Zagreb zamrznuo nezavisnu kulturu

Prisiljeni smo otkazati za večeras najavljenu predstavu zbog kvara priručnog sistema grijanja u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Usprkos svim našim naporima, grijalicu nismo uspjeli natjerati da proradi. Stoga se programi u velikoj dvorani otkazuju do daljnjega.

Suha, birokratska i na trenutak duhovita obavijest, postavljena na web stranice Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, upečatljiv je antipod kulturnog skandala što ga je početkom mjeseca zakuhao Ivan Kralj, glavni urednik časopisa “Kupusov list”. Na naslovnici lista osvanula je ilustracija Mani Gotovac u donjem rublju, relaksirane čašom vina, sve kao provokativna najava istraživačke teme o visokim honorarima koje je eksponirana teatrologinja od 2008. inkasirala iz budžeta metropole, za prilično fantomski posao umjetničke savjetnice festivala “Jesen u Zagrebu”.

Kasne isplate

Ukratko, organizatori “Jeseni”, Duško Ljuština i Mani Gotovac, zamislili su projekt kao platformu za sve jesenske kulturne događaje u Zagrebu, tiskali programsku knjižicu u kojoj su  događaje uredno popisali, dodali tome pokoji koncert, čitanje poezije i performans, te ono najvažnije – listu klijenata kojima Gradski ured za kulturu isplaćuje honorare sa stavke kreativne suradnje ili savjetovanja. Tako je Mani Gotovac u jesen 2009. isplaćeno 57.653 kuna honorara, a kao savjetnica “Jeseni” leti iz Dubrovnika na Brijune gledati predstavu Teatra Ulysses “Don Juan”, koja nikada nije prikazana na manifestaciji koja joj je omogućila besplatan let, taksi prijevoz i smještaj na otoku kazališnih hedonista. Istina, riječ je o minornom iznosu ako se usporedi s gotovo pola milijarde kuna koliko će Zagreb za kulturu izdvojiti u kriznoj 2011. Međutim, slučaj je kapilarno vezan uz proračun, kao i predstava s početka teksta koja je morala biti otkazana jer organizatori iz Centra za nezavisnu kulturu i mlade nemaju sredstava za popravak grijalice.

– Nezavisna zagrebačka scena je talac sistema u kojemu se prvo izdvaja golem novac za     hladni pogon i plaće institucionalne kulture, a potom se zadovoljavaju klijentelistički                   odnosi, male klike ljudi koje se međusobno poznaju. Tek na kraju dolazi financiranje  nezavisne kulture, kojoj ostaju mrvice – kaže Andrea Zlatar, književna teoretičarka i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Hrvatsko narodno kazalište debelo je dotirano iz gradskog i državnog budžeta, a ni najljuća recesija ne može mu odrezati dio dotacija. Prema prijedlogu zagrebačkog proračuna za 2011, koji će na glasanje u gradsku skupštinu 21. prosinca, nacionalni teatar će dobiti koliko i tekuće i prošle godine – 45,7 milijuna kuna.

– Nevjerojatno je da grad ne dira proračunski dio HNK-u, odnosno da sve opravdava  sporazumom s državom zbog kojeg “mora ispuniti obveze”. Pa zar ti ugovori ne mogu biti predmet pregovora? U recesiji svi o svemu pregovaraju, a HNK iz proračuna dobiva skoro toliko koliko sve nezavisne produkcije zajedno – kaže Emina Višnić, ravnateljica Zagrebačkog centra za kulturu i mlade, prema čijim su izračunima nezavisni kulturni programi, oni koji ne spadaju u gradske ustanove (knjižnice, muzeji, gradska kazališta…), u posljednje dvije godine skresani za više od trideset posto. A prava se agonija tek očekuje.

Sa sve većim dubiozama u zagrebačkom proračunu, negdje od ožujka krenula su kašnjenja s isplatama za projekte koji su već izvršeni, a neplaćene obaveze mogle bi se prebaciti i na iduću godinu. To bi moglo dovesti do gašenja niza manifestacija, festivala i projekata. Ovom bi se prilikom dalo citirati lakonsku ali zlokobnu izjavu gradonačelnika Milana Bandića iz emisije “Nedjeljom u dva”, u kojoj je konstatirao da “dok je bilo novca, davalo se i onima kojima možda nije trebalo, a sad ćemo morati rezati i onima kojima možda ne bismo smjeli”.

No, šparanje je selektivno. Programi velikih institucionalnih pogona, poput već spomenutog HNK-a, koji se s nemalo gorčine nazivaju “kulturnim degenijama”, neometano se odvijaju, uz redovito kapanje proračunskog novca, ako se izuzme odricanje od božićnice i dara za djecu. Zato se financiranje tzv. malih programa u kulturi, koji žive od projekta do projekta, neće vrtjeti oko božićnica i darova nego oko golog preživljavanja.

– Žale mi se kulturni radnici koji su još početkom godine dobili projekte na 30 do 40 tisuća kuna, što je za one koji se bave nezavisnom kulturom ogroman novac, da im je tek krajem godine došao zahtjev iz Ureda za kulturu da pošalju izvještaje što su od programa realizirali. Vlada golem tehnički nered, mnogima nije isplaćeno ništa. Imam uvid i u rad Ministarstva kulture, koje slične stvari radi višestruko profesionalnije – tvrdi Andrea Zlatar.

Vijeća ne funkcioniraju

Ona također kaže kako Zagreb svoju kulturne projekte danas financira manje transparentno nego početkom desetljeća.

– Dok je postojalo gradsko poglavarstvo, imali smo relativno transparentno financiranje, sjednice su bile otvorene, postojao je uvid u dnevni red odluka poglavarstva. Danas, kada je nadležnosti poglavarstva preuzeo Ured gradonačelnika, velika je disproporcija između onoga o čemu se odlučuje u tom Uredu i onoga kako se financiraju projekti, jednostavno se ne vide tokovi odlučivanja. I dalje postoje ogromna rezervna sredstva, ono što se naziva pričuvom, za financiranje projekata po vlastitoj volji, bez ikakve valorizacije – zaključuje Andrea Zlatar.

Kako preživjeti kulturnu 2011. odgovor ne nudi ni Nora Krstulović, glavna urednica specijaliziranog web portala Teatar.hr, koja će za godinu koja dolazi od grada vjerojatno dobiti oko 30 tisuća kuna. S budžetom kojim se ne bi pokrio ni neambiciozni pankerski bend u predgrađu, pokušat će pokriti kazališne događaje u idućih 365 dana.

– U raspodjeli zagrebačkog novca za kulturu uopće ne funkcionira sustav vijeća koja Uredu za kulturu predlažu predikate po kojima se odlučuje koliko će sredstava koji projekt dobiti. Vijeće predloži jedno, Ured raspoređuje novac posve drugačije, a nitko od članova vijeća, osim Marija Kovača, nije digao glas protiv te prakse. Vijeća su kontrolni mehanizam i dok god njihovi članovi ne kažu kako ne stoje iza prakse u kojoj neki gradski službenik svojevoljno preinačuje njihove odluke, ne pristajem na teorije po kojima je za zagrebačke kulturne boljke odgovoran, recimo, Duško Ljuština – zaključuje Nora Krstulović.