Bosna i Engleska zemlja proleterska

Provincijsko kazalište ne mora nužno biti samo čemer i očaj, loša gluma i jeftini humor, na što su već navikli oni koji po zadatku moraju tumarati po ubogim teatarskim destinacijama osiromašenih balkanskih država. Primjer za nešto optimističniju sliku “kazališta iz unutrašnjosti” je Narodno pozorište iz Banja Luke koje se s podmlađenim glumačkim ansamblom pretvorilo posljednjih godina u malo teatarsko središte zanimljivog repertoara i nove orijentacije.

Prije par godina mogli smo gledati njihovu predstavu “Balon od kamena”, estetski svježe  i socijalno hrabro suočavanje s prošlošću ili “Stazu divljači” koja nas je osvojila energijom i osobnošću mladih glumaca kao i vitalnim prkosom prema društvu, starijoj generaciji i malograđanskim običajima.

Respektabilne predstave

Tu su nadalje krajnje respektabilni naslovi, “Nije čovjek ko ne umre”, “Zoološka priča”, “Divlje meso” i “Kokoška”, odnosno repertoar koji strateški predstavlja kombinaciju zaoštrenih suvremenih tekstova i pučku ironiju Nušića i Sterije. Novi umjetnički direktor banjalučkog kazališta Ljubo Savanović, glumac mlađe generacije, o drugačijoj atmosferi u ovom teatru kaže:

– Ove sezone, kad naša kuća slavi osamdeset godina rada, odlučili smo se da na scenu postavimo četiri praizvedbe domaćih socijalno kritičkih autora, u kooprodukciji sa Ateljeom 212 i Pozorištem Ujvideki Sinhaz iz Novog Sada, kao i dva teksta stranih autora za malu scenu. Pošto je ansambl naše kuće osjetno podmlađen, za reditelje biramo ili mlade i pozorišno promiskuitetne ljude ili iskusnije reditelje koji su već dokazani, ali imaju šta reći. Mlada generacija glumaca, koja se formirala prije 10 godina, postavila je standard i digla ljestvicu kvalitete tako da sada svi koji dolaze znaju da moraju mnogo da rade na sebi da bi postali dio ove ekipe.

Ovo kazalište očito ima ozbiljne planove i vizualno izgleda moderno dizajnirano jednako kao i centar Banja Luke: blještavilo civilizacije skupih dućana i čisti kolnici miješaju se s gospodstvenim tonom tradicionalnog regionalnog središta. U slučaju Banja Luke vidljivo je da negativni stereotip o jednoj političkoj zajednici ne mora biti sukladan s realnim stanjem na terenu.

Posljednja predstava ovog kazališta u 2010. godini bila je “Radnička hronika”, prema komadu mladog pisca Petra Mihajlovića i u režiji renomirane redateljice iz Beograda Ane Đorđević. Ovaj tekst je dobio prvu nagradu na natječaju Sterijinog pozorja prošle godine jer na inteligentan, senzibilan i odvažan način govori o sudbini proletera u tajkunskoj svakidašnjici na ovim prostorima, što nije česta tema naših teatara. Radi se o nekoj vrsti dokumentarne drame, ispričane u ispovjednom tonu, o radnicima i njhovom egzistencijalnom tavorenju kojem nema kraja. Ti radnici se pokušavaju buniti, u središtu priče je jedan štrajk, ali bez naročitog efekta. U predstavi su odnosi između rada i kapitala pokazani  bespredmetnima i virtualnima. Potpuno je svejedno da li ima tisuću otpuštenih više ili manje, dok socijalna depresija vrišti na sve strane. I oni otpušteni i oni koji rade tonu u živo blato društvene truleži. Junaci ove priče, svedeni na  velike brojeve u tvornici,  tumaraju pozornicom, svi u istim bezbojnim kostimima, ali njihove osobne priče su različite, pune bolnih ožiljaka i pritajene tuge.

Suosjećanje s obespravljenima

Scenografski, protagonisti “Radničke hronike” stoje na jednoj tvorničkoj platformi koja se ne miče, ne čuju se zvukovi strojeva, život kao da je na neodređeno vrijeme stao. U ovoj predstavi, pojmovi kao život, borba i egzistencija tek su neko opće mjesto u mutnoj svakodnevici u kojoj nema ni prave borbe, ni prepoznatljivog neprijatelja, ni istinske promjene.

– Moj razlog za rad na ovom tekstu je reanimacija suosjećanja nad čovjekom današnjice koji je obespravljen, ponižen i ugrožen. Cilj ove predstave nije da bude lijepa, zabavna, interesantna, nova ili drugačija, nego da bude istinita i lična, makar bila i nedopadljiva, kaže redateljica Ana Đorđević o procesu rada na predstavi.

Politički gledano, banjalučki teatar je dio kazališne zajednice  Bosne i Hercegovine, koja s mukom liže rane od neimaštine, rata i društvene apatije. Na svim stranama ove prilično iscrpljene zemlje teatri jedva drže glavu nad vodom jer nedostaje ljudi, novca i svježih ideja. U takvoj situaciji kao melem djeluje pogled na kazalište, poput ovoga u Banja Luci, u kojem sve vrvi od mladih snaga, novih predstava i uzbuđenja u foajeu. Realno, ovako uspješna umjetnička kuća može biti pozitivan primjer drugima. Politički, estetski otvoren i socijalno kritički teatar u središtu Republike Srpske mogao bi biti most suradnje u tužnim podjelama Bosne i Hercegovine.