Čudo neviđeno
Među prikazivalačkim kino novostima koje je donijela godina na odlasku, možda je najznačajnija pokretanje programa CineFest u zagrebačkom Cinestaru. Najjača domaća distribucijsko-prikazivalačka kompanija Blitz-CineStar, uz suradnju s tvrtkom Discovery, glavnim hrvatskim distributerom tzv. festivalskih filmova, želi tako konkurirati revijama filmova s najvećih svjetskih festivala svoga glavnog konkurenta, Continental filma, u njihovom Movieplexu, te tzv. art-kinu Europa, kojim upravlja Zagreb film festival.
Druga prikazivalačka novost koja je obećavala ubrzo je samu sebe posve marginalizirala: riječ je o kinu Metropolis u zagrebačkom MSU-u, koje je imalo sjajno otvaranje prvijencem modnog dizajnera Toma Forda “Samac”, no uglavnom irelevantni naslovi koji su uslijedili dokinuli su ideju o vrijednom dodatnom prostoru za alternativnu distribuciju. Svakako valja spomenuti i otvaranje CineStarovog multipleksa u Šibeniku početkom godine, čime je taj grad prekinuo petogodišnji kino post.
Sa svjetskih festivala
Što se tiče karaktera filmova prikazanih u redovnoj distribuciji, ona je slijedila obrazac proteklih godina: potpuna dominacija holivudske produkcije, uz ponešto američkih nezavisnih i neameričkih, uglavnom evropskih filmova, koji najčešće služe kao alibi za korištenje sredstava iz međunarodnih fondova za potpomaganje nekomercijalne distribucije. Ipak, ne treba podcijeniti činjenicu da smo naposljetku dosegli elementarni standard kreativno ambicioznog prikazivalaštva i da napokon u kinima možemo gledati najistaknutije filmove s najvažnijih svjetskih festivala.
Iz tog smjera stigla je većina ostvarenja s liste deset najboljih filmova koji su se protekle godine mogli vidjeti na našem redovnom repertoaru, predvođena trima draguljima. “Policijski, pridjev” Corneliua Porumboiua nije samo najbolji film godine i vjerojatno najbolji rumunjski film svih vremena, nego i jedan od najboljih filmova desetljeća. Dekonstrukcijski ultrarealistički film-esej o žanru krimića, odnosu jezika, interpretacije i moći, o nevinosti zdravog razuma i neumoljivosti birokratskog raison d’etrea, doista je antologijsko djelo.
Iznimna je i “Bijela vrpca” Michaela Hanekea, ostranjena priča o zagonetnim događajima u jednom njemačkom selu početkom 20. stoljeća, kojom je jedan od vodećih evropskih autora današnjice maestralno kreirao atmosferu tjeskobe i prijetnje, odnosno, prema prevladavajućem političkom tumačenju, postavio iracionalno i nedokučivo kao korijene stanja koje će desetljećima kasnije kulminirati nacizmom.
Za razliku od “Bijele vrpce”, selo i osobito priroda označavaju ono u pozitivnom smislu iskonsko u filmu “Med” Semiha Kaplanoglua, izuzetno dirljive i lijepe posvete (obiteljskom) životu u jednostavnosti, skromnosti i tišini, filmu koji je legitimni baštinik znamenitog “Stabla za klompe” Ermana Olmija.
Donji dio tabele
Na listi deset najboljih i dva su hrvatska filma, što se ne pamti. Jurićevi i Devićevi “Crnci” politički su hrabar i kreativno iznimno oblikovan portret hrvatskih vojnih desperadosa s ratnim zločinom na savjesti, a “Šuma summarum” Ivana Gorana Viteza svojom mješavinom pustolovno-akcijskog trilera, crne komedije, antikapitalističke kritike i metafilma najpomaknutiji je uradak u povijesti hrvatske kinematografije.
Na ostatku popisa najboljih nalaze se spomenuti “Samac” Toma Forda, “Pisac iz sjene” Romana Polanskog, “Poezija” Chang-dong Leea, “Ulaz u prazninu” Gaspara Noéa i “Harry Potter i darovi smrti, 1. dio”, jedina holivudska (ko)produkcija u ovom izboru, koja svojom osebujnom atmosferom, besprijekornim ritmom i nadasve uzbudljivom napetošću zasjenjuje najrazvikanije ovogodišnje holivudske uratke, Fincherovu “Društvenu mrežu” i osobito Nolanov “Početak”.