Život u crnini

Arbeta Kryeziu je porasla. Ima skoro 13 godina i sve više sliči majci. Dok gleda sliku iz vremena kad je Arbeta bila beba, Flora Rexhepi, njena majka, na rubu je suza. Flora je ostala udovica kad je imala 24 godine. Srpske oružane snage u travnju 1999., za vrijeme rata na Kosovu, ubile su njena muža Ramadana Kryeziua u njegovu rodnom selu Sllovia. To što je ostala udovica, nije jedina nesreća koja je snašla Floru. Nakon što je izgubila muža, morala se odreći i svog jedinog djeteta, koje je tada imalo samo 18 mjeseci. Arbetu je ostavila kod sestre pokojnog supruga.

Flora je žrtva strogih očekivanja koje kosovarsko društvo postavlja pred udovice, naročito ratne udovice. Za razliku od žena koje se nađu u sličnoj situaciji u Zapadnoj Europi, od ovdašnjih se udovica ne očekuje da “nastave živjeti”. Od njih se očekuje da ostatak života provedu oplakujući pokojnog supruga. Stupanje u novi brak se ne ohrabruje, a uobičajeno je da zajednička djeca ostanu kod muževe obitelji, umjesto da žive s udovicom.

Flora je vraćena u roditeljsku kuću u Gnjilanu, na jugoistoku Kosova. Odluku da se Flora vrati roditeljima a da njena kći ostane u Slloviji, selu dvadesetak kilometara južno od Prištine, zajednički su donijeli muškarci iz njene i muževe obitelji. Nisu je pitali za mišljenje. Samo je obaviještena da će ubuduće Arbeti biti tetka, a ne majka.

Težak rastanak s kćeri

Flora crveni u licu pri pomisli na trenutak kad se morala odvojiti od bebe: “Rastanak s kćeri je bio veoma težak. Gotovo da sam bila izvan sebe.” Flora od tada pati od epileptičnih napada. Kćer nije uopće viđala šest mjeseci, a kad ju je konačno vidjela, doživjela je šok: “Nije me prepoznala, nije znala da sam joj majka. Teško mi je padalo čuvanje tajne pred vlastitim djetetom – to što sam morala govoriti da sam joj tetka, a ne majka.”

Stric i tetka dobro su postupali s Arbetom i ona nikad nije ništa posumnjala. Ali kad je napunila osam godina, muževa joj je obitelj rekla istinu. “Kad su joj objasnili da sam joj ja majka, nije htjela povjerovati”, prisjeća se Flora, “tjednima poslije toga Arbeta se budila noću, kao da je muče more.” Nakon što je saznala istinu, Arbeta je postala hladnija u odnosima s Florom, čak ju je nazvala lažljivicom. Nije joj mogla oprostiti što ju je napustila. Flora se sjeća riječi koje su je povrijedile: “Nisi me smjela ostaviti. Da si me stvarno voljela, ne bi to nikad učinila.”

Flora kaže da je pomišljala da uzme Arbetu i dovede je kod sebe. Nije to učinila jer se bojala da će tako “povrijediti svekra”, koji je izgubio sina i ženu, a u Arbeti je vidio jedino živo sjećanje na mrtvog sina. Strahovala je da bi se svekar mogao naljutiti na nju ako pokuša uzeti Arbetu i potpuno joj zabraniti da viđa dijete.

Flora se 2006. godine ponovno udala, za dvadeset godina starijeg čovjeka čija je supruga preminula poslije rata. Izabrala je starijeg supruga jer se nadala da će imati više razumijevanja za nju i da će joj dopustiti da održava kontakt s kćeri. Iako ne žive zajedno, Flora redovito viđa kćer, koja je u međuvremenu postala tinejdžerica. “Arbeta je ljubomorna zbog moje udaje. Ponekad mi kaže da to nisam trebala učiniti. Da bi bilo bolje da sam ostala samo prijatelj sa (sadašnjim) suprugom.” Ali Flora je sretna zbog toga što je njenom djetetu konačno ponovno stalo do nje.

Sibel Halimi, sociologinja iz Instituta za rodne studije u Prištini, kaže da su stroga pravila ponašanja za udovice uvjetovana povijesnim i političkim okolnostima na Kosovu. “Zbog odsustva slobode, ljudi nikad nisu mogli uvidjeti njezino značenje u različitim sferama života”, objašnjava ona.

