Zviždanje koje nema tko čuti

Između dokumenata objavljenih na WikiLeaksu i izvještaja Dicka Martyja o “medicinskom organiziranom kriminalu” na Kosovu i u Albaniji, vlasti u Srbiji pričaju samo o ovom drugom, pa tako predsjednik Nacionalnog savjeta za suradnju s Haškim tribunalom Rasim Ljajić po evropskim adresama zahtijeva detaljnu istragu o zločinima nad nealbanskim stanovništvom na Kosovu, iako bi i on i cijela srpska vrhuška trebali voditi računa o onome što je objavio WikiLeaks: o slučaju skrivanja najtraženijeg haškog optuženika Ratka Mladića i slučaju zakulisnih igara oko Kosova i njegove navodne podjele za koju se, isto tako navodno, zalažu prvi ljudi Srbije.

Znali gdje je Mladić

WikiLeaks tako tvrdi da je Vlada Srbije 2008. zasigurno znala gdje je Ratko Mladić – to prenosi “New York Times” ovih dana, objavljujući američku diplomatsku depešu s prepiskom jednog američkog diplomata i njegova španjolskog kolege koji je radio na Balkanu, gdje ovaj navodi da “Srbija uopće ne surađuje s Hagom, a da savršeno dobro zna gdje se Mladić nalazi”.

U dokumentima objavljenima na WikiLeaksu važan je detalj i spominjanje bivšeg šefa Sigurnosno-informativne agencije (BIA) Radeta Bulatovića, za kojega se tvrdi da je – osim što je ta služba znala gdje se Mladić skriva – znao i skrovište Radovana Karadžića čak pola godine prije nego što je uhapšen.

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, nekako u isto vrijeme kad regiju obilazi glavni haški tužitelj Serge Brammertz i kad WikiLeaks objavljuje ono što su kuloari pričali i tada (da Vlada Vojislava Koštunice ne želi hapšenje i izručenje Mladića i Gorana Hadžića), otvara istragu protiv osumnjičenih za pomaganje odbjeglom Mladiću, a među ostalim imenima govori se i o Radetu Bulatoviću. On je pred kraj svog mandata izjavio da su “politički odnosi” u društvu bili takvi da se za njegova vremena Mladića nije moglo uhapsiti, a danas na sva pitanja novinara “nema komentar”; u međuvremenu je otišao u odvjetništvo, naplativši odštetu za provedeni pritvor za vrijeme akcije “Sablja”.

Oglasio se i predsjednik Srbije Boris Tadić, koji povodom WikiLeaksa ponavlja da bi Srbija – kad bi znala gdje je – Mladića odmah uhapsila i izručila Haškom tribunalu, te podsjeća da je nova Vlada premijera Mirka Cvetkovića, člana njegove Demokratske stranke, vlast preuzela tek u drugoj polovini 2008.

Kosovo je djeljivo

Druga velika priča koju je lansirao WikiLeaks je priča o Kosovu: iz dokumenata i prepiske raznih diplomata slijedi da su vlasti u Srbiji – ali i Milorad Dodik iz Republike Srpske – bile vrlo spremne na različite kompromise između Evropske unije i Kosova, zalažući se pritom praktički za podjelu Kosova, u čijem sjevernom dijelu ionako vlast drže lokalni Srbi, uz državnu podršku Beograda. I to su nadležni, naravno, ocijenili kao besmislicu.

Ima u međunarodnim dokumentima kod nas nedovoljno razjašnjena teza da se država koja je sama sudjelovala u ratnim zločinima ne bi smjela pozivati na isti propis ako je i sama činila ratne zločine. Upravo o tome je ovdje riječ: ima Srbija pravo tražiti odgovornost za ono što će se eventualno u Martyjevu izvještaju pokazati kao točno, ali nema pravo koncentrirati se isključivo na taj izvještaj i pritom zanemariti svoj prvi i najvažniji zadatak: pronaći odbjeglog optuženika za genocid Ratka Mladića i odbjeglog optuženika za ratne zločine Gorana Hadžića.

To bi trebao biti prvi zadatak današnje Srbije, potom se može pozabaviti i WikiLeaksom, a tek na trećem mjestu bi trebao biti izvještaj Dicka Martyja, s kojim glavu treba da razbijaju EULEX, SAD i ostali, kojima sigurno nije ugodno u toj još nerazjašnjenoj priči.