Mak na novac

Prošlo je već dosta vremena otkada je Georgij Viktorov, slavni analitičar istočnoeuropskih prilika, napisao kako “simbiozom tajkuna i političkog moćnika nastaje centralna figura tranzicije, stvorenje s osobinama monstruma i sviješću spasitelja”.

Danas, u Hrvatskoj, ocjeni zlobnog Bugarina prijeti revizija, zbog sve češćih pokušaja da se simbiotska veza između tajkuna i političara naprasno raskine. Uspješni hrvatski poslovni čovjek Robert Ježić, na primjer, čami u istražnome zatvoru zbog sumnje da je bio član zločinačke skupine koja je isisala šest milijuna kuna iz Hrvatske elektroprivrede, a četvoro bivših predsjedničkih kandidata koje je dotični tajkun izdašno dotirao u vrijeme izborne kampanje – računajući da će se jedan zasigurno dokopati vlasti, osjećati se njegovim dužnikom i poslužiti mu kao politički pokrovitelj – gledaju u nebo, zvižduću i nehajno broje zvijezde, praveći se da imaju vrlo štura saznanja o njemu i njegovu novcu.

Ivo Josipović, Dragan Primorac i Nadan Vidošević, podsjetimo, dobili su od Ježićeva Diokija po dvjesto tisuća kuna, a Andrija Hebrang još stotinu tisuća više. Uprava Diokija saopćila je prije neki dan da je novac disperzivno doniran “s ciljem i porukom sudjelovanja u unapređivanju hrvatskoga demokratskog društva i poticanju političkoga i društvenog dijaloga”. Razuman čovjek pomislio bi da je to objašnjenje prozirna demagogija, a opet – valjda uprava Diokija, čiji je gazda pospremljen u zatvor, najbolje zna koliko je time unaprijeđeno hrvatsko demokratsko društvo i potaknut politički i društveni dijalog.

“Nisam od Ježića dobio ni kune!” isprva je kazao Andrija Hebrang.

“Spreman sam vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću”, staloženo je rekao aktualni predsjednik države Ivo Josipović.

Hebrang je, kada se ustanovilo da je suma ipak legla na HDZ-ov račun, odustao od svoje početne izjave, a u srijedu u “Jutarnjem listu” iznio i širu elaboraciju. U novinama je, veli, vidio da Ježić financira kampanje Josipovića, Primorca i Vidoševića, a zatim:

“Odmah sam nazvao Ježićeva prijatelja i tada počasnog predsjednika moje stranke Sanadera. Rekao sam mu da mi je jasno da podupire druge kandidate, ali ne mogu dozvoliti da njegov prijatelj, koji je naš član, donira protivničkim kandidatima. Tražio sam da se Ježića zbog toga izbaci iz stranke. Na to je Sanader odgovorio da ga neće izbaciti iz stranke, nego tražiti da donira i meni kao kandidatu HDZ-a. Donacija Roberta Ježića je stigla, ali, na žalost, prekasno da bih mogao njome planirati kampanju, pa je poslužila za pokrivanje ranije nastalih troškova.”

Ivo Josipović, pak, ostao je kod svog ranijeg istupa: “Spreman sam vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću.”

Vaš izvjestitelj odlučio je zatražiti dodatna pojašnjenja od Andrije Hebranga. Taj telefonski razgovor donosimo u cijelosti:

– Gospodin Hebrang?

– Da.

– Možete li za “Novosti” reći zbog čega ste od Sanadera tražili da Ježića izbaci iz stranke, ako u tom trenutku Sanader nije bio predsjednik HDZ-a, nego je imao status “počasnoga predsjednika”, dok je predsjednica HDZ-a zapravo bila Jadranka Kosor?

– Oprostite, ali…

– Što u tom svjetlu znači Sanaderov odgovor da on Ježića “neće izbaciti iz stranke”?

– Čujte, ja…

– Zašto ste vi osobno odustali od zahtjeva da se Ježića izbaci iz stranke nakon što je on uplatio tristo tisuća kuna? Zar vaš prvotni zahtjev nije bio motiviran time što on donira protivničke kandidate, pa sad ispada da vam to ne smeta ako dovoljno plati?

– Ali, molim vas, vi ste…

– Ne bi li se iz toga moglo zaključiti kako se članstvo u HDZ-u može kupiti, to jest da će stranački status biti adekvatan uloženom kešu?

– Slušajte, stvarno ste pretjerali, ja…

– Što u tom kontekstu znači vaša nedavna izjava da je “HDZ skromna i asketska stranka”?

– Pa gdje se vi gasite, čovječe? Razgovarate s krivim Hebrangom!

