Godina Šeherezade

Bila je to godina Šeherezade i Onura. Kad sam prvi put na televiziji čuo neki neobičan, grub jezik, bacio sam oko na sliku i rekao: Gle kako lijepi ljudi, ali oni očito nisu iz Venecuele ili nekog drugog zavičaja sapunica. Drukčije nekako izgledaju. Zbunjujuće. Pa onda – interijeri.  Raskošni su, dnevne su sobe velike kao kuća, razlikuju se po nečemu od latinoameričkih interijera, ali, hm, po čemu? Pa onda – podneblje. Tako nekako nalik na naše. Na TV ekranu odmah možete prepoznati krajolik Sibira, Francuske, sjeverne Italije… Ovo je, brate, izgledalo kao šeher Bosna. Puno upitnika. Zainteresiralo me.

U Google sam ukucao pojam “Šeherezada” i dobio prvu referencu: “Turska sapunica koja je pokorila Balkan.” Bila je to jedna od prvih epizoda, a meni se odmah u učinilo da je zvijezda rođena. Glavna “mujer” izgleda kao da je sišla s riječkog korza, a neki drugi važni likovi serije kao da imaju pilane u Delnicama ili zavičaj u Ogorju. Samo puno, puno veće. Svetsko a naše. Limuzine titovskih dimenzija. Takvu bi seriju teško snimile i udružene ex-yu banana republike. “Zašto ti se interijeri čine drugačiji? Ne samo zato što su ogromni, već i zato što sve prostorije imaju plafon. To ti, dakle, nisu kulise, to su prave zgrade”, pojasnio mi je jedan TV producent.
Dakle, to nisu stiropor i karton, nego mramor, kamen i željezo. A to je skupoooo… Odmah se vidi tko je tu jedina regionalna sila, govoreći jezikom bivšeg poglavara.

Uspjeh “Tisući i jedne noći” nije slučajan (a koliki je najbolje govori činjenica da za epizodu, plaćenu tisuću eura, televizija zaradi deset!). Ponajprije, to nije soap opera, nego dramska serija koja se u Turskoj vrtjela jednom tjedno. RTL ju je, hrabro i pametno, zbio u soap termin. Utoliko se razlikuje i njena struktura. “Tisuću i jedna noć” teži katarzi. Tamo ima nekih starih vrijednosti koje su ovi krajevi zaboravili. Stari Burhan istinska je moralna vertikala. Mnogi gledatelji prate seriju jer im je to jedina prilika da na našoj televiziji vide poštene ljude.

Turska serija, rezervat poštenja, za Božić je ipak morala malo pod tepih. Neki kritičari, koji Vlatku Pokos izdižu iznad Ranka Marinkovića, smatraju da je “Tisuću i jedna noć” kič. Eto im onda Vlatkice i Dina Bubičića, pa nek’ se uzdižu. U pokušajima da budu svjetski pametni, mnogi naši ljudi najčešće se pokažu beznadno provincijalni.

Klasik TV

Vrteći kanale na MAX TV-u, oko mi je zapelo za program na kojemu su se ustrajno vrtjeli Čkalja, Paja, Jare, pa onda dokumentarci o hrvatskom slikarskom ekspresionizmu, pa dokumentarac o slikaru Ljubi Babiću (upravo ima izložbu u Modernoj galeriji; naslikao je čuvene “Crne zastave”, a Krleža ga je oklevetao da ne zna plastično slikati ruke), pa onda “Put u Katangu”, itd i sl. Elem, to je program na kojemu ćete naći klasične filmove iz stare države i ozbiljne kulturne sadržaje koji su s takozvane javne televizije potiho protjerani. Na Klasiku ne možete, nažalost, vidjeti baš sve, jer nacionalna televizija ima autorska prava na neke elektronske klasične starine (npr. “Skitnje” Matka Peića, koje bi bilo predragocjeno emitirati jer su zaboravljeno remek-djelo), ali Klasik TV će se možda pobrinuti, pa nabaviti ništa slabija “Hodoljublja” Zuke Džumhura ili “Karavan” Milana Kovačevića. Kad već na hrvatskoj javnoj televiziji ne možemo gledati kulturnu klasiku, gledajmo eks-jugoslavensku.

