Daleka jeka astralnosti
Isobel Campbell pjevala je u jednom od najboljih pop sastava uopće, moćnima Belle & Sebastian, Mark Lanegan predvodio je Screaming Trees, a od momenata vrijednih pamćenja iz njegova burna, brojnim ovisnostima obilježena života, svakako je zanimljiva suradnja s Queens of the Stone Age. Lanegan je prije nekoliko godina gostovao u metropoli, u Pauku, s Gregom Dullijem i Twilight Singers. Tada je na koncertu zvučao i izgledao kao prilično zgodan šaman, a i Twilight Singersi prašili su kao da su indijanski lovci na zmije, a ne puki prateći sastav koji na stageu odrađuje gažu.
Zagrljaj ovce i lava
Lanegan je koncem devedesetih snimio sjajan album “I’ll Take Care Of You”, sastavljen od obrada Jeffreyja Lee Piercea iz Gun Cluba, Tima Rosea, Bucka Owensa i Freda Neila, a s Isobel Campbell je prije ovoga snimio dva albuma: prvi, pod naslovom ‘”The Ballad of Broken Seas”, i drugi kojem nije potrebno spominjati ime, jer je bio blijeda kopija prvog, što ne znači da nije vrijedan preslušavanja, s obzirom na to da je i tamo moguće osjetiti disparatnost svjetova kakve spajaju ovo dvoje iznimnih autora. Kombinacija astralna vokala nježne Isobel i alkoholom i nikotinom preorana Laneganova glasa dođe vam kao onaj novojeruzalemski zagrljaj ovce i lava, iz čega ne treba brzati sa zaključkom da na njihovim zajedničkim albumima Isobel bleji niti da Lanegan riče, nego vam je to više u smislu spojivosti naizgled nespojivih senzibiliteta. Pa onda imate glazbenu sliku u kojoj ruku pod ruku ide indie sound kroz koji su propušteni melodioznost flower-powera s hrapavošću prvih bluzera.
Sve su to samo različite kore identične vrste poriva za potpunom izravnošću. Pali anđeo i vila ovdje su, u odnosu na drugi, bezimeni album, promijenili uloge: dok je tamo dominirao Lanegan, ovdje kao da su češće posezali za kajdankom Isobel Campbell. Rezultat oscilira od podnošljivog do uvjerljivog: Lanegan je, tipično, najautentičniji kad se bosom nogom spusti na žeravicu propala života, pa je druga pjesma albuma u tom smislu ilustrativna: u “You Wont Let Me Down Again”, iako predvidljiv, ali onako kako je predvidljiv serijski ubojica (pa vi vidite!), Lanegan se pojavljuje naoružan do zuba općim mjestima svoje diskografije. U glasu i načinu interpretacije možete izbrojiti bezbroj prorajtanih dana, propuštenih prilika, more alkohola i tonu nikotina, ali i začudnu strast da svejedno puca u vas, da vam raspara srce, iako je na podu.
Na albumu je utovareno nešto više folka no na prethodna dva i općenito zvuči kao uradak dvojca koji se odlučio loviti duhove u napuštenom gradu negdje na Peckinpahovom Divljem zapadu. Isobel je još u stanju uvjeriti vas svojim glasom da živite u svijetu koji je u svojoj suštini nematerijalan, da je sve ovo maya iza koje se krije još jedna maya koju ona miluje svojim baršunastim glasom. Dovoljno je poslušati “To Hell & Back Again”, tipičan moment kad ih hoće lopta, kad ih curi…
Šarafić koji fali
Album, nažalost, nije dosegnuo potencijale nagoviještene prvijencem i usporediv je s ugodnim kafićem koji vode dvoje izvrsnih ljudi kojima u glavi nešto fali, neki mali šarafić, pa sad sve ide, ali i podrhtava, sve kreće, ali i ne stiže. Daleka jeka astralnosti, možda njen zadnji val, koji je na svojim albumima dosezala Cassell Webb, ljuba jednog i jedinstvenog Rokyja Ericksona (to bi bio duet!), stišani eho ljepota ljepote i njene potpune propasti koje smo zadnji puta u besprijekornom izdanju mogli čuti prije milijun godina. Lanegan i Isobel zvuče kao da sa svijećom u ruci tumaraju tunelom tražeći izvore emanacija jedne već odavno izumrle vrste melankolije, što nije malo.