Traktat o pritisku i paranoji

Ako jedna kulturna smotra treba da pokaže nešto od specifičnog zemljopisnog i društvenog kolorita određene sredine, onda se predstava “Hipertenzija” iz Beograda s pravom našla na programu Dana srpske kulture u Zagrebu.

Identitet srpske tradicionalne kulture, gledan kroz teatar, predstavlja, kratko rečeno, glumačku bravuru na pozornici i raskošan humor bačen u gledalište. U srpskom kazalištu ima zaista puno velikih glumaca, ali postoje tri kralja scenske bravure: Zoran Radmilović, Bata Stojković i Predrag Ejdus. Prva dvojica su pokojni i o njima se pričaju legende u beogradskim kazališnim bifeima, a treći, Predrag Ejdus, poklonio se u ponedjeljak, 6. prosinca oduševljenoj publici u zagrebačkom Teatru &TD nakon predstave “Hipertenzija”. Naravno, nije Ejdus igrao samo u komičnim predstavama, iako se mnogi sjećaju njegovog Kir Janje i Šajloka, ali u širokom spektru kulture južnoslavenskih naroda ostala je zapamćena njegova fascinantna uloga hrvatskog povjesničara s bijelim svilenim šalom u predstavi “Šovinistička farsa”.

Politički PTSP

Ista predstava igrala je i u tadašnjem “Jazavcu” u Zagrebu, i kada je glumac koji je igrao istu ulogu hrvatskog povjesničara otišao u vojsku (Željko Königsknecht), zvali su Ejdusa iz Beograda da ga zamijeni. Paradoksalno, ta predstava, nastala krajem 80-ih, sa suzama smijeha u gledalištu, najavila je krvoproliće koje će se dogoditi koju godinu kasnije. Postoji anegdota da je “Šovinistička farsa” čak igrana u Banja Luci za vrijeme posljednjeg rata pod nemogućim uvjetima, a od te je epizode Goran Marković snimio film “Turneja”.

Predstava “Hipertenzija”, prema komadu i u režiji književnika Svetislava Basare (igra se u Teatru “Kult” u Beogradu), izgleda kao neka vrsta crnohumornog epiloga na kraju puta bezglavo kotrljajuće povijesti balkanskih naroda. S druge strane, ono u čemu je srpsko dramsko pismo zaista moćno jest mala ljudska priča s prepoznatljivim junacima. U slučaju “Hipertenzije” radi se o ražalovanom agentu Udbe kojeg, uz ogromnu količinu prepoznatljivog scenskog šarma, igra Predrag Ejdus, i mladiću, sinu pokojnog kolege, igra ga Branislav Trifunović, kojeg stari vuk Službe educira o malim tajnama tog važnog zanata.

S obzirom na to da srpsko društvo do danas predstavlja, kulturalno i psihološki, kombinaciju malih svakodnevnih ljudi i velikih mitova i tajnih političkih zapleta koji se kuju po kafanama, uz trajno naćuljene uši nekoga sa strane, onda “Hipertenzija” izgleda kao komična metafora upravo takvog stanja. Medicinski, hipertenzija je povišeni krvni tlak, pa nije slučajno da je Basara svoj istoimeni komad o nekoj vrsti političkog PTSP-a prozvao “traktatom o pritisku i paranoji”. Ta priča o dvije Srbije, jednoj koju u ovoj izvedbi predstavlja vječni policajac i patriot u svim režimima, i drugoj, u liku obrazovanog mladića s laptopom i magisterijem, jest zapravo lajtmotiv većine tenzija današnje srpske javne scene, od političkih gloženja do umjetničkih radova. Stoga ni “Hipertenzija” nije trebala nikakvu redateljsku intervenciju, nego dva glumca i jednu političku diskusiju sa samoubilačkim zapletom.

Crni humor

Ono što krasi stanje duhova u današnjoj Srbiji postoji i u ovoj predstavi: žal za starim vremenima i prezir prema novome kao politički neprijateljskom, konzervativizam i iracionalno utapanje u nacionalnim legendama, nasuprot suvremenim i zdravorazumskim stavovima kao nekim sumnjivim importiranim proizvodima. Vjerojatno se može zamjeriti Basarinom tekstu što on na momente traži geg na prvu loptu i vic s rezerviranim aplauzom, ali ono što on zaista uspijeva jest kreiranje tog kompleksnog ali jasnog forenzičnog profila jedne nezdrave društvene atmosfere.

U žanru crne socijalne i političke parodije “Hipertenzija” se nastavlja na groteske “Radovan III” i “Balkanski špijun” te na dramu “Profesionalac” Dušana Kovačevića, ali za razliku od značajne količine crnila ovih komada koji su najavljivali nesreću, Basarina predstava izruguje se junacima na kraju balade. S druge strane, ovakav intenzivan Basarin crni humor potpuno je suprotan mračnom opisu suvremene situacije u Srbiji, na primjer, jedne Biljane Srbljanović, ali to čitavoj priči o srpskom društvu danas daje karakterističan ton.

Ono što se na kraju mora priznati jest da “Hipertenzija” odiše silnim glumačkim šarmom, zbog čega konačno publika i odlazi u kazalište, ovaj put prvenstveno zaslugom jednog velikog glumca – Predraga Ejdusa.