Krležom protiv krize

Kakva je to kemija potrebna i koji se anđeo mora ušetati u neku predstavu da postane magična, nikada neće do kraja biti jasno, no pravo je čudo kada se to dogodi. Takvo se čudo dogodilo prošlog vikenda na pozornici Kazališta Gavella, kada nam se kao krajnje suvremena inscenacija davnog Krležina komada rastvorila predstava “Leda”.

Silno se oduševljenje razlijevalo foajeom nakon premijere: publika je nepogrešivo osjetila da su se u pravom trenutku spojili dramski komad, glumačka igra i duh vremena. Naime, drama o mešetarenju i vrludanjima agramerskoga srednjeg sloja i zagrebačkih skorojevića na početku 20. stoljeća poslužila je redatelju Borisu Svrtanu za koncentrirano ciljane asocijacije na temu današnje bezdušne akumulacije kapitala, intelektualnoga hohštapleraja i moralne prostitucije svagdje oko nas. Zasluga za aktualnost ponajprije pripada Miroslavu Krleži, koji uvijek iznova potvrđuje da je u svojim radovima briljantno oslikao svoje doba i nesvjesno predskazao ono koje će doći.

Prepoznat trenutak

Zato je “Leda” igrana na svim domaćim pozornicama i po nekoliko puta, a već odavna je stekla i pravo građanstva u regionalnim okvirima, na potezu od Trsta do Bukurešta. Usred rata, beogradski Atelje 212 usudio se igrati tu Krležinu dramu u režiji Dejana Mijača, iako je tamošnja politička desnica frktala zato što se “opet igraju ti Hrvati”.

S druge strane, Svrtan je odlično prepoznao trenutak kada “Ledu” treba zaigrati u Zagrebu.

– U trenutku koji živimo, kada je u velikom hrvatskom korupcijskom prasku nastala čitava klasa Falschspielera, torbara i “zlatara koji su vagali krivo”, u trenutku sveopćega gospodarskoga kraha, kada se “policajno ovjerovljuju” i plijene po novobogataškim vilama slike starih majstora, možemo biti sretni, jer konačno živimo u realnom vremenu rađanja pravih hrvatskih Glembajevih – kaže redatelj.

Pitanje koje – kada je riječ o ratnim zločinima, odgovornosti političke elite i masovnome kriminalu – neprestano lebdi nad teatrom u Hrvatskoj, a koje glasi “Treba li nam bolji razlog?”, s ovom je predstavom dobilo barem jedan od odgovora koje je društvo dužno samo sebi.

“Leda” govori o deklasiranom plemiću koji piše ljigave likovne kritike, druži se iz interesa s klasom novih kapitalista i kao ljubavnice ima nekoliko njihovih žena istodobno. Iako je  originalni Krležin tekst pun salonskog intelektualiziranja i arhaičnog izražavanja, odnosi likova među kojima ima prostaka i doktora, umjetnika i sponzoruša, tajkuna i licemjera, nude obilje aluzija na današnje vrijeme. Svrtan nije ciljao na neko opće mjesto socijalne pokvarenosti i na nekakvu univerzalnu buržoaziju – kako je “Leda” često igrana – nego je iz načina igre jasno da je riječ o nama, sada i ovdje.

Fine glumačke ironije

Takav aktualni kontekst nije moguć bez glumaca u čijoj će se igri neprestano osjećati nevidljivi tračak ironije prema likovima koje upravo glume. Novi princ takvoga glumačkog postupka je Ozren Grabarić, koji iz predstave u predstavu pokazuje tu kombinaciju lucidne scenske inteligencije i obilna talenta. Njegov je Oliver Urban oličenje te nepodnošljive lakoće postojanja na današnji način, bez obzira na frak od prije stotinu godina i “ljubim ruke” konverzaciju. Jednostavno, Grabarić se uspio neprimjetno narugati vlastitom liku, ostajući do kraja pokvareni cinik iz Krležina salona. Na taj su način svi ti ljubavno-financijski zapleti dobili glazuru ležerne neodgovornosti koju – socijalno gledano – svakodnevno vidimo u senzacionalističkim izvještajima masovnih medija.

Po takvom tonalitetu igraju i drugi akteri ove predstave: Bojana Gregorić Vejzović kao napirlitana lutka na rubu živčanog sloma koju je lako prepoznati, Janko Rakoš kao novopoduzetnički tajkun iza kojeg trava ne raste, Franjo Dijak kao akademski slikar koji je i dušu i talent oduševljeno prodao vragu te Jelena Miholjević kao njegova supruga koja na sve to pristaje iz vrlo pragmatičnih razloga. U Svrtanovoj je verziji sama Leda (Mirela Videk) tipična ljepuškasta “gospođica Nitko”, bez škole i ambicija, koja će zavarati svakog da bi otišla s prvim koji joj ponudi – Maldive. Iako predstava nema direktnih političkih konotacija, scena pljenidbe umjetničkih djela napadno podsjeća na sapunicu oko Sanadera, s distance donjogradskih kavana s početka prošlog stoljeća.

Kazalište Gavella, koje u repertoarnoj politici često puta ide cik-cak linijom, sada je proizvelo predstavu zbog koje smo spremni zaboraviti mnoge prethodne blijede izvedbe. U tom smislu, “Leda” objektivno spada u tri najbolje predstave tog zagrebačkoga kazališta u posljednjih 20 godina.