Žalosna mu “Majka”
Dosadašnjim opusom Dalibor Matanić demonstrirao je kretanje različitim žanrovima i senzibilitetima. Prvijenac “Blagajnica hoće ići na more” bila je komedija karaktera i mentaliteta s melodramskim premazom i iskoracima u progroteskno (uglavnom vezanim uz prokazivanje Dinaraca i njihovo navodno tlačenje sirotih Zagrepčanaca), “sofomorski” rad “Fine mrtve djevojke” žanrovsko je težište premjestio na dramu s trilerskim natruhama, uz izrazito intenziviranje grotesknog stilizacijskog udjela (sada i s kritičkom bodljom spram zagrebačke malograđanštine užasnute erotično predočenom istospolnom djevojačkom ljubavlju), “100 minuta Slave” je u maniri tzv. art filma neoromantičarski tematizirao “zabranjenu” ljubav “prokletih” umjetnika, oslonjen o biografiju Slave Raškaj i Bele Čikoša, s ironijsko-dekonstrukcijskom poantom medijskog tretmana ljudske intime u završnici, da bi s “Kinom Lika” uslijedio povratak groteski, donijevši najhrabriji Matanićev iskorak u glasovitoj sceni pokušaja seksualne interakcije s prascem.
Disfunkcionalna obitelj
U svim ovim filmovima bio je očit autorov stilski dar, ali isto tako gotovo u svima razvidna je bila njegova insuficijencija u pogledu psihološke obrade likova i njihovih odnosa. Drugim riječima, Dalibor Matanić predstavio se kao oblikovno talentiran, no životno nedovoljno zreo autor, pa nije čudno da mu je uvjerljivo najbolji film, “Kino Lika”, onaj u kojem je stil mnogo važniji od psihologije. Imajući prethodno rečeno u vidu, jednako tako nije čudno da i novi Matanićev uradak “Majka asfalta”, s obzirom na to da se radi o filmu koji se bavi disfunkcionalnim brakom i obitelji, odnosno posvemašnjim otuđenjem, ne oduševljava.
Priča “Majke asfalta” zbiva se u Zagrebu, u božićno-novogodišnjem ozračju, kad kulminira međusobno nerazumijevanje mladog bračnog para Mare (Marija Škaričić) i Janka (Janko Popović Volarić). Nesposoban ravnopravno nositi se s odlučnom Mare i njezinom željom za prekidom, Janko fizičkom silom pokušava kompenzirati psihičku nemoć te silovito nasrće na suprugu. Odmah nakon pretrpljenog žestokog šamara i udarca nogom u tijelo, Mare sa sinčićem Brunom (Noa Nikolić) napušta ono što se nekada zvalo dom i zatekne se na praznim gradskim ulicama u snježnoj noći. Da stvar bude gora, nedavno je dobila otkaz i nema mogućnosti samostalno izdržavati sebe i dijete. Paralelno s njezinom pričom, u radnju ulazi i ona čuvara u šoping-centru Milana (Krešimir Mikić), otuđenog usamljenika koji čezne za ljudskom toplinom. Dakako, te dvije priče naposljetku će se ispreplesti, ali pokazat će se da Milan nije prava zamjena za Janka, što potonjem omogućuje da se vrati na scenu i u završnoj globalnoj metafori dobije priliku pogurnuti havarijom pogođen brod (zapravo pokvareni auto) svoje obitelji k možda nekom novom početku.
Fina stilska ljuštura
Matanić je “Majku asfalta” zamislio i realizirao kao jednostavno i elegantno režiranu tjeskobnu dramu, krcatu hladnoćom koja je zavladala u odnosima nekada bliskih si stvorenja, ponajprije na tragu germansko-skandinavskih egzistencijalističkih filmova, odnosno onog znamenitog Fassbinderova naslova “Ljubav je hladnija od smrti”. No previše je u njegovom uratku karakterizacijsko-motivacijskih neuvjerljivosti, pa i povremene tendencioznosti, umjesto sugestivnog prikaza ispražnjenih egzistencija previše je narativnih praznina koje dodatno stanjuju sadržajnu stranu filma, pa ni uvjerljivi glumački nastupi Marije Škaričić, Popovića Volarića i Mikića ne mogu puno pomoći. Spomenuta završna globalna metafora samo odmaže, te naposljetku preostaje reći: “Majka asfalta” fina je stilska ljuštura oko posve blijedog sadržaja.