Sedma sila

Poštovani predsjedniče Hrvatskoga novinarskog društva!

Iako nisam član vaše cijenjene organizacije, slobodan sam, radi općeg interesa struke, predložiti vam da uz sekcije poput Zbora sportskih novinara, Zbora sudskih izvjestitelja ili Zbora novinara istraživača, kakve već postoje unutar HND-a, oformite i Zbor bivših poltrona Ive Sanadera, i to ne zbog prigodnih ili simboličkih razloga, nego zbog žurnih profesionalnih i društvenih potreba. Donedavni Sanaderovi novinski slugani – koji čine znatan dio članstva HND-a, vjerojatno i njegovu premoćnu većinu – zadnjih se dana susreću s ozbiljnim ograničenjima u obavljanju svoga posla, što za posljedicu ima poraznu činjenicu da se bivšem naredbodavcu nisu u mogućnosti napiti krvi onoliko koliko on zaslužuje, a oni zavrjeđuju.

Vama je zacijelo poznato da članovi novinarske posluge uobičajeno mahnitaju čim gospodar počne tonuti, bijesni što su ga dotad usrdno adorirali i odlučni da utvrde svoj novi identitet. Rashodovani politički vođa i njegova bliža okolina tada su im idealne mete. Iz njihove okrutnosti, retroaktivno, gotovo da možemo odrediti intenzitet ranije servilnosti. Sada je, međutim, onima koji su hrabro žrtvovali svoju slobodu da bi se upregli u Zlotvorov politički i kriminalni projekt u zabrinjavajućoj mjeri uskraćena sloboda osvete!

Držim, gospodine predsjedniče, kako je situacija do te mjere alarmantna da iziskuje konkretan angažman cehovskoga udruženja, tim više što bivši Sanaderovi poltroni praktički i čine to udruženje, pa je osobito neuviđavno sklanjati od njih pogled u trenutku kada im je potrebna pomoć. Uz popuste za vozne karte i nabavku kompjutorske opreme, njima bi, primjerice, valjalo osigurati olakšice prilikom kupnje osobnog naoružanja, te skratiti proceduru kod dobivanja dozvola za nošenje vatrenog i hladnog oružja, jer je očigledno da se u okviru dnevnih novina i televizijskih programa ne mogu dostatno obračunati ni s palim moćnikom koji im je upropastio život, a kamoli s njegovom užom i širom rodbinom. Sva dostupna medijska municija već je iskorištena – harange, uvrede, proklinjanja, difamacije, laži, podmetanja, klevete, prljave tajne, obiteljske indiskrecije… – no glad za pravdom bivših epigona ni izbliza nije zadovoljena, a njihovo nezadovoljstvo kulja sve više i više.

Vrijedni članovi naše profesionalne zajednice, koji su godinama trpjeli sramni sluganski status, uz postojeće medijske i zakonske zapreke nemaju dovoljan zamah za namirivanje računa. Omogućiti im da zatuku, teže rane ili ustrijele nekoga od Sanaderovih bliskih rođaka ili prijatelja – kada je već sam Zlotvor nedostupan i stavljen pod zaštitu austrijske pravne države – najmanje je što za njih možemo učiniti.

Novinar koji je do jučer poslušnički cvilio pred političkim vođom, pisao ono što mu ovaj diktira u pero, veličao ga u svakoj mogućoj prilici, pitao ga u intervjuima je li se kao mali igrao kauboja i Indijanaca, obznanjivao da se zbog njega “osjeća ponosnim što je Hrvat”, bjesomučno nasrtao na njegove kritičare, te podnosio razna druga poniženja, ne može danas samo riječima iskazati svoje gnušanje prema posrnulom nalogodavcu, već mu treba omogućiti da se izrazi i drugim sredstvima: sjekirom, nožem, revolverom, motornom pilom ili u najmanju ruku bejzbolskom palicom.

Napokon, HND je u tim naporima dužan prepoznati zajednički profesionalni interes: svaki izrešetani član Sanaderove obitelji, ostavljen da leži na cesti u krvavoj lokvi, bit će dokaz više da je Zlotvor prestao kontrolirati hrvatske novinare. A ne trebam vas podsjećati da metke bolje upijaju neokrunjene glave.

Na ovaj prijedlog, gospodine predsjedniče, ponukao me upečatljiv članak novinarke N.M. u “Jutarnjem listu”, raširen preko četiri novinske stranice, gdje ona Mirjanu Sanader, suprugu razvlaštenog i utamničenog moćnika, opisuje kao sociopatski slučaj. Sociopati, poput gospođe Sanader, osobe su “bez savjesti, bez empatije, bez osjećaja za ono što nam svima nalaže ‘društveni ugovor'”, piše autorica. Oni “misle da smiju sve” i predstavljaju “moralne nakaze od kojih se ježimo”. Ljudi poput gospođe Sanader su “čudovišni”, jer “njihovim postupcima ne upravlja savjest, prirođen osjećaj za dobro ili loše, nego čisti egoizam”, i zato će oni “lagati, krasti, ostaviti na cesti unesrećenog, bez trunke osjećaja krivnje”.

