Zapadnobalkanska utjeha
Rijetko kad dočekamo da se među desetak najboljih filmova godine prikazanih na redovnom kinorepertoaru nađe i jedan domaći naslov. Ove godine to će se svakako dogoditi. Štoviše, “Šuma summarum”, debitantski igrani cjelovečernji uradak Ivana Gorana Viteza, vjerojatno će se naći poprilično visoko na top ten listi, dok na popisu najboljih nacionalnih filmova od hrvatske samostalnosti Vitezovo ostvarenje sasvim sigurno zakoračuje na “pobjedničko postolje”, uz bok Devićevim i Jurićevim “Crncima” i Radićevoj “Ivi”. Ono, pak, što je poseban bonus “Šume summaruma” jest činjenica da u cjelokupnoj službenoj povijesti hrvatske dugometražne igrane produkcije film te vrste nije viđen. Svojim spojem crnohumornog horor-trasha (pustolovno-akcijske ambijentacije i ikonografije, s dodatkom pornografske motivike “u sjeni”), intertekstualnosti i antikapitalističko-antiimperijalističke kritike, Vitezov je slikopis zadobio poetičku pomaknutost posve neprispodobivu hrvatskoj (profesionalnoj) kinematografiji.
No to nije sve. Taj poetički pomak, naime, u sintezi je s tzv. zanatskom vrsnoćom izvedbe, što u ovakvim filmovima nije čest slučaj: apsolutno imponira s kakvom se suverenošću režiser Vitez kreće kroz izrazitu narativnu razvedenost vlastita scenarija i kako u tzv. malom dramskom prostoru ekspresivno profilira čak petnaestak više-manje ravnopravnih likova. Rezultat toga, kao i samih zbivanja u kadru, film je izvanredne strukturalne i fizičke dinamike koji pritom, jednako dinamično, ulazi u interakciju s kultnim naslovima u rasponu od Boormanova “Oslobađanja” i Hillove “Južnjačke utjehe” do Hooperova “Teksaškog masakra motornom pilom” i Cravenovog “Brda imaju oči”, a intertekstualne pipke pruža i prema (jugoslavenskim) ratnim akcijskim filmovima s opakim SS-ovcima, kao i prema žestokim britanskim TV satirama.
Značenjski, “Šuma summarum” nudi kritiku kapitalističkog imperijalizma s de facto tradicionalističkih pozicija, iako su te pozicije posredovane posve netradicionalističkim prizorima brutalnog nasilja (uz stanovito crnohumorno omekšanje) i proplamsajima neukrotive seksualnosti, garnirane pozadinskim pornografskim materijalima. Vitezova obrana tradicionalnih vrijednosti najjasnija je u sceni nepotrebne verbalne eksplikacije inozemno-kapitalističkog ataka na majčinstvo i majčinska radnička prava, a još nepotrebnija bila je nacionalistička retorika o unutarhrvatskom trvenju dok je hrvatstvo ugroženo izvana. Očito, Vitez nije mogao pobjeći od konzervativnog dijela svog ideološkog nasljeđa, što se manifestiralo i u dosjetki s pedofilskom reklamom, koja je zamišljena kao svjedočanstvo o beskrupuloznosti marketinške kaste: ako je osuda crkvenog zataškavanje pedofilskih sklonosti vlastitih svećenika u ranijem njegovom srednjemetražnom filmu “Posljednja pričest” bila dobrodošlo provokativna u miljeu u kojem Katolička crkva ima povlaštenu materijalnu i moralnu poziciju, inzistiranje na raskrinkavanju pedofilskih strategija pohlepnih i amoralnih kapitalista čini se prilogom antipedofilskoj moralnoj panici (tim prije što se nekakva kriptopedofilska reklamna praksa baš i ne primjećuje u našim i svjetskim medijima), prilogom koji od potpune deplasiranosti spašava Vitezov smisao za nekonvencionalan humor. U tome i jest poanta: Vitez brani tradicionalne i konzervativne vrijednosti na nekonvencionalan način, o čemu svjedoči i njegova groteskna “gorštačka” obitelj koja se doima kao nekakva zagorska mutacija u Slovence, obitelj opsjednuta seksom i pornografijom čiji su muški članovi, otac i sin, erotski jako zagrijani za svoju slatku i flertu sklonu sestru tinejdžerku, zanesenu starinskim stihovima. Za razliku od nategnutog napada na pedofiliju, autor pun pogodak postiže bespoštedno i efektno satirizirajući feminizam i veganstvo, jer doista, ono na što se u Hrvatskoj uglavnom svodi službeni feminizam ponajprije zaslužuje ismijavanje, dok se o veganstvu teško i može razmišljati izvan ironijske perspektive.
Začudnim, istovremeno urnebesno duhovitim i mračno uznemirujućim filmom o skupini domaćih reklamnih poslovnjaka koji, predvođeni šefom Nizozemcem, odlaze na rafting i paintball, navodno kako bi “gradili zajedništvo”, a zapravo kako bi se šef i njegovi privrženici doslovno fizički riješili suvišne radne snage, Ivan Goran Vitez polučio je najpomaknutiji igrani film u (službenoj) povijesti hrvatske kinematografije. Stanovite idejne primjedbe koje mu se mogu uputiti ne umanjuju fascinantnu iznimnost “Šume summaruma” na nacionalnom i tlu tzv. regije. Dosadašnja slaba recepcija domaće publike i nezainteresiranost za film međunarodnih festivala (uključujući Sarajevo, od čijeg je pobjednika “Tilve Roš” za klasu bolje ostvarenje), samo potvrđuju kako prave vrijednosti često ne pronalaze lak put do priznanja koja zaslužuju.