Mafijaški teror u Ulici Marina Držića

Foto: