Junaci novog doba

Zatvorski su dani dugi, pogotovo utamničeniku uvjerenom da mu je sloboda oduzeta bez prava i pravde. Ivo Sanader upravo je takav. Dovoljno su duge noći u Salzburgu da može razmišljati o mnogočemu, ali za ovu priču potrebno je da razmišlja o Mladenu Bajiću i Tomislavu Karamarku. Da se pita: Gdje si pogriješio, Ivo Sanaderu? Da lupa glavom o zid. Da bude bijesan na ljude koji su mu na prvoj krivini okrenuli leđa. Bijesan na sebe što je takvima dao funkcije i moć. To ti je hvala, Ivo Sanaderu, za sve što si učinio za njih. To ti je kazna za užitak koji si osjećao svaki put kad su oni šutke pristajali da ih ponižavaš i da ih pokazuješ svijetu kao komične lutke.

Mladen Bajić imenovan je glavnim državnim odvjetnikom 2002. godine, otprilike u vrijeme kad je Sanader vodio odlučni unutarstranački boj protiv Ivića Pašalića. Novog glavnog tužitelja, nakon neuspješnog eksperimenta s Radovanom Ortynskim, postavio je tadašnji premijer i predsjednik SDP-a Ivica Račan: splitski tužitelj dobro je kotirao u lokalnim socijaldemokratskim krugovima, bio je na glasu kao uvjereni ljevičar i socijalno inteligentna persona što je sa svakim u korektnim odnosima. Bajić je bio tužitelj baš po mjeri tadašnjeg SDP-a. Relativno pristojan čovjek, mlohav ljevičar, malograđanin sklon svakojakom traču, s istančanim osjećajem za netalasanje. Kad je Bajić imenovan, Tomislav Karamarko napuštao je položaj predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, jer se razišao sa svojim dugogodišnjim prijateljem Stjepanom Mesićem, predsjednikom Republike.

Karamarko je bio glavni čovjek Mesićeve prve predizborne kampanje, te je nakon trijumfa nagrađen mjestom jednog od vodećih obavještajnih šefova u državi. Puklo je na Zakonu o obavještajnim službama: Mesića je savjetnik Željko Bagić uspio uvjeriti da treba ukinuti Ured za nacionalnu sigurnost (UNS), instituciju zaduženu za koordiniranje i nadziranje špijunskog sistema, jer da je to opasni relikt tuđmanizma. Osim toga, Bagić je Mesića obasipao podacima o Karamarkovu desničarenju i o njegovim nastojanjima da u obavještajnoj zajednici sačuva snažno HDZ-ovo jezgro. Što se tiče ovog potonjeg, Bagićeva zapažanja bila su posve precizna. Karamarkova razmišljanja o Haškom sudu bila su bliža Sanader-Pašalićevim nego Mesić-Račanovim, a oko sebe je okupljao kompromitirane Tuđmanove obavještajce poput Smiljana Reljića i Mladena Lackovića.

Premijer diktirao tempo

Mladen Bajić u Državnom je odvjetništvu zatekao izjavu koju je 2000. godine dala Milena Šenator, tada već bivša financijska direktorica u imperiju Miroslava Kutle. Ona je ispričala i dokumentima potkrijepila da je Kutle iz svog crnog fonda 1995. i 1996. isplaćivao pozamašne iznose mnogih ljudima iz ovdašnjeg političkog, ekonomskog i javnog miljea. Najzanimljivije isplate bile su one Ivi Sanaderu (800 tisuća maraka) i Ninoslavu Paviću (blizu milijun maraka). Milena Šenator je, u društvu svoje odvjetnice, izjavila da je gotovinska isplata Sanaderu bila provizija za kredit koji je ondašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Kutli ishodio u koruškoj Hypo banci. No Bajić i njegov vječni zamjenik Dragan Novosel nisu ništa poduzimali u vezi sa svjedočenjem Kutline financijske šefice: za priču se doznalo tek krajem studenog i početkom prosinca 2003, nekoliko dana poslije HDZ-ove pobjede na parlamentarnim izborima, kad je “Feral Tribune” objavio dijelove iskaza Milene Šenator i dokumente o Kutlinim gotovinskim isplatama. Sanader je, međutim, tada već bio premijer, a Bajić nije bio lud da se zamjera najmoćnijem čovjeku u državi, čovjeku kojeg je, inače, dobro poznavao iz splitskih dana i s kojim je dijelio nekolicinu zajedničkih prijatelja. Kutlinu isplatu počeo je istraživati tek u proljeće 2010, mjesecima poslije Sanaderova odlaska s premijerske funkcije.