– Molim?

– Ovdje Branko Hebrang, Andrijin brat.

– Uh, to je dosta gadno… I što ćemo sad?

– Ne znam, to je vaš problem.

– Dobro, mislite li i vi, kao vaš brat, da je “HDZ skromna i asketska stranka”?

– Mislim.

– Eto, onda ćemo u “Novostima” objaviti razgovor s vama i zaključiti da svaka budala misli isto što i Andrija Hebrang.

Ohrabren dotadašnjim rezultatima novinarskog istraživanja, vaš je izvjestitelj odlučio zatražiti dodatno očitovanje i od predsjednika države Ive Josipovića. Nazvao je njegov ured, potanko objasnio kakve mu informacije trebaju, nakon čega ga je ljubazna tajnica spojila s predsjednikom Republike. Sadržaj tog razgovora donosimo u cijelosti:

– Gospodine predsjedniče, htio bih da za čitatelje “Novosti” razjasnite neke detalje u vezi donacije koju ste dobili od Roberta Ježića…

– Spreman sam vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću.

– A kako biste to mogli saznati? Mislite da su kriminalom stečene novčanice posebno označene? Ili pak imate u vidu ishod istrage?

– Ponavljam, spreman sam vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću.

– Novac je u svakom slučaju kriminalnog porijekla, bez obzira na to hoće li Ježić biti proglašen krivim ili ne. Naime, šest milijuna kuna, na ime povlaštene cijene struje, definitivno je iz HEP-a završilo u Ježićevom Diokiju. Da li je Ježić sudjelovao u dogovoru i bio član zločinačke skupine, ili je Sanader samoinicijativno naredio Mravku da Ježiću daje struju ispod cijene, ili je možda neka treća kombinacija rezultirala time da se ošteti državna firma za račun privatnog Diokija, sve je to savršeno nebitno ako se uspostavlja relacija između novca i kriminalnih aktivnosti. Zar nije tako?

– Kažem, spreman sam vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću.

– Ali upravo vam pokušavam objasniti da spomenuti novac ne može ne imati veze s kriminalnom aktivnošću. Bez obzira na daljnji tok istrage, sigurno je da su pare opljačkane iz državnoga poduzeća završile na Diokijevu računu, a odatle je jedan dio prebačen vama. A da ne govorimo kako su sumnje u poslovanje Roberta Ježića, inače člana HDZ-a, postojale i prije nego ste od njega primili donaciju. Što o tome možete reći, u svjetlu vaše tekuće “borbe protiv korupcije”?

– Mogu reći da sam spreman vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću.

– Tvrdi ste, predsjedniče. Pokušajmo onda načelno – ako je Ježić osumnjičen kao član zločinačke skupine, jer su na njegovu računu završila sredstva otuđena od državnoga poduzeća, zašto sličan tretman ne bi imao i svaki političar koji je od njega primao na taj način stečene pare?

– Što se mene tiče, spreman sam vratiti novac ako se pokaže da on ima ikakve veze s kriminalnom aktivnošću.

– Pa gdje se vi gasite, čovječe?!

– Ponavljam, spreman sam vratiti…

Vaš izvjestitelj, na rubu nervnoga sloma, tu je dakako poklopio telefonsku slušalicu, a zatim, dok su mu prsti podrhtavali, iznova nazvao nadležno osoblje na Pantovčaku s namjerom da uloži oštar prosvjed.

– U čemu je problem? – ljubazno je pitala tajnica.

– Tražio sam da me spojite s predsjednikom Republike, a dobio sam govorni automat.

– Imate pravo na svoje viđenje. Niste prvi koji je gospodina predsjednika doživio kao govorni automat. Mi se ne služimo takvom terminologijom.

– Tvrdim da je ovo bio govorni automat. I to pokvareni!

– Zašto pokvareni?

– Postavljam mu različita pitanja, a on odgovara uvijek isto.

– A jeste li ga pokušali udariti sa strane? Imamo ovdje sličnih problema s automatom za kavu. Ubaciš novčić, a iz njega curi li ga curi, i to sama pjena. Treba ga dobro lupiti rukom ili nogom da se zaustavi.

– Kako ću ikoga lupiti preko telefona? Radije vi provjerite je li on pokvaren i ako treba zovite majstora.

– Samo malo… sačekajte… Eh, ovako stoje stvari. Mogu vas izvijestiti da predsjednik nije pokvaren, nego sasvim ispravan. Međutim, netko je prije vas u njega ubacio previše žetona i sada mora odraditi svoje.

– Kakvih žetona?

– Dvjesto tisuća kuna u kovanicama.