Florin drugi suprug potječe iz mjesta Krusha e Madhe, sela u kojem su srpske paravojne formacije u ožujku 1999. izvršile užasan masakr. Ubijeno je oko 240 ljudi. U selu je ostalo 140 udovica i 502 siročadi. Mali je broj onih žena koje su se ponovno udale. Poput Fahrije Hoti, većina se njih potpuno posvetila djeci. Fahrije jest udovica, ali ne od onih koje vrijeme provode zatvorene između četiri zida. Kao šefica lokalne nevladine organizacije “Žene Krushe”, koja posluje kao poduzeće i ostvaruje profit, morala se žestoko boriti kako bi  svojim konzervativnijim zemljakinjama objasnila da će radije sama raditi nego zauvijek biti ekonomski ovisna o muškim rođacima. “Mentalitet se u našoj zemlji sporo mijenja i u početku je bilo veoma teško uvjeriti ljude da i žena može voditi posao, voziti auto i u isto vrijeme brinuti o svojoj obitelji. Ali od tada se mnogo žena uključilo u moj posao s tradicionalnom organskom hranom”, dodaje Fahrije povlačeći dim cigarete. Uloga glave obitelji na neki način je utjecala i na njen izgled i stil, koji sada djeluje muževnije.

Predsjednik općine, Kadri Dellova, trudi se ne otežavati joj posao. Kao sociolog po obrazovanju, vjeruje da je Kosovo u procjepu između starog i novog. “Kosovo napreduje prema ‘modernom’ načinu života, ali nije lako slomiti stare običaje u tradicionalnoj obitelji”, kaže on.

Drukčija pravila za muškarce

Kad je o udovcima riječ, pravila koja važe za stupanje u novi brak sasvim su drukčija: društvo takvog muškarca tretira kao žrtvu i on u najkraćem mogućem roku mora dobiti novu partnericu.

Selmon Zeqiri iz Celina, sela udaljena samo kilometar od Krushe e Madhe, ima 42 godine. U sukobu je izgubio 16 članova obitelji, uključujući suprugu i dvojicu sinova. Masakr iz 1999.  preživio je samo njegov najmlađi sin, Valon. Poslije rata vratio se iz Njemačke, gdje je radio, da pokopa svoje mrtve. Sljedeći je korak bio da si nađe novu ženu. U potragu su se uključili i rođaci. “U početku me ideja o novom braku nije osobito privlačila, ali onda sam shvatio da mi treba netko tko će kuhati i prati, da trebam zasnovati novu obitelj”, prisjeća se Selmon.

Danas živi u obnovljenoj skromnoj kući sa svojom drugom ženom, Lavderije, trima kćerima i dvojicom sinova. Lavderije, koja iza sebe ima jedan razvod, nije bila spremna za novu vezu. “Otac je tražio da se udam za Selmona”, kaže ona. Lavderije priča kako je još od djetinjstva osjećala da je diskriminirana zbog spola. Roditelji su je rano ispisali iz škole, uz obrazloženje da je školovanje braće važnije. Dok gleda svoju djecu, tvrdi da će ona raditi drugačije.

“Trudim se obrazovati svoje kćeri, kako bi imale bolju budućnost”, kaže. Selmon je znatno konzervativniji. Kaže da se nikada ne bi vjenčao s Lavderije da je imala djecu iz prethodnog braka. Ne misli da se udovice s djecom trebaju udavati. One se trebaju žrtvovati za svoju djecu.

Različita očekivanja od ratnih udovica i udovaca na Kosovu ukazuju na postojanje dvostrukih standarda i u drugim oblastima. U teoriji, žene su na Kosovu pred zakonom ravnopravne. U stvarnosti su rutinski izložene diskriminaciji, posebno kad je riječ o nasljeđivanju, objašnjava odvjetnica Drita Hajdari. Običaji na Kosovu su i dalje bliži tradicionalnom albanskom kodeksu, poznatom kao Kanon Leka Dukagjinija, nego onom što nalaže zakon, objašnjava Hajdari. Prema Kanonu, kćeri nemaju pravo nasljeđivati obiteljsko imanje.

Manje rigidni običaji u Bosni

Kosovo nije jedina zemlja na Balkanu koja se oporavlja od nedavnih ratova. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, gotovo 100.000 ljudi izgubilo je život u sukobima u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. Tisuće bosanskih žena ostale su  ratne udovice. Međutim, premda i dalje konzervativni, običaji koji vrijede za ratne udovice u Bosni znatno su manje rigidni od onih na Kosovu.

