kuna, na koliko je komisija procijenila štetu kada je kuća u “Oluji” bila devastirana. Kuću srušenu nakon vježbe specijalne policije komisija nije ni došla pogledati.


Demoliranje strujne mreže

HEP upravo obnavlja elektromrežu u ovom dijelu Cetinske krajine. Struja u Otišić stiže dalekovodom iz Maovica: početkom godine stigla je do centra sela, a pri kraju je i elektrifikacija zaselaka.

– Dosad je obnovljeno pet trafo-područja i na elektromrežu je spojeno 13 potrošača. Preostala su nam još dva trafo-područja, koja planiramo završiti do kraja ove godine, a obuhvaćat će 30 stambenih jedinica – kaže Dražen Šabić iz HEP-ove ispostave u Sinju. Otišićku je elektromrežu godinama nakon “Oluje” uništavala grupa ljudi: demolirali su trafostanice, a žicu sjekli i prodavali kao sekundarnu sirovinu. Taj vandalizam nitko nije pokušao spriječiti, a kamoli kazniti.