Kultura cenzure

“Svakako neću maltezera, labradora, koker španijela, retrivera ili kakvog sličnog mekušca. Treba mi nešto zbilja opako.”

“Bez brige, u našim leglima naći ćete točno ono što vam paše, samo na miru razgledajte. Imamo dobermana, pitbula, staforda, terijera, Miljevića…”

“E to, Miljevića!”

“Sigurni ste? Terijer nam je također dosta žestok, a ipak je nešto jeftiniji.”

“Ne, ne, želim Miljevića. Ne pitam koliko košta.”

I tako je Vinko Grubišić angažirao odvjetnika Veljka Miljevića da zastupa njega i “Jadran film”, firmu što ju je najprije prisvojio u muljatorskoj privatizaciji, zatim temeljito opustošio, a kasnije zgrnuo milijune prodajući skupe kvadrate zemljišta u zagrebačkoj Dubravi.

Potez se pokazao mudrim: čim je Miljević poslao prijeteći dopis uredništvu Hrvatske televizije, ovo je skinulo s programa “Latinicu” pod naslovom “Zločin privatizacije nikad ne zastarijeva”, u sklopu koje je trebao biti prikazan i prilog o privatizaciji “Jadran filma”. Umjesto emisije, na ekranu se pojavilo saopćenje što ga je potpisao v.d. glavnog urednika Informativnog programa Renato Kunić, gdje se veli da “Latinica” ne može biti emitirana, jer će u protivnome Miljević – kako je pisanim putem obavijestio uredništvo HTV-a – u ime Grubišića podignuti nekoliko tužbi i svojski ih rastrgati na sudu.

“Taj tvoj Miljević je žešći od moga Madunića, bogati, vidi se da je iz dobrog legla…”, čestita Grubišiću poslovni partner posredstvom mobitela, a ovaj konvencionalno završava razgovor i otvara novu limenku piva. Zavaljuje se u fotelju, dijelom zadovoljan, dijelom zlovoljan. Zašto je zlovoljan? “One kukavice s HTV-a usrale bi se i od pekinezera”, misli Grubišić. “Ne znam je li mi baš trebala ova skupa mrcina…”

Miljević, s druge strane, također je dosta potišten. Leži u kavezu, gdje ga je klijent zatvorio sa zdjelicom vode, da ne pravi nered po stanu, i bezvoljno razmišlja: “One kukavice s HTV-a usrale bi se i od pekinezera. Ponižavajuće je ovako rasnog odvjetnika koristiti za banalne poslove…”

Oboje se prisjećaju solidnijih vremena. Grubišić je svojedobno bio pomoćnik prvoga hrvatskog ministra informiranja, pa zatim savjetnik za medije u uredu pokojnog diktatora, gdje je sastavio i tajni dokument o formiranju “Odjela za medijsko planiranje”, sa zadaćom “medijskog posredovanja državne politike”, čudesno štivo koje vrvi zdravom paranojom, brigom za despociju i prodornim mislima (“Informacije su i u miru ratno sredstvo; njihova uloga je da služe ratu, a ne informiranju”), da bi onda plan pokušao provesti u djelo, te je s Ninoslavom Pavićem, Miroslavom Kutlom i Ivićem Pašalićem tajno oformio medijski koncern “Grupo”, preko kojeg je trebao biti nadziran i navođen kompletan asortiman informacija (tj. “ratnih sredstava”) na području Republike Hrvatske, a danas… a danas bez pomoći bijesnog odvjetnika ne može ukinuti ni jednu pišljivu televizijsku emisiju!