Ali ne mora biti da je (samo) privatna povezanost glavnog tužitelja sa Sanaderom kumovala višegodišnjem zaboravljanju “slučaja Šenator” u razdoblju od sredine 2002. do potkraj 2003, dok o motivima zaborava od 2003. do 2009, kad je Sanader bio premijer, nije potrebno posebno govoriti. Vrlo lako može biti da se umiješala politika: oprezni Ivica Račan nije želio kazneni progon opozicijskog lidera, a još je manje želio u kriminalni kontekst dovoditi svog prijatelja Ninoslava Pavića, suvlasnika najveće izdavačke tvrtke u zemlji, naročito nakon čuvene pravosudne blamaže s aferom “Grupo”. Ili su se privatno-karijeristički razlozi Mladena Bajića podudarili s bojažljivošću i kalkulantstvom Ivice Račana?

Kad je došao na vlast, Ivo Sanader ostavio je Bajića na njegovu položaju, premda je u HDZ-u bilo podosta zagovornika dovođenja pouzdanijeg i ideološki ispravnijeg javnog tužitelja. Ispostavilo se da premijer zna što radi: Bajić je bio čovjek na kojeg se mogao osloniti, a ideologijom se ionako nijedan od njih dvojice nije suviše opterećivao. Zajednička im je bila i sposobnost dobivanja medijske naklonosti. Premijer je to činio kombiniranim metodama šarmiranja, potkupljivanja i objektivnih političkih pomaka. Glavni državni odvjetnik, pak, bio je, i još uvijek jest, pošteđen kritičkih opservacija zato što je najvažnijim medijima dostavljao ekskluzivne informacije i zato što je vješto trgovao s vlasnicima i urednicima u novinskim kućama, a s vremena na vrijeme poduzimao je i paradne antikriminalne akcije koje su ostavljale dojam da tužiteljstvo, ipak, nešto radi. Sanader i Bajić bili su idealan par: jedan je savršeno razumio potrebe onog drugog, i obrnuto, a obojica su bili vješti u obmanjivanju javnosti i prikrivanju činjenica koje bi ih mogle kompromitirati. Premijer je diktirao tempo, a tužitelj se u njegov ritam uklapao tako da, iz perspektive javnosti, što manje mrlja padne po njegovu liku i djelu.

Slučaj Gotovina

Tomislav Karamarko pridružio im se potkraj 2004. godine. Nakon afere sa špijunskim maltretiranjem novinarke Helene Puljiz, Mesić je inzistirao na smjeni ravnatelja Protuobavještajne agencije Joška Podbevšeka. Sanader se u prvo vrijeme opirao, ali kad je vidio da šef države, koji je tada vodio predizbornu kampanju za drugi mandat, ne kani popustiti, predložio je da Podbevšeka zamijeni Karamarko. Mesić nije imao argumenata da odbije svog nekoć bliskog prijatelja i suradnika, no bilo je jasno da se Karamarko tokom dvoipolgodišnjeg izbivanja iz vlasti zbližio s predsjednikom HDZ-a: sasvim je sigurno da Sanader na mjesto šefa tajne službe ne bi postavio nekoga u čiju lojalnost imalo sumnja. Karamarko je, inače, predah od državnog posla iskoristio za stvaranje poduzeća koja su se bavila fizičkom zaštitom i sigurnosnim savjetovanjem: uspješno je poslovao s državnim i privatnim tvrtkama, a jedan od važnijih klijenata bio mu je Europapress holding Ninoslava Pavića, ondašnjeg Sanaderova intimusa. Nije isključeno da je upravo Pavić povezao Karamarka s predsjednikom Vlade. Kad je postao ravnatelj POA-e, Karamarko je svoje udjele u poduzećima prenio na odvjetnički ured, a kasnije ih je prodao partnerima s kojima je pokrenuo i razvio poslove.

Bajić i Karamarko postali su u proljeće 2005. ključni Sanaderovi ljudi za rješavanje “slučaja Gotovina”. U to vrijeme Sanaderu je postalo jasno da pregovori s EU-om neće biti otvoreni sve dok je haški optuženik Gotovina u bijegu, pa je donio političku odluku da se konačno krene u ozbiljniju potragu za umirovljenim generalom. Bio je to zadatak od najviše državne važnosti koji nije mogao biti povjeren bilo kome: realizacija tog pravosudno-policijskog posla, koji su Bajić i Karamarko uspješno završili u prosincu 2005, bila je pod punom političkom kontrolom i nije se moglo dogoditi da se dvojica glavnih operativaca pritom drže profesionalnih pravila, a ne Sanaderova političkog diktata. Kad je uhapšen Gotovina, Bajić i Karamarko zaboravili su sva prikupljena saznanja o kriminalnim aktivnostima generalovih prijatelja i pomagača: premijer je naredio da se te ljude pusti na miru, jer mu nisu trebale dodatne tenzije u vezi s Gotovininim utamničenjem. Bajić i Karamarko su poslušali. Isto tako, istraživanje ratnih zločina nad osječkim Srbima potkraj 1991. i početkom 1992, zločina o kojima su još tokom devedesetih napisane stotine novinskih tekstova, počelo je tek 2005, nakon što se Ivo Sanader razišao s Branimirom Glavašem. Prije toga, dok su Sanader i Glavaš bili u idiličnim odnosima, istražnim tijelima nije bilo ni na kraj pameti da se bave ratnim likvidacijama osječkih civila srpske nacionalnosti.