Pojedinci kao što je gospođa Sanader “svakodnevno su spremni povrijediti one oko sebe”, oni vam “neprestano lažu u lice” zato “jer vas žele prevariti”. Oni su “sociopati od kojih treba bježati”, “ljudi koje smo donedavno jednostavno nazivali gadovima, huljama ili kretenima”. A zašto novinarka N.M. sve to detaljno i plastično naglašava, preko četiri novinske stranice? Zato jer, veli, “imam pravo sudjelovati u otvorenom ratu onih s građanskom svijesti protiv sociopata”!

Novinarka N.M., uglavnom, jednom je “slučajno upoznala Mirjanu Sanader”, no: “Nisam joj se usudila reći što mislim”, piše, i tako joj nije kazala da njena kći Petra nema ni mrvu glumačkoga talenta, nego je klimala glavom i skutreno joj se ulagivala, pošto je znala da razgovara sa “ženom kojoj se ne suprotstavlja”. E, ali zato joj se usudila sve reći sada, kada je muž gospođe Sanader udaljen od vlasti, zavaljan po blatu, lišen slobode i pristojno iscipelaren, pa se ni novinarka N.M. više ne mora ponašati građanski uslužno i autorski sputano.

Iako gospođa Sanader nije konzumirala izvršnu vlast, niti je krojila političku sudbinu zemlje, niti je pljačkala državni novac preko Fimi medije i izdavačke kuće koja objavljuje članke novinarke N.M., ona je za autoricu – danas, kad se to napokon usudila reći – “vlaška častohlepna Lady Macbeth”, koja uživa u “nepomućenoj” bračnoj slozi, “bez obzira na veoma toksične tračeve koji već dugo kruže o njezinu Ivi”. Time se oslobođena novinarka N.M. zapravo usudila poručiti da je Ivo Sanader jedan veoma toksičan homoseksualac, odnosno peder, samo je to, u skladu s “društvenim ugovorom”, zaogrnula u “veoma toksične tračeve”.

Daleko od toga da je primjer novinarke N.M. usamljen, gospodine predsjedniče, prije se usudim reći da je u tekućoj medijskoj atmosferi nasumično izabran. Njezina kolegica kolumnistica, recimo, problematizirala je činjenicu da je Sanaderova kći Bruna prevezla oca preko granice, što je za nju nepobitan dokaz da je mlada vozačica moralna nakaza, spodoba lišena minimuma savjesti, dok ona, kolumnistica, to za svoga oca nikada ne bi učinila, nego bi ga posjela u automobil i kao uzorna građanka i dobro odgojena kći odvezla ravno u istražni zatvor!

Iz svega se vidi kako je pravednička srdžba dojučerašnjih klimoglavaca toliko nabujala da se više ne da izraziti riječima, pa zato i apeliram na vas kao čelnika profesionalnog udruženja: pomozimo našim članovima da primjereno zgrome onoga kojemu su lani ljubili ruke! Olakšajmo im pristup naoružanju pomoću kojeg će se uspjeti kreativno ostvariti! Toliko Sanaderove rodbine i znanaca slobodno šeće ulicama, a naši ponajbolji žurnalisti osuđeni su na to da ih – u znak revanša za vlastite traume – gađaju kletvama i uskličnicima u tekstovima, s uvijek nedovršenim ishodima.

Novinarki N.M. svakako bi bilo mnogo jednostavnije Sanaderovu suprugu raznijeti sa zoljom, ili je izbušiti rafalom iz šmajsera, umjesto što je s vjerom u isti rezultat cijeli dan morala drndati plahtu od četiri novinske stranice, a k tome je još mori sumnja da će objekt njezine građanske kritike ipak preživjeti, kao što bi kolegici kolumnistici bilo neusporedivo zgodnije moralno izvitoperenu gospođicu Brunu negdje iz mraka zveknuti pajserom po tjemenu, nego se baktati s gramatikom i sintaksom.

Što se glave obitelji tiče, on će valjda pred hrvatskim sudom dobiti zasluženu porciju “veoma toksičnih tračeva”. Danas, kada se to usudimo glasno reći, svi mogu znati da je Sanader peder, ali nitko to ne zna bolje od onih koji su mu se do jučer uvlačili u dupe.