“Novosti” sa stručnjacima Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku

Porodice nestalih tokom rata devedesetih budno prate rad stručnjaka Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta na zagrebačkoj Šalati, gdje se identificiraju  žrtve: ondje se na godinu obavi između 1.200 i 1.500 obdukcija i najveći broj identifikacija posmrtnih ostataka ratnih žrtava. Predstojnik Zavoda prof. dr. Davor Strinović već je 19 godina član Vladine Komisije za zatočene i nestale.

– U procesu identifikacija posmrtnih ostataka žrtava rata bitno je najprije napraviti klasičnu sudsko-medicinsku identifikaciju, koja podrazumijeva pregled antropologa, rendgenologa, dentista i sudskog medicinara. Neposredno nakon rata postupak identifikacije bio je jednostavniji, jer su se ekshumirala dobro očuvana tijela. Raspolagali smo s opsežnim antimortalnim podacima koji su uspoređivani s nalazima navedenih pregleda. S vremenom  tijela sve više propadaju, nestaju meka tkiva te je proces identifikacije sve složeniji i sve teži. Danas se pronalaze uglavnom skeletirani posmrtni ostaci koje bez DNA analize u najvećem broju slučajeva ne možemo pozitivno identificirati – kaže Strinović.

Jedan od najtežih načina je identifikacija pomoću kostiju, pri čemu se najprije utvrđuje jesu li kosti životinjskog ili ljudskog porijekla. Klasičnom sudsko-medicinskom metodom može se na temelju kompletnoga ljudskog kostura sa 99 posto sigurnosti ustvrditi je li riječ o muškarcu ili ženi; iz koštanog se sustava mogu iščitati i približna dob, visina, eventualne stare ozljede i status zubala. Ove je elemente jednostavno odrediti i na temelju lubanje ili bedrene kosti, a puno je teža identifikacija uz pomoć potkoljenične kosti.

Zubi kao otisak prsta

Forenzičari posebnu pažnju obraćaju na zdrave zube, koji mogu biti dobro očuvani i nakon više godina.

– Prepoznavanje na temelju zuba vrlo je egzaktna metoda. Zubi su nama forenzičarima kao otisak prstiju ili krvna grupa i teško je naći dvije osobe s istim zubnim statusom. Iako je identifikacija na temelju usporedbe statusa zubala izuzetno pouzdana, na našim se prostorima u najvećem broju slučajeva javljaju problemi zato što je riječ o posmrtnim ostacima starije populacije, pa često ne posjedujemo medicinsku dokumentaciju o zubnom statusu. Isto tako, prilikom ekshumacije valja paziti da zubi ne ispadnu iz lubanje, jer se tada ne mogu upotrijebiti za uzorak – ističe Davor Strinović i dodaje da, kada nisu sigurni u rezultate,  pozivaju obitelji da im pomognu s nekim detaljima, primjerice fotografijama na kojima se mogu vidjeti neke tipičnosti nestale osobe.

– Uspoređujući osmijeh s fotografije s uzorcima zuba koje imamo, možemo ustvrditi pripadaju li ti zubi osobi s fotografije – napominje Strinović.

Šesteročlana ekipa

Kada ni uza sve navedene metode nije moguće otkriti identitet osobe, radi se DNA analiza u DNA laboratoriju Zavoda. U vrhunski opremljenom laboratoriju, osnovanom 1994. godine,  šesteročlana ekipa stručnjaka pod vodstvom dr. med. Milovana Kubata rješava forenzičke slučajeve, dokazuje očinstva u tzv. patentnim parnicama i identificira posmrtne ostatke žrtava rata. DNA laboratorij na Šalati jedini u Hrvatskoj radi analizu mitohondrijskog DNA, pri čemu ima obavezu pridržavati se međunarodnih pravila i propisa, što podrazumijeva i certifikat koji se mora potvrđivati svake godine. Kvalitetu rada zagrebačkog DNA laboratorija prepoznao je i Haaški sud koji je forenzičarima sa Šalate prepustio jedan broj slučajeva prikupljanja dokaza o ratnim zločinima. Da bi identifikacija DNA analizom bila uspješna, iz posmrtnih se ostataka mora izolirati DNA iz kojeg se dobiva genotip osobe, koji se uspoređuje s referentnim uzorkom krvi najbližih članova obitelji: oca, majke ili djece.

– Bez tih elemenata, osoba će ostati neidentificirana. Često dobivamo uzorke krvi daljih rođaka, primjerice tete ili ujaka, što nam izuzetno otežava proces identifikacije – ističe Milovan Kubat, koji je dio svog znanja stekao u Minsteru, kod Bernda Brinkmana, jednog od vodećih evropskih stručnjaka za DNA analizu.

etodu vodi interdisciplinirana ega 3 milimetra opuška namočenog slinom može utvrditi DNA osobe. oj osobi, pojasnio je dr. KubatMeđutim, i DNA analiza ima svoje granice i mogućnosti te ovisi i o očuvanosti posmrtnih ostataka, odnosno o mediju u kojem su se posmrtni ostaci nalazili.

– Molekula DNA je termovarijabilna: kod tijela koja su karbonizirana ili su dugo vremena bila u vodi ili na zraku, jako je teško izolirati dovoljnu količinu. To je slučaj s opožarenim kostima, kostima koje su bile u bunarima, potocima, špiljama. Teškoće pri identifikaciji javljaju se i kada je na jednom mjestu pomiješano više kostiju koje treba prepoznati. Štetu posmrtnim ostacima nanose i razne životinje – nabraja Kubat. Kaže da je najbolje očuvano tijelo koje je zakopano duboko u zemlji; takvo može biti dobro očuvano i 20 do 30 godina.

Ograničenja DNA analize

Prema riječima Davora Strinovića, grobnica na Ovčari najbolje pokazuje kako medij utječe na razgradnju tijela.

– U jednoj je jami bilo 200 tijela. Posmrtni ostaci na površini bili su skeletirani, kosturi, a što se išlo dublje, to su tijela bila u boljem stanju. Tijela na dnu, na četiri metra dubine, bila su saponificirana, jako dobro očuvana. Procesi raspadanja su bili dugi, tako da su se vidjeli koža, kosa, tetovaže… – prisjeća se Strinović.

Kako bi izolirala dovoljnu količinu DNA molekula za analizu, Kubatova ekipa često ponavlja uzimanja uzoraka DNA iz kosti.

– U slučaju identifikacija žrtava rata radimo reverzibilno očinstvo, pa ako nemamo referentne uzorke krvi najbližih članova familije, ekshumiramo umrle roditelje, no za to moramo dobiti dozvolu državnog odvjetnika – kaže Milovan Kubat.

Naučno-tehnički dio identifikacije forenzičari sa Šalate obave u relativno kratkom roku. Međutim, administrativna procedura koja slijedi je dosta spora. Naime, dobiveni se rezultati iz Zagreba prosljeđuju u ISMP u Sarajevo, gdje se uspoređuju s tamošnjom bazom podataka, odnosno uzorcima krvi koje su im dale porodice nestalih.

– S naše su strane obrađena sva ekshumirana tijela. Međutim, za neke je posmrtne ostatke dobiven slabiji genotip ili nemamo dobre uzorke krvi, pa ih nećemo moći identificirati. Zato pozivamo sve članove porodica nestalih da što prije daju svoje uzorke krvi nadležnim timovima i komisijama – poziva Kubat.

Zbog popunjenosti kapaciteta Zavoda, neke su ekshumacije – poput one u Petrinji, Žitniku i Dvoru – bile tek privremene, odnosno uzeti su uzorci kosti, a tijela su vraćena u grobnicu, kako bi se nakon identifikacije predala porodicama. Prema riječima zagrebačkih forenzičara, tek kada obiteljima žrtava moraju ugasiti zadnju nadu, za njih nastupa najteži dio posla…

Uzroci smrti koje je teško dokazati

Premda svjetski priznati stručnjaci, forenzičari sa Šalate u najvećem broju slučajeva ne mogu ustvrditi uzrok smrti ako nije riječ o prostrijelnoj ili eksplozivnoj ozljedi na kosti ili glavi.

– Može biti prostrel kroz meka tkiva, da metak ne zakači kost, tada nemamo dokaz što se dogodilo. Uzrok smrti nam se sugerira jedino kada radiolog očita neka strana tijela, projektile, u tijelu pokojnika, pa onda gledamo oštećenja na kostima i odjeći. Kada je riječ o jakom oružju, granatama ili projektilima koji destruiraju tkivo, određivanje je teško: ponekad posložimo krhotine lubanje da bismo dobili mjesto koje sugerira ozljedu. Ako je ozljeda na lubanji, zdjelici i kralježnici, možemo biti prilično sigurni u uzrok smrti. Međutim, kada je leš  star, uzrok smrti je teško sa sigurnošću reći, jer rane mogu biti i posmrtne – kaže Davor Strinović.

Navodi da se na tijelima koja se sada ekshumiraju ne mogu utvrditi slučajevi davljenja, gušenja, silovanja, klanja.

– Eventualno, ako oštećenje na kosti sugerira da je od klanja, kao na kralježnici kada se jako zareže vrat ili kada postoji neki ubod kroz prsnu kost što, kada nema srca i pluća, jedino potvrđuje da je čovjek uboden. Imali smo i trudnice u visokom mjesecu trudnoće nađene nakon više godina, tu više ničeg nije bilo, ni maternice ni ploda. Posebni su problemi s čedomorstvom, kada za nekoliko mjeseci nađemo tijelo u potpuno raspadajućem stanju, ne znamo je li dijete zadavljeno, ugušeno, možda ubijeno nožem… – objašnjava Strinović, zaključujući kako sudski medicinari i vještaci moraju znanstveno potkrijepiti svoje navode, a ne se oslanjati samo na rekonstrukcije i priče svjedoka.