Taksi stajalište

Davno je umro Mao Ce-tung, sjevernokorejski režim ide na živce već i Kinezima koji razvijaju neki tržišni komunizam, Slobo Milošević već se sigurno raspao pod onom kruškom u Požarevcu, a zagrebački i splitski taksisti svemu tome unatoč žele sačuvati cestokomunistički monopol, spremni u njegovu obranu izdevetati bilo koga tko im spomene riječ “konkurencija”.

U tom je smislu splitski pravaš Luka Podrug – pojava još do jučer sto posto negativna – primio gadnu ćušku od nekog splitskog taksenjare kojemu još nitko nije javio da su davne 1991. godine upravo oni, taksisti, kao avangarda nacionalne revolucije, bili možda i najglasniji među svim antikomunistički nastrojenim cehovima, staležima i naraštajima. Dobro, izuzev klera, koji se nekako ipak pomirio s tržišnim pluralizmom. Tim je šamarom agresivni splitski taksist Luku Podruga učinio bar malo simpatičnijim. Njegov zagrebački kolega Boris Šprem još nije dobio batina, ali šanse za to rastu svakodnevno. Prijetnje Špremu trebalo bi ozbiljno shvatiti. Naime, monopolisti su spremni i na fizički okršaj da bi sačuvali jedinstvene cehovske privilegije. Oni vrište kako se “krše njihova ljudska prava”, plaču da će na “tržište ući tajkuni” i da će “konkurencija mnoge od njih otjerati na cestu”… To zvuči kao strepnja lisice od ulaska u kokošinjac: taksisti bi baš na cestama mogli normalno raditi, ostvarivati veći promet i samim tim veće zarade, umjesto da na stajalištima igraju šah, cendraju o uroti i zajebavaju ostatak svijeta. Tako inertnih taksista malo je na planeti.

Njihovi nemušti prosvjedi, iako nisu eksplicitno politizirani, otkrivaju jednu dublju ideološku istinu. Iza sve te buke okićene lijepim riječima i frazama o ljudskim pravima ne krije se ništa drugo nego uskogrudni pokušaj obrane luksuzne rentijerske pozicije, izgrađene na monopolu, i samim tim trajnih izgleda za velike zarade. Većina taksista će vam, u najnovijem “mercedesu” ili “audiju”, satima kukati o težini vlastitog položaja, o grčevitoj borbi za opstanak, o pokvarenosti podlog prljavog varalice Koste Minkovskog, iza kojega možda stoji “ruska mafija” (užas!), ako ne i sam Nečastivi, o jezivoj uroti protiv njih, dobrih, poštenih i lijepih kao sunce, ali vam nikada neće reći zašto bi se svi na bijelom svijetu morali boriti s ljutom konkurencijom a jedino oni ne. Najagilniji među njima pokazat će vam i novinske članke u kojima se uspoređuju cijene taksija u New Yorku, Tokiju ili Parizu, Sarajevu ili Beogradu, pa onda kukati kako su oni među jeftinijima na planeti. Oni su sjajni, a taj Minkovski, on je užasan lik kojemu će se, ako treba, oduprijeti i silom.

Kao da je, ne jednom, autoru ovoga članka neki zagrebački taksist – ograničio bih se na one koji posluju oko dva glavna kolodvora – za kratku relaciju naplatio po stotinu i više kuna. Kao da je ne jedan zagrebački vozač, zbog preskupog taksija, pijan vozio doma i ostao bez dozvole. Hvala lijepa na takvoj brizi. Welcome, Minkovski. Brzo će se vidjeti kako na tržištu prijevoza ima prostora za još ljudi, još pojeftinjenja i još sitnih popravaka. Samo na Martinju taksisti će zaraditi dovoljno da mjesec dana planduju – to govori najprostija logika ekonomije obujma, nešto što u Hrvatskoj odbijaju prihvatiti ne samo taksisti već i krojači makroekonomskih politika. Ovdje svi žele sad i žele sve, bogatstvo preko noći – šifra kafić – a ta je vrijednosna orijentacija ili nezrela ili mafijaška. Ne zna čovjek što je gore.

Taksisti su i inače egzemplar jedne šire mimikrije. Oni se žele prikazati političkim žrtvama, iako u uvođenju konkurencije nema nikakve političke pozadine. Naprotiv, politika je stajala – i to najgora korumpirana politika – iza očuvanja njihova monopola. To je, otprilike, kao kad se mostarski biskup i hercegovački franjevci posvađaju oko župa, pa onda raspravu oko zemlje pretvore u ljutu i načelnu dogmatsku konfrontaciju oko neba. Ili kad su se papa Lav IX i carigradski patrijarh 1054. godine kao posvađali oko upotrebe beskvasnog kruha u bogoslužju, a zapravo su se pokefali oko sasvim zemaljske stvari – vlast.

Puna je Hrvatska tih “velikih”, “načelnih”, “dosljednih” boraca za “više vrijednosti”. Na Hrvatskoj televiziji će sad svim silama ustati oko obrane javnog servisa, iako se nešto čemu na čelu stoji Hloverka Novak Srzić može zvati samo jadnim servisom. No, Hloverka je samo gromobran cijeloj kasti muljatora koja paradom o javnim interesima štiti istu stvar kao i taksisti, lukrativnu poziciju koja omogućuje krezovski život uz nimalo rada. HTV, navodno, plaća čak 33 mentora više od 15 tisuća kuna neto mjesečno – to je ministarska plaća – a da rezultate rada većine njih ne vidimo ni u apotekarskim tragovima. HTV-ove katakombe pravi su muzej mumija iz vremena dinastije Ming – tamo su uskladišteni deseci dopuđa – od čijega rada ta kuća nema nikakve koristi. Slična je situacija u cijelom arhipelagu državnih tvrtki. Stručnjaci vele da brodogradilištima ne bi trebala državna pomoć samo kad bi se iz njih eliminirao moment krađe i korupcije. Poljoprivreda guta milijune poticaja za nepostojeće poljoprivredne proizvode. Procjena prema kojoj će armija sretnih rentijera-džabalebaroša iduće, armagedonske godine naše krize doživjeti Strašni sud, a društvo katarzu, u značajnoj je mjeri preoptimistična. Ako sada imamo 304 tisuće nezaposlenih, na proljeće će ih biti 340.000, a krajnja bilanca mogla bi ići sve do 400 tisuća. Naredna vlast morat će rezati sve neracionalnosti, pa će u prvoj polovici njena mandata nezaposlenost sigurno još rasti, kao na početku Račanove vlade.

Vlada Jadranke Kosor, poput taksista, zna da je osuđena na dolazak konkurencije, ali se grčevito bori protiv nje. Jedini upečatljiv moment njene politike borba je protiv korupcije. Zahvat je zasad dosta širok, ima izglede otići i dosta visoko, ali je ključno pitanje koliko će ići u dubinu. Damir Polančec dobio je kratku zatvorsku kaznu. Masa zlikovaca kojima će biti udijeljene indulgencije, koje se sada zovu oprosnicama, proći će lišo. Ivo Sanader mogao bi biti izveden pred sud – prizor dostojan da se nazove važnim datumom u novijoj povijesti države – ali je otvoreno pitanje za kakva bi mu djela moglo biti suđeno i kakav će biti ishod tog procesa. Ne bude li dovoljno velik broj prijestupnika bio kažnjen uzorno visokim kaznama, kako bi pravni sustav ispunio zadaću takozvane generalne prevencije (prevedno: krajnje efikasnog zastrašivanja), zaprijetit će nam opasnost gadne kontraindikacije – šansa da lijek bude gori od bolesti. Naime, izvuče li se većina naših zlikovaca s malim kaznama, neće biti moguće izbjeći zaključak kako se dovoljno drska akcija u načelu uvijek isplati. Lakše je robijati godinu-dvije za pet milijuna nego raditi 40 godina za 500 tisuća…

Kakva god bila iduća godina, u njoj će ipak doći do uvođenja konkurencije na taksi tržište. To je beznačajan korak u očima nacionalne ekonomije, ali gigantski u vizuri nekoga tko katkad vjeruje da utjehe nema u vodi, a ipak bi na siguran način htio doći doma…