Vukosava Klančo, Srpkinja iz Bosne u svojim četrdesetima, ostala je udovica prije 15 godina. Srpski paramilitarci ubili su joj 1992. supruga Muju, bosanskog muslimana, u Vlasenici u istočnoj Bosni. Vukosava i Mujo upoznali su se u školi, zaljubili i vjenčali kad je njoj bilo samo 16 godina. Imali su dvoje djece. Život udovice i samohrane majke bio je veoma težak. “Kad izgubiš partnera na tako strašan način, čeka te dug i težak oporavak”, objašnjava Vukosava. Povela je djecu sa sobom u Švedsku i sada naizmjenično žive u Stockholmu i Tuzli. “Bila sam pod velikim pritiskom, razmišljala sam o tome kako ću podići djecu”, sjeća se, “život sam posvetila djeci.” Za sve ove godine nije se ponovno udavala. Potpuno se posvetila dvojici sinova, pokušavajući im pomoći da shvate kako njena ljubav prema njihovu pokojnom ocu nikad neće nestati, ali da ona mora nastaviti živjeti. “Mnogo sam razgovarala sa sinovima o svemu i oni bi sada bili spremni prihvatiti moj novi brak, ako bi do toga došlo”, kaže ona. “Nisam se htjela samo pojaviti jednog jutra i reći im: Ovo je vaš novi očuh.”

Iako je spremna za novog partnera, i ona se suočava s preprekama, doduše različitim od onih s kojima se suočavaju udovice na Kosovu. Jedna od njenih prepreka je razvijen osjećaj neovisnosti. “Nije mi potreban partner da bi me financirao, da bi mi kupovao stvari i vozio me uokolo”, kaže. “Ja sam zaposlena žena. Ono što mi je potrebno jest prijatelj s kojim mogu provesti ostatak života, a to nije lako pronaći.”

Njena prijateljica Hanifa Kičić, bosanska muslimanka, ratna udovica čiji su muž i stariji sin ubijeni 1992., drugačijeg je mišljenja. Danas živi u Tuzli i bez ostatka je posvećena mlađem sinu. Pitanje o tome je li razmišljala o novom braku kod nje izaziva burnu reakciju. “Ne, njega nitko ne može zamijeniti”, kaže za svoga pokojnog supruga. Ali, pored unutarnjeg osjećaja da to nije ispravno, njena osuda udovica koje se ponovno udaju donekle je zasnovana i na financijskim razlozima. “One koje se preudaju često poslije imaju financijskih poteškoća, jer gube pravo na državnu mirovinu za ratne udovice. Zato se većina ipak ne udaje drugi put.”

Mirovina ratne udovice u Bosni i Hercegovini iznosi oko 160 eura na mjesec, što je više od prosječne mirovine u zemlji. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, prosječna mirovina u Bosni i Hercegovini iznosila je u 2009. godini 126 eura. To je usporedivo s mirovinama ratnih udovica na Kosovu koje, prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi, iznose oko 130 eura, što je četiri puta više od prosječne mirovine, koja iznosi oko 40 eura.

Jedan muž ovdje i jedan u raju

Balkan nije jedina europska regija u kojoj su žene gubile muževe u nedavnim ratovima. Tridesetjednogodišnja Abby Cornish iz Kenta, s jugoistoka Engleske, i njeno dvoje djece samo su jedna od mnogih obitelji koje su ostale bez muževa i očeva nakon angažiranja britanske vojske u Iraku i Afganistanu. Od 2001. u tim je sukobima poginulo više od 500 britanskih vojnika. Abbyn suprug Matthew poginuo je u Iraku 1. kolovoza 2006. kao pripadnik britanske vojske: nalazio se u baznom logoru kad je pala minobacačka granata – šrapnel ga je pogodio u glavu i usmrtio. “Nisam mogla povjerovati, bilo mi je muka od bola. Samo sam željela da se vrati; mislila sam da neću preživjeti bez njega.” Matthewovo je tijelo avionom prebačeno u Englesku, gdje je pokopan 17. kolovoza, dan prije pete godišnjice njihova braka. “Bilo je teško gledati djecu kako rastu bez oca koji ih je toliko volio”, kaže Abby.