Tako su prolazili mjeseci i godine. Bajić i Karamarko stjecali su sve veće Sanaderovo povjerenje: potpuno su se oglušivali na novinarska saznanja o kriminalu i korupciji što bujaju pod okriljem Vlade, Hrvatske demokratske zajednice i državnih poduzeća, a ne daj bože da bi se sami upustili u kopanje po mutnim poslovima blaženog premijera i njegove razbojničke družine. Istrage koje su u tom smislu pokretali bile su formalne i nevoljke, s krajnjim ciljem da traju sve dok se na njih sasvim ne zaboravi. Jedan od boljih primjera, premda nikako ne i jedini, jest afera s nabavom kamiona za potrebe Ministarstva obrane. Podatke o sumnjivim poslovima u vezi s kupovinom vojnih kamiona prvi je iznio Stipe Mesić početkom 2005, u kampanji za drugi predsjednički mandat. Nakon toga, izašle su desetine novinskih tekstova u kojima je detaljno opisan korupcijski mehanizam, ali Državno odvjetništvo istragu je pokrenulo tek krajem 2007, poslije tko zna koje Mesićeve izjave o netransparentnosti rečene MORH-ove kupovine. Bajić se kasnije privatno žalio da nije mogao ništa, jer je policija opstruirala istrage. Mogao je javno istupiti i optužiti policiju. Mogao je podnijeti ostavku i javno kazati zašto je podnosi. No lakše je bilo ništa ne raditi i čekati da se promijene okolnosti.

Smjena Fabera

Početkom listopada 2008. godine stigla je i formalna potvrda naročitog Sanaderova povjerenja u Tomislava Karamarka. U Zagrebu je ubijena Ivana Hodak i Karamarko je s mjesta ravnatelja tajne službe došao za ministra unutarnjih poslova. Tražio je da za ravnatelja policije postavi svog prijatelja Vladimira Fabera, a uspaničeni Sanader uslišio mu je tu molbu. Idućih mjeseci, tokom kojih se do krajnjih granica razmahalo pelješenje državnog novca u izvedbi probranih HDZ-ovaca, Karamarko nije prestajao govoriti o depolitizaciji policije i o tome da će bez razmišljanja podnijeti ostavku ako bude osujećen u svojoj svetoj nakani, ali uporno nije mogao smijeniti načelnika splitske policije, koji je uživao premijerovo pokroviteljstvo. Nije ga mogao smijeniti, no nije podnosio ostavku niti se bunio zbog činjenice da mu premijer određuje što može, a što ni u ludilu ne smije.

Vrhunac premijerova ponižavanja ministra unutarnjih poslova zbio se u kasno proljeće 2009, malo prije nego što će Sanader podnijeti neobjašnjenu ostavku. Faber je javno pričao o neredu, neradu i političkoj podobnosti koji su carevali u policiji, pa je bijesni i tašti predsjednik Vlade naložio Karamarku da se riješi svog prijatelja. I Karamarko je to učinio. Fabera je imenovao državnim tajnikom u MUP-u, omogućivši mu da ništa ne radi i prima plaću, a pristao je da mu osobno Sanader na položaj ravnatelja policije dovede Olivera Grbića. Za Grbića je jamčio Sanaderov prijatelj Robert Ježić.

Karamarko je zlopamtilo i sigurno je memorirao progutano poniženje, kao što je i Bajić pamtio sve što je morao odraditi za splitskog prijatelja, odnosno sve što se nije usudio odraditi u korist pravde i poštenja. Nagomilani kompleksi iz njih su počeli provaljivati nakon što je Sanader utekao iz Banskih dvora. Postali su moćniji nego ikad prije: kad se tako obračunavaju s čovjekom kojem su dugo i vjerno služili, misli pola HDZ-a, što su tek spremni učiniti onima koje nisu slušali i čijim se nalozima nisu pokoravali. No kao što im je u vrijeme Sanadera moć proizlazila iz njegove milosti, tako im u postsanaderovskom razdoblju moć dolazi iz pohvalne i društveno korisne nemilosrdnosti prema bivšem premijeru, bivšem gazdi. Mladen Bajić i Tomislav Karamarko, zajedno s premijerkom Jadrankom Kosor, čije su frustracije u vezi sa Sanaderom slične tužiteljevim i ministrovim, vrsta su koja preživljava. Njihov današnji, vrlo važni, boj protiv korupcije i kriminala ne bi bio tako silovit da njihova jučerašnja kukavička tolerancija prema kriminalu i korupciji nije bila onako snažna i sveobuhvatna. Ti junaci nove Hrvatske danas kompenziraju jučerašnje odsustvo vlastitog integriteta: to je dokaz da i privatna patologija katkad može služiti općem dobru. Ali sve ima svoje granice.