Miljević, s druge strane, još nedavno je bio potpredsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora i glumio da brine o zaštiti ljudskih prava, a kada je to tijelo prikupilo svjedočenja žrtava ratnih tortura Branimira Glavaša, hitro se za mastan honorar prešaltao u tabor Glavaševih advokata, odnijevši valjda klijentu u miraz i fasciklu s iskazima onih koji ga terete, što je bio tako veličanstven manevar da su čak i pripadnici njegove borbene pasmine isticali kako u svojem profesionalnom vijeku ništa krvoločnije i bezobzirnije nisu vidjeli. Klijent je, doduše, fasovao deset godina robije, ali da Miljević nije tako agresivno ujedao i lajao u njegovo ime, da nije slao bezbrojne demantije, da nije podigao stotinjak tužbi protiv novinara koji su o klijentu pisali istinu, fasovao bi još i mnogo više. A danas? Danas ovom potrošenom stvoru što srče pivo iz limenke služi da bi režao na šonje s HTV-a koje je u stanju zastrašiti obični pekinezer!

“Što si se tako snuždio, Veljkić?” saučesnički Grubišić tepa Miljeviću. “Hoćemo li nešto papati, pa onda u parkić piškiti i kakati?” I u trenu je odvjetnik živnuo, skače na noge i juri iz otključanog kaveza.

Vrijeme je takvo da se hrvatski poslovni čovjek bez dobro dresiranog odvjetnika unaprijed bilježi kao propali slučaj. Ukoliko ga dobro hraniš i redovito izvodiš u šetnju, čistokrvni odvjetnik bit će ti vjerniji od ikoga drugog, a to je danas presudno za opstanak u biznisu. Advokat iz plemenitog legla obavljat će poslove o kojima ne moraš ništa znati, uključujući brigu o tvome javnom imidžu. Možeš dostojanstveno šutjeti i praviti se kako nisi odavde dok odvjetnik divlje kesi očnjake, prijeti da će potrgati uzicu i iščupati grkljan onome tko te krivo pogleda.

Obično se sastaju subotom na zagrebačkoj špici, hrvatski poslovni ljudi i njihovi odvjetnici, gdje provode vrijeme u ugodnome druženju, sklapanju nagodbi, usklađivanju interesa i komplimentiranju nazočnim ljubimcima. “Ovaj vaš još ima krvi na njuški. Bio je na sastanku sa šefom sindikata?” Svi ostali u strahu obaraju poglede i drže se na sigurnome odstojanju: brrr, tajkuni šetaju advokate, a ovi nervozno sijevaju očima i njuše sirovo meso.

Tek kada je u pratnji robusnoga odvjetnika, hrvatski poslovni čovjek izaziva dužno strahopoštovanje. A i advokat je ispunjen ponosom kada mu klijent pokaže prstom i očinski podvikne: “Miljeviću, k nozi!” Zadovoljstvo je još veće ako ga, po ispunjenoj direktivi, gazdin poslovni partner pogladi po leđima i podari nježnim riječima: “Dobar fiškal, miran, miran…”

Sastanak užeg vrha Hrvatske televizije ispunjen je mučnom atmosferom. “Sada mi ispadamo zadnje kukavice”, jada se Renato Kunić. “Svi će reći kako provodimo cenzuru jer smo se ustravili da će nas Miljević rastrgati.”

“Pa jesmo se ustravili da će nas Miljević rastrgati. A usput i provodimo cenzuru”, strogo uzvraća Hloverka Novak-Srzić.

“A zašto mi kao protumjeru ne nabavimo nekog Miljevića?” uporan je Kunić.

“Ne možemo nabaviti Miljevića ako je njega već nabavio Grubišić”, pojašnjava pretpostavljena.

“Dobro, onda buldoga, terijera, šnaucera ili nešto slično.”

“Renato! Ne možeš sad i ti tražiti Hloverkinu smjenu!” ubacuje se u diskusiju direktor Josip Popovac.

“Ja?! Otkud sad to?!”

“Ajde, ajde, ne pravi se lud.”

“Šta je vama, ljudi?” buni se Kunić. “Ja sam predložio da nabavimo buldoga ili terijera, a ne novu direktoricu programa.”

“Nije ona za tebe nikakva direktorica programa!” drekne rukovodilac.

“Nego što?”

“Nego pudlica gospođe Kosor.”