Junaci prve i žrtve druge tranzicije

Svi se nekako osjećaju izdanima nakon odlaska Radija 101 u stečaj. Svi su kao nešto izgubili, osjećaju se zakinutima zbog agonije omiljenog medija. Odakle taj osjećaj? Dakako, najprirodnije je pitanje nakon svega, kako je moguće da smo svi mi zbog njih onomad demonstrirali, a oni su, zapravo, pokazuje se sada jasno, cijelo to vrijeme bili tek obični lopovi. Otkuda tolika disproporcija između naših nemalih nada i grube realnosti? Zar smo svi bili zavedeni, zar smo svi bili naivni? Ipak, zbunjenost je vrlo brzo zamijenjena ljutnjom: pa nek’ su propali! Zaslužili su. Samo se nadamo da smo i mi sami pridonijeli padu nekad nam omiljenog radija – nadamo se to mi, naivni i ljuti slušaoci.

Oprošteno i neoprostivo

Evo ja, recimo. Tako bih volio da je Radio 101 pao zbog onog priloga otprije četiri godine u “Zagrebačkom odresku”, kada su me neviđeno početničili, a sve vezano uz organizaciju prvih Dana srpske kulture. Ali, jok, nisu oni pali zbog tog primjera moralnog posrnuća. Dakako, problem tog radija oduvijek je bila dvojbena medijska reprezentacija Drugih (najčešće su ciljani Srbi i Hercegovci). Međutim, oko toga velikih uzbuđenja nikad nije bilo. Tek bi poneko pokudio agramersku uskogrudnost i to bi, manje-više, bilo sve. Uostalom, taj stigmatizirajući imaginarij ionako nije bio specifičan samo za dotični radio. Tome su manje ili više inklinirali i svi ostali mediji.

Dakle, oprostili bismo im mi i te i sve druge nepodopštine. Ali ono što slušaoci Radija 101 nekako ne opraštaju jest sljedeće: dok se publika oblikovala kao vjernička sekta, koja je na velikoj medijskoj misi održanoj na otvorenom u jesen 1996. na glavnom zagrebačkom trgu bezrezervno podržala i branila svoje medijske vračeve od političkog udara s vrha, menadžment je u ime sebičnih financijskih probitaka negirao svaku iskrenu vjeru u taj isti radio, negirao je vjeru u pozitivnu moć medija kao takvu. Projekt ih je zanimao, pokazat će se kasnije, samo zato da bi tada, kao i narednih godina, realizirali vlastite materijalne interese. Pa dok je radijski narod autentično držao antituđmanovske svijeće na Trgu – misleći da tako uspješno, iako sa zakašnjenjem od sedam godina, reprizira događaje iz drugih istočnoevropskih metropola – uprava je promptno započela raditi na autentičnom duplom knjigovodstvu.

I tu leži uzrok opće ljutnje: dok mi idealistički demonstriramo, svi ti vrabec-mojzeši, pavlice, duspere et cetera, svi ti korumpirani Omladinci samo pragmatično sprovode Tuđmanov cinični naputak o bogaćenju na političkim idejama, po čemu se ovaj opet nije nimalo razlikovao od svojih tranzicijskih kolega u Istočnoj Evropi koji su, kako znamo, svi redom bili kombinacija korumpirane nove elite i etničkih fundamentalista. Prodali su oni tako naše tadašnje iskreno oduševljenje za slobodno tržište, naš demokratski zanos i vjeru u liberalne ideje za svoja zimovanja u Aspenu, za automobile na leasing i za druge krupnije ili sitnije privilegije. A to ne praštamo.

Medijski agnosticizam

Ako smo do 2000. bezrezervno vjerovali u tzv. lijeve ili liberalne medije kao neovisne, ako smo u devedesetima, posebno u njihovom drugom dijelu, živjeli u svojevrsnoj medijatopiji (ih, pa za Stojedinicu smo išli na Trg, a za “Feral” bismo tada i ruku dali, ako treba!), nakon nulte godine postajemo oprezniji, sumnjičaviji i bez nekadašnjeg entuzijazma. S drugom tranzicijom se rezignirano prepuštamo medijskom agnosticizmu. Tome nije tako samo zato jer nakon prekretničke 2000. godine raste opća društvena permisivnost ili zato što se medijska scena ekstremno fragmentirala, nego i zato jer se naslućuje konačna propast medijske slike u koju smo tako vjerovali. To nas je kao publiku napravilo apatičnima. Nema se u tom kontekstu što dodati zaključku Tomislava Klauškog koji na istu temu kaže da smo iz medijske pedagogije Radija 101 na kraju naučili tek – biti cinični.

Materijalna propast Radija 101 tako je možda posljednji primjer iznevjerenih nada tranzicije, kad smo povjerovali da je tržišno slobodni Radio 101 jamac slobode medija, a ova pak stup slobodnog društva. Sad znamo da to nije dovoljno i da kapitalizam s periferije nema puno veze s demokracijom.