Ali nekako je nastavila život uz pomoć obitelji i Jima, jednog od prijatelja njena pokojnog supruga iz vojske. Dok je brinuo o Abby i djeci, njih su se dvoje zbližili. “Ne sjećam se točno kako se to dogodilo. Dugo smo već prijatelji i puno mi je pomogao kad je Matthew poginuo. Jednog smo dana shvatili da to što postoji između nas nije samo prijateljstvo.” Kad se uselio u obiteljsku kuću, djeca su to lako prihvatila jer su već bila navikla na njega. Abby je i dalje u bliskoj vezi s Matthewovom obitelji i oni je ohrabruju da nastavi sa svojim životom: vjenčanje su zakazali za svibanj 2011. “Na vjenčanje će doći porodica i prijatelji, uključujući i članove Matthewove obitelji”, kaže Abby.

Jim se složio da Abby zadrži prezime prvog muža. “Čak i kad se preudam, i dalje ću biti Matthewova. Imat ću jednog muža ovdje i jednog u raju”, dodaje. “Nikad ne mogu zaboraviti prvog muža, on je otac moje djece i uvijek će biti dio naših života. Uvijek ću ga voljeti svim srcem i vječno će mi nedostajati.”

Promjene na horizontu?

Na Kosovu su sve glasniji zahtjevi da se odnos prema udovicama promijeni, posebno odnos prema ratnim udovicama. Promjena starog mentaliteta zahtijeva stalno vođenje kampanje, kaže odvetnica Drita Hajdari. Nakon što je i sama ostala udovica u četrdesetim godinama života, stekla je ekonomsku neovisnost, pokazuje otvorenost za promjene i definitivno ne nosi crninu.

“Kako stanovništvo neovisnoga Kosova upravo traga za novim modelima življenja, najsvrsishodnije bi bilo preuzeti primjere najbolje prakse iz zemalja u regiji i Europi”, kaže sociologinja Sibel Halimi.

“Imamo pravo na sreću, imamo pravo na slobodu od suda ‘moralne policije'”, govori Vukosava Klančo u ime svih žena, udovica i onih drugih, koje žive u konzervativnim, neliberalnim društvima. Angela Nicholls, još jedna engleska ratna udovica čiji je suprug Lance ubijen u Afganistanu 2006., nije još stupila u novu vezu, ali smatra da nitko nema pravo ratnim udovicama govoriti što smiju i što ne smiju raditi s ostatkom svog života. “Uvijek će biti ljudi koji će nam suditi zbog onoga što činimo, ali to su ljudi koji nas ne poznaju i ne žele nam dobro”, kaže ona.

Flora Rexhepi je na Kosovu doživjela dvostruki gubitak – prvo je ostala udovica, a onda su je odvojili od djeteta. Njena poruka drugim ženama koje bi mogla stići slična sudbina jednostavna je i direktna: “Nikada i ni zbog čega na svijetu nemojte napustiti svoje dijete.”

(Ovaj je tekst rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN-om)

Na Kosovu 5.000 ratnih udovica

Točan broj žrtava na Kosovu i dalje je predmet spora srpske i albanske strane. Ipak, u  beogradskom Centru za humanitarno pravo na Kosovu procjenjuju da je od siječnja 1998. do prosinca 2000. na Kosovu ubijeno između 8.000 i 10.000 Albanaca i od 2.000 do 2.500 Srba, Roma, Bošnjaka i drugoga nealbanskog stanovništva. Od tog broja, procjenjuje se, 8.895 žrtava su muški pripadnici kosovske albanske populacije. Prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi, danas na Kosovu žive 5.052 ratne udovice: od tog je broja samo njih dvadeset, dakle 0,4 posto, izgubilo pravo na državnu penziju za ratne udovice zato što su se ponovno udale.

Kanon Leka Dukagjinija

Kanon, kodeks ili pravilo Leka Dukagjinija je zbirka albanskih zakona koji potječu iz drevne prošlosti: nakon stoljeća usmenog prenošenja, te je zakone kodificirao Leke Dukagjini u 15. stoljeću, da bi konačno bili zapisani u 19. stoljeću. Kanonom su uređeni svi aspekti života, uključujući odnose između spolova, ubojstvo, zakletva, brak i nasljeđivanje. Ova pravila i dalje imaju snažan utjecaj u nekim ruralnim zajednicama, osobito na sjeveru Albanije i na Kosovu, gdje provođenje zakona još nije sasvim zaživjelo. Utjecajem Kanona, koji propisuje da svako ubojstvo bude osvećeno po sistemu “oko za oko”, objašnjava se postojanje institucije krvne osvete između klanova, koja se nekada može protegnuti i na više generacija.