Premijer sa šibicama

“Mater viče iz kamare: Ajde, Ivica, ispovidit se. Sutra je Božić.”

Ivo Sanader, Badnji dan u Varošu, časopis “Navještenje”, 1971.

“Probudila me zraka svitlosti, ča je ušla u kamaru kroz bužu na poništri… U drugoj kamari  mater mete i zove me, da ustanem, otvorim ponistru i gledam. Vika na ulici… Stiska naroda. Radost koja sve više ulazi i u mene. Mater viče iz kamare: Ajde, Ivica, ispovidit se. Sutra je Božić.”

Tako je u vrijeme Hrvatskog proljeća pisao mladi sjemeništarac Ivo Sanader. Bio je to đak koji je u gimnaziji u općekulturnim znanjima šio Radoslava Dodika, suverenog ljubuškog kralja kvizova, a u teologiji Anđela Kaćunka, kasnijeg prvaka vojne duhovnosti, koji je Nives Celzijus usporedio sa svetim Aurelijem Augustinom, propustivši uočiti da je kod oboje porast sklonosti prema vrlini usko vezano uz procese starenja i seksualne disfunkcije, kako to već ide s ljudskim krepostima…

Četrdeset godina kasnije, ozračje je isto, adventsko, i Ivo Sanader, baš kao u svojoj priči, ima taman toliko svjetla koliko mu dođe kroz onu bužu na poništrici. Samo mu sada, umjesto dobre stare majke, iz susjedne kamare salcburškog pržuna galami nekakav brko, službouljudni donjoaustrijski žandar: “Herr Sanader, stehen Sie auf!” Ispovid!

Dolje na ulici – kao u priči – vika, radost naroda. Masa Hrvata opsjeda prostor oko zatvora kao neko svetište, i dok jedni likuju jer je čovjek napokon završio tamo gdje mu je i mjesto, drugi oplakuju zadnju žrtvu političkih procesa koju – po narodnom običaju, tradicionalno nevinu – izvode na stratište. I Isusa su nevina razapeli, reći će u Hrvatskoj don Vinko Sanader, drugi od njegove braće, uz Luku Bebića jedan od rijetkih koji ga nije izdao.

No braća znaju biti zajebana pojava. Svetozar Vukmanović Tempo nije htio poštedjeti neugodnosti zvane strijeljanje brata rođenoga, zato jer je bio četnik. Juco Rukavina, glasoviti ustaški pukovnik iz Gospića, bio je polubrat Ive Rukavine, karizmatičnog Titovog generala kojemu je Franjo Tuđman pretpostavio Janka Bobetka, iz jednog jedinog razloga – jer je Bobetko bio glup kao top i samim tim bezopasan po njegovu moć, dok je Ivo Rukavina bio čovjek briljantne, smirene pameti. Peko Dapčević ostao je uz Tita, dok je Vlado Dapčević završio na Golom otoku i bio jedini stanovnik logora s ljevice koji nije htio revidirati. Tu tvrdoću na otoku su, zanimljivo, pokazivali samo ustaše. Uopće, nema izdaje i nema rata “dok ne krene brat na brata”.

Braća su nemilo iznenadila i Damira Polančeca, još jednog nesretnika koji se nakon nekoliko optužnica za teška kaznena djela slikao skrušen u novinama, ispod obiteljskog raspela bandićevskih proporcija. Inače je Polančecov križ, onaj pravi, drveni, po dimenzijama skoro identičan originalu s Kalvarije. “Osjećam se kao Josip prodan u roblje u Egipat od svoje braće”, uzdahnuo je, kažu novinski izvještaji, bivši potpredsjednik Vlade koji je bio “vidno potresen” i dodao da je “istina voda duboka”, što opet nije ništa drugo no zgodna parafraza Thomasa Manna: “Dubok je zdenac prošlosti! Zar ga mi ne bismo trebali zvati bezdanom…” Nama je, dakako, poznatiji u izvedbi Marka Perkovića Thompsona, još jednog kvalitetnog domoljuba koji voli Isusa i svete spise uopće.

Branimir Glavaš, koji je pak dobio osam godina robije zbog sklonosti koju sud nije do kraja  razumio – da ljude napaja akumulatorskom kiselinom – sam je sebe nazvao “glasom vapijućeg u pustinji” (vox clamantis), što je aluzija na Isusa. Rečenica o glasu usamljenog pravednika formulirana je u jednom srednjovjekovnom katoličkom napjevu nadahnutom Ivanovim evanđeljem. Stari prizori žrtvovanja iz Biblije uvijek su prikladni i nadohvat ruke. U Hrvatskoj vam tako nije problem naći pokojeg Mojsija, zakuka tu i tamo poneki Abraham, a po elektronskim medijima više je Jobova nego nasljednika Olivera Mlakara. U našoj domovini svako malo nekoga razapinju, čuju se trube jerihonske, i tako dalje i tomu slično. Zemlja je puna biblijskih likova i prispodoba, a Isusa je lakše naći nego vulkanizera. Uopće, tko god ovdje dobije kaznu za krivo parkiranje, najprije ponudi mito, a ako to ne ide, onda kaže: “Bože, Bože, zašto si me ostavio…” i zarida kako je nevina žrtva, čista kao jaganjac Božji.

Jedino nije jasno zašto je Sanader, pobožan čovjek, biblijski potkovaniji od svih, umjesto neke velike novozavjetne prispodobe, u povijest ušetao s riječima: “Bitte eine Flügkarte nach München.” Vrag će ga znati, vjerojatno su se Sanaderu tijekom bijega po Austriji rojile samo profane zamisli. Njegova višemjesečna fanatična vezanost uz onu crnu kožnu torbu, najdirljiviji je izraz ljubavi čovjeka prema komadu kože koji je ikad vidjela zemlja Hrvata. Zgrabio je tu torbicu, pa ne pušta. Što je u njoj? Debrecinke? Sendvič s parizerom? Biblija? Teško je u to povjerovati. Naime, Sanader je stari prevejani belosvetski mufljuz, da se izrazimo na mješavini nama bliskih stranih jezika. Tamo su valjda bile bijele pare za crne dane, lažni dokumenti, “kompromati” o Vladi i Jadranki.

Osamdesetih je Sanader majstorski zavaljao Predraga Matvejevića, šefa sveučilišne komisije za nostrifikacije. Matvejeviću je mrtav hladan, agitirajući za svoju stvar, Sanader rekao da je ljevičar, pa mu je komisija bila blagonaklonija no što bi trebala, i neku austrijsku diplomu prevela u hrvatski doktorat. Onda je na splitskoj rivi obmanuo birače vatrenim nacionalističkim govorom koji svi tako dobro pamtimo. Iz splitskog je “Logosa” zapalio bez riječi objašnjenja, pa su se Matvejević i Duško Čizmić Marović čudom čudili kad su, čekajući Sanadera da promovira neku knjigu, u sobi našli samo cedulju s porukom “Otišao sam…” Od Pantelije ostali samo dugmići. Kako znamo, kasnije je tako bježao još dva puta, bez objašnjenja.

“Tko god se poziva na naciju, želi varati”, rekao je prije dobrih 200 godina Pierre Joseph Proudhon (1809-1865), francuski socijalist, i dao prekrasnu sentencu za opis svih ovih naših varalica, nakon kojih zemlja izgleda kao polje koje je poharala najezda skakavaca. Oni kradu, lažu, namještaju izbore, napajaju ljude kiselinom, prikapčaju ih na induktorske telefone, reketare čestite ili manje čestite poduzetnike (vidjeti slučaj Grgić: Sanader je od vlasnika “Euroherca”, na ručku sa Šeksom, navodno za stranku tražio milijun maraka, a dok bi Šeks išao na pišanje, Sanader bi za sebe tražio još stotinu tisuća…), a onda bježe u toplo okrilje vjere, u permisivnu majčinsku toplinu Crkve, prisežući sveudilj na Bibliju, citirajući prispodobe, razmećući se usporedbama s herojima vjere…

Nije to pojava od jučer. Činjenica da se ovdje već dugo križnim putem naziva svaka zamisliva svinjarija jednostavno je blasfemična – opisivati putanju Vjekoslava Luburića Maksa ili Mile Budaka isusovskim kategorijama, šamar je svakoj pravoj vjeri i rukavica u lice dobrom ukusu, ali nigdje “glasa vapijućeg u pustinji” da se tome odupre. U tom je smislu barem Sanaderovo odustajanje od traženja lika s kojim bi se usporedio – Isusa, Joba ili Abrahama – na neki način simpatično; rečenica “Bitte eine Flügkarte nach München” zvuči dopadljivo, iskreno šibicarski. I ona bi našla autora u Bibliji, zvao se Baraba i razapet je na dobroj lokaciji, odmah pored Isusa. Ako bi već tražio nešto prikladno iz svetih spisa, Sanader bi mogao, naš je prijedlog a on ne mora pristati, uzeti i rečenicu “ako te desna tvoja ruka sablazni, odsijeci je”, ali desna mu je ruka sad na Markovu tragu a on u Austriji, pa je za to rješenje kasno.

Ako već nije našao neku dobru rečenicu, onda mu je pametnije da nađe nekog dobrog advokata. Time možda, kako kažu braća Marx, neće riješiti problem, ali će barem imati advokata. To mu u borbi protiv onog Lucifera Šeksa dođe kao dosta važno oružje, mada će mu još bolje doći neki gadan materijal od kojeg će se Šeksu odmah stisnuti jajca.