Ljigavac pred sudom

Poštovano uredništvo Novosti!

Vaš kolumnist Viktor Ivančić zamolio me da u njegovo ime, a s mojim potpisom, sastavim članak pod naslovom “Ljigavac pred sudom”, što sam isprva bio prihvatio, budući da je ponuda gospodina Ivančića u materijalnom smislu bila izdašna, ali sada vas izvješćujem da od tog aranžmana odustajem. Ukoliko se u vašem listu pojavi članak s naslovom “Ljigavac pred sudom”, ja, Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske, unaprijed se ograđujem od njegova sadržaja i kategorično tvrdim da nisam njegov autor, nego samo prijenosnik podlih invektiva dotičnoga Ivančića, inače poznatog novinarskog manipulanta i hrvatomrsca.

Gospodin Ivančić stupio je sa mnom u kontakt ponukan mojim nedavnim istupom kada sam javnosti otkrio da moja izjava iz veljače 2005. godine – o tome da odbjegloga generala Antu Gotovinu treba “locirati, identificirati, uhititi i transferirati” – zapravo nije moja, nego je to izjava Ive Sanadera i Stjepana Mesića izrečena kroz moja usta. Tada sam posvjedočio da sam bio samo nevini prijenosnik stavova spomenutog dvojca, dok su moji matični stavovi bili i ostali posve suprotni njihovima: general Gotovina za mene je hrvatski heroj, ponos Domovinskog rata, mučenik kojega su zlotvori iz Haaga nepravedno progonili kao zvijer, a danas mu priređuju sramotno suđenje “po čisto političkoj optužnici”. Za takvu njegovu sudbinu krivi su drznici što su ga dali “locirati, identificirati, uhititi i transferirati”, čemu sam ja sve vrijeme bio protivan u okviru svojih skučenih glasnogovorničkih mogućnosti.

Locirati, identificirati…

Uglavnom, gospodin Ivančić, rekavši da je fasciniran gore opisanim postupkom, predložio mi je da u njegovo ime iznesem nekoliko oštrih i teških kvalifikacija o određenoj osobi, te da se ispod tih kvalifikacija potpišem, kako se on osobno zbog istih ne bi izlagao sudu javnosti. Naglasio je da mu je za tu uslugu potreban iskusan profesionalac i osoba s bogatim iskustvom u sličnim poslovima, dakle upravo netko kao što sam ja, a pošto je ponudio znatnu materijalnu naknadu, uključujući i neke druge povoljnosti, njegov sam prijedlog odlučio ozbiljno razmotriti. Uz nužne provjere, razumije se.

O kome biste vi da iznesem nekoliko oštrih i teških kvalifikacija? upitao sam gospodina Ivančića. O gospodinu Vladimiru Šeksu, rekao je. Kako mogu govoriti o sebi, začudio sam se, nije li to čisti sukob interesa? Pa ne tražim od vas da govorite o sebi, kazao je. Nego o kome? pitao sam. O onoj pizdi što je rekla da Gotovinu treba “locirati, identificirati, uhititi i transferirati”, pojasnio je. To nisam rekao ja, nego su to Sanader i Mesić poručili kroz moja usta! oštro sam naglasio. Eto vidite, znači da ne postoji sukob interesa, zaključio je gospodin Ivančić, što mi se učinilo logičnim i prihvatljivim.

Zamolio sam zatim gospodina Ivančića da precizira kakve bih ja to kvalifikacije u njegovo ime, a kroz svoja usta, trebao iznijeti o “onoj pizdi” (dakako ne računajući već spomenutu “onu pizdu”), pri čemu sam razumno pretpostavljao da se radi uglavnom o Sanaderu, uz blage primjese Mesića. Prevrtljivac, oportunist, pokvarenjak, mutikaša, debelokožac, poltron, dvoličnjak, gmaz, beskarakterna gnjida, moralna ništarija… nabrajao je gospodin Ivančić, ukratko sve što se može podvesti pod naslov “Ljigavac pred sudom”. A onda je našao za shodno to šire elaborirati:

Trebalo bi prikazati čovjeka koji će za svaku svoju izjavu moći reći da nije njegova. Nekoga tko ima svoje mišljenje samo utoliko što je ono tuđe. Nekoga tko je u svoja čvrsta uvjerenja dosljedno razuvjeren. Nekoga čije ime, prezime i integritet imaju svojstva mjehura od sapunice. Nekoga tko kompletnu svoju osobu iznajmljuje tekućem režimu (engl.: rent-a-person), pa je vlastite osobnosti trajno lišen i postoji samo kao vladajući provizorij. Nekoga tko s lakoćom pogazi sve što je jučer rekao, zato jer će sutra zgaziti ono što govori danas. Nekoga tko non-stop laže, a kad kaže da je lagao, ne govori istinu. Nekoga tko je takvim svojim osobinama vjerodostojnije od ikoga drugog obilježio zadnjih dvadeset godina hrvatske politike. Nekoga tko bi, da je uhvaćen s ovećom hrpom otuđenog novca na računu, tvrdio da nije krao, nego je bio prisiljen koristiti svoj privatni konto da ostvari tuđe zločinačke namjere. Nekoga tko je uzurpirao par državnih stanova jer su ga nositelji korupcije prinudili da u njima živi…

U jednom trenutku posumnjao sam da gospodin Ivančić u svojoj elaboraciji ima u vidu moju osobu, a ne Vladimira Šeksa koji je reprezentirao stavove Sanadera i Mesića, pa to dakle nisam bio ja, no ipak je bilo jasno da on, kao svaki loš novinar, barata općim mjestima i da za takvu mogućnost nedostaju karakteristični detalji.

Protuhrvatska protuha

Na primjer poput onog da sam u doba socijalističkoga mraka slovio kao doušnik s kodnim imenom Sova, i to samo zato jer mi je takvu prijenosničku obavezu nametnula Udba, premda su moja uvjerenja bila posve suprotna bilo kakvim nedemokratskim postupanjima. Zbog hrabrog zalaganja za demokratske slobode komunisti su me i hapsili, uostalom, nakon što sam u nekoj birtiji u pripitome stanju veličao Adolfa Hitlera.

Da otklonim rizik, za svaki sam slučaj gospodina Ivančića izravno pitao misli li on u svojoj elaboraciji možda na mene, no on je takvu eventualnost najenergičnije odbio, o tome nema govora, kazao je, nego je riječ o “onoj pizdi” što je lamentirala da heroja Gotovinu treba “locirati, identificirati, uhititi i transferirati” u Haag, a to je pak značilo da na umu ima uglavnom Sanadera, s blagim primjesama Mesića.

Gospodinu Ivančiću, objasnio mi je, naprosto se rodila ideja da bi, izbjegavajući osobno izlaganje, mogao iskoristiti moje talente i sposobnosti u raskrinkavanju navedenih štetnih pojava – moja bi se uloga svela na vjerno prenošenje njegovih riječi, tako da ih ne izgovara on, već ja – a poslije bih ga ja već mogao slobodno potkazati i ocrniti kao ordinarnog zlikovca koji me na takav istup primorao ili na prijevaru nagovorio. Kada da vas potkažem? znatiželjno sam upitao, i on je bio više nego jasan: Što prije, to bolje!

Pa evo: gospodin Ivančić, koji me nerijetko blati po novinama, obično je smeće i protuhrvatska protuha, četničko piskaralo i manipulant koji me bezuspješno pokušao namamiti da u “Novostima” umjesto njega pišem o “onoj pizdi”, a iste je takve podlačke navade iskazivao i kad sam protiv njega početkom devedesetih podignuo nekoliko optužnica, u svojstvu Glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako me na te pravne radnje bio nagovorio pokojni Franjo Tuđman.

Svete tekovine

Zar bi itko s trunkom zdravoga razuma pomislio da bih s takvom osobom mogao imati bilo kakav odnos? Zar itko u Hrvatskoj može posumnjati u moju postojanost i domoljubnu predanost – u moju vjernost svetim tekovinama Domovinskog rata i vitezovima kakav je general Gotovina – nakon što sam za ovu zemlju podnio toliko žrtava da su mi jedva stale na savjest?

Molim vas da ovo moje reagiranje objavite preko čitave stranice, pod naslovom “Ljigavac pred sudom”, pošto sam materijalnu naknadu od gospodina Ivančića primio unaprijed.