Uostalom, ovdje je sve nekako relativno naopako, kako bi rekao Slamnig. Ako je javna televizija postala plesni poligon, ako je Vladin dnevni list postao satirički dnevnik (koja to država još sama financira satiru na dnevnoj bazi?), zašto onda ne bi jedan komercijalni TV kanal, koji financira komercijalni telekomunikacijski kartel, postao prvorazredni pokrovitelj kulture? Pa svi američki magnati koji drže do sebe mecene su prvog reda! Idući ustrajno unatrag, tako ipak pomalo napredujemo…

Reklama za MOL

Nekoliko stotina razdraganih Hrvata sjedi u kinu i kao Pinki u Tita gleda platno s kojeg dolazi poruka: radujte se narode, MOL vam daje jedinstvenu priliku za kupnju dionica po fantastičnoj cijeni od 2.800 kuna. Poluretardirana publika opčinjeno gleda u platno da bi potom, predvidivo, pala u agoniju i ekstazu. Kreće stampedo za prodaju. Nema ljepšeg poklona za Božić nego prodati ostatke bakine škrinje. I tako, dok naše najbolje industrije – financijska,  telekomunikacijska i energetska – prelaze u ruke stranaca, na zapad, naše kulturne legende idu na istok, u Beograd.

“Nisam htjela ni mogla više kažnjavati ni sebe ni svoju publiku i zato sam se odlučila da poslije dvadeset godina ponovno dođem u Novi Sad i Beograd”, rekla je Tereza, koju nije potrebno posebno predstavljati. “Političari su na neko vrijeme učinili naše susrete nemogućima, ali sad sam sigurna da zajedno možemo graditi budućnost uz poštovanje i ljubav. Dok sam putovala prema Beogradu, dobila sam 50 SMS-ova u kojima ljudi ne kriju oduševljenje zbog mog dolaska u Srbiju. Sigurna sam da na obostranu radost činim pravu stvar”, povjerila se “Blicu”. “Svatko tko voli Terezu Kesoviju zaslužuje njenu ljubav, gdje god se nalazio”, zaključila je pjevačica.

“Izjeda me ljubomora što je otišao tamo, ali poručujem mu: Idi! Suerte!” poručuje Tomislav Židak Robertu Prosinečkom. “Glazba nema granice i ja se u Beogradu osjećam kao kod kuće. Štoviše, uvijek na velikim događajima imam tremu, ali na promociji u klubu ‘Teatro’ osjećala sam se kao da su svi koji su došli bili moji gosti privatno”, reći će Severina. “Pitaju me kako se osjećam sad kad sam se tu vratio. Ma što, vratio se u Zagreb, pa nikada nisam ni otišao”, rekao je Đorđe Balašević u Areni Zagreb.

I obični, tzv. mali ljudi za Novu godinu masovno su pohodili Beograd. Dvadeset godina nakon što nam je obećan ulazak u Europu i munjevita transformacija u Švicarsku, jedino što nam je preostalo jest ludovati po beogradskim splavovima: oni su tako idealni za utapanje u tuzi, buzi ili vuzi ili, ako netko voli doslovno, utapanje u nekoj od dve reke – hrvatski: Sava i Dunav – ili u prilično širokom ušću. Ima razloga za to.

Redizajn Dnevnika

HTV, kuća kojoj nekoć nije bilo ravne od Trsta do Vladivostoka, povjerena je šićardžijama poput Hloverke, koji su vrhunski profesionalci samo u jednoj profesiji. Oni su društveno-politički radnici. Na božićnom domjenku u SDP-u do Zorana Milanovića nije se moglo prići od – Hloverke. Odeš do Josipovićeva prijema, u MSU, a tamo glavna – Hloverka. “Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti?” (citat: Tuđman).

Očito je, hvataju se priključci na novu vlast dogodine, a ako taj plan upali, to će doista biti kriminalno. Najveća umjetnost đavla je da nas uvjeri kako ne postoji, kažu znalci. Najveća malverzacija Hrvatske televizije više nije gruba propaganda koju nam je u glave na silu ulijevao kopernikanski Obrad (Kosovac), nego nešto skroz drugačije: apstinencija. Danas vas zaglupljuju političko-informativnim postom. Naime, sve su političke formate protjerali s ekrana. Danas u “Reporterima” Mirjane Rakić možete razmjerno točno vidjeti stanje na Malti, ali kakvo je stanje u Hrvatskoj, e, za to više nema debatnog kluba, razgovorne emisije u kojoj biste sukobili mišljenja. Jedini izuzetak je “Latinica”, ali to je malo i po strani. Više ritualno. “Latinica” je kao jedan karneval na kojemu se svakog ponedjeljka spaljuje nekog krnju, no nema to utjecaja na stanje u zemlji jer, kako bi rekao stari Marx, ideologija postaje materijalna sila tek kad zahvati mase.

TV Dnevnik sad se bavi redizajnom, kao da je dizajn ono o čemu se radi. Uopće, čim se neki medij počne baviti sam sobom, nema jasnijeg znaka nego da mu kuca smrtna vura. Druge dvije televizije s nacionalnom koncesijom od političkih emisija zaziru kao od žive vatre, pa jednoga dana, kad skroz propadnemo, nećemo imati nikoga da nas o tome izvijesti – svi će plesati i pjevati kao na “Titanicu”.