Dimna zavjesa

Borba je teška, povremeni porazi neminovni, ali ministar Darko Milinović neće odustati, branit će naše zdravlje do posljednje cigarete! Scena te bitke gotovo je mitska: s jedne strane armija pušača, kreature požutjelih prstiju, trulih zuba i razvaljenih pluća, poluljudi-poluzvijeri; s druge on, sam i goloruk, napinje mišice pred najbližim foto-objektivom i odlučno uzvikuje: Pušenje ubija, reforme su neizbježne! Pritom mu treba vjerovati: zar je teško produljivati ljudske živote nekome tko je sposoban zakonski spriječiti njihov nastanak?

Čak i kada se čini da uzmiče pred nikotinskom armadom, ministar samo hvata zalet za novi napad; kada se doima da glavinja naokolo ne znajući što radi, on je promišljen i proračunat. U posljednje dvije godine donio je, tako, dva zakona, dva je puta odgađao njihovu primjenu, mijenjao odredbe, dopuštao pa zabranjivao, sve dok se dezorijentiranome protivniku nije učinilo da je na kraju prošao sasvim solidno. Jer, eto, posljednja je verzija ipak dopustila pušenje u kafićima s odgovarajućim ventilacijskim sustavom. Jesu li sustavi pritom uglavnom beskorisni ili uglavnom isključeni, nije do kraja jasno – dim u zatvorenim javnim prostorima, naime, gust je ove zime barem onoliko koliko i prije početka ministrova križarskog pohoda.

E, ali baš je to detalj koji razlikuje velike vojskovođe od prosječnih oficira: ondje gdje naivnije oko vidi samo zadnji u nizu traljavih kompromisa, krije se lukavo postavljena klopka. Jer, aktualni zakonski akt jasno kaže i to da pušački “prostor mora biti opremljen sredstvima promidžbe spoznaje o štetnosti uporabe duhanskih proizvoda (plakat, leci, naljepnice ili sl.)”.

Sirenski zov ventilacije

Zamisao briljantna u svojoj jednostavnosti. Umjesto da neprijatelja napadne frontalno, strogim zabranama i teškim globama, Milinović ga mami u ugostiteljske jazbine sirenskim zovom filtera za pročišćavanje zraka, zavarava gustom dimnom zavjesom i, tek što je nesretnik naručio, dočekuje teškom artiljerijom sofisticirane propagandne mašinerije – plakatom, lecima, naljepnicama ili sličnim – uvjerivši ga brzo da “pušenje šteti Vašem zdravlju”. Neposredni učinci kampanje nisu, doduše, sasvim precizno mjerljivi, ali u njenu efikasnost ne treba sumnjati. Naprotiv, ako znamo da povećano izlaganje promidžbenim porukama povećava njihov utjecaj, realno je očekivati nove korake: ne bi li bilo logično apelirati na pušače da se i sami pobrinu oko svoga zdravlja? Ne bi li im šanse za odvikavanje porasle kada bi češće navraćali u javne pušačke prostore i provodili u njima veći dio slobodnog vremena, zureći u upozoravajuće poruke, strpljivo paleći jednu za drugom i čekajući da propaganda odradi svoj posao?

Ako prijedlog zvuči apsurdno, onda je to samo zato što konzekventno proizlazi iz jedne tako blentave ideje kao što je ona da se protiv pušenja treba boriti na polju oglašavanja. Nije to Milinovićev izum, jasno: danas, kada je reklamiranje cigareta već godinama zakonski zabranjeno, ona djeluje sasvim prihvatljivo. Ali, dovoljan je kratak pogled unatrag na povijest advertajzersko-nikotinskih korporativnih simbioza da se slika promijeni: od akcije za pravo žena da puše u javnosti, koju je krajem dvadesetih pokrenuo rodonačelnik PR-a Edward Bernays, nakon što ga je angažirao “Lucky Strike”, preko oglasa u kojima su cigarete predstavljane kao sjajno sredstvo za čuvanje vitke djevojačke linije, pa sve do Marlborova usamljenog kauboja s dopola popušenim čikom u kutu usana… Narcističko-evolucijska verzija te povijesti vidi u starim reklamama, naravno, naivno neznanje o štetnosti duhana. Nešto trezveniji skepticizam, ipak, upozorava na prostu činjenicu da se u oglašavanju uz cigaretu može prilijepiti baš svaka slika; bila riječ o feminizmu, vitkosti, duhu slobode ili brizi za zdravlje, svejedno.

Pravo pitanje zato glasi: ako postoji proizvod koji godišnje ubija stotine tisuća ljudi, truje njihove bližnje, uzrokuje teška oboljenja – koliko surova mora biti država i koliko nesavjestan ministar zdravstva koji takav proizvod ne žele staviti izvan zakona, nego se zabavljaju finesama reklamne retorike? Pitanje, samo po sebi, i nije toliko intrigantno – vrti se iznova u svakoj neobaveznoj raspravi uz kavu i cigarete – koliko je zanimljiva činjenica da cijelo vrijeme ostaje ograničeno baš na sferu privatnih komentara, dok ga u javnoj raspravi o zakonima i zakonskim prijedlozima nitko ne poteže. Možda zato što je odgovor predvidiv: država, znamo, hineći brigu za zdravlje građana, istodobno uzima golem novac od prodaje duhanskih proizvoda. A možda i zato što takav odgovor nije potpun. Jer, državi duhanska industrija ne služi samo kao dobrodošao izvor zarade nego i kao sjajan sparing-partner za demonstraciju vlastitih humanističkih briga i težnji. Javna borba protiv dežurnog zlikovca izvanredno amortizira loše posljedice nekih manje popularnih mjera, poput smanjenja davanja za medicinsku brigu i prebacivanja troškova liječenja na pacijente.

Protofašizam

Paralela nije slučajna. Riječ je, u osnovi, o istoj strategiji pilatovskog svaljivanja odgovornosti na građane: njihov je slobodan izbor hoće li pušiti ili neće, mi smo svoju edukacijsku zadaću obavili; njihov je slobodan izbor hoće li se liječiti ili neće, mi smo im dali zakonski okvir da na tržištu zarade potreban novac. Na kraju ove ljupke moralne piruete, dobivamo neoliberalizam s antipušačkim licem i bolesnim naličjem. On uspješno proizvodi manjinske skupine drugih i drukčijih: kao što je danas sramotno biti siromašan – niste uspjeli u tržišnoj utakmici, ne možete platiti liječenje, pa i ne zaslužujete biti zdravi – uskoro će postati sramotno biti pušač, jer lijepo su vas i na vrijeme upozoravali koliko je to štetno, zar ne?

Kamo vodi društvena proizvodnja stigmatiziranih skupina, poznato je; hrabriji bi stvar nazvali protofašizmom. Manje je jasno, doduše, kako na nju odgovoriti. Pušači se ne mogu, poput ministra Milinovića, pozivati na opće dobro. Pa nam preostaje govoriti u vlastito ime. U skladu s intonacijom pitanja, neka i odgovor bude gebelsovski: kada čujem riječ “zdravstvo”, potežem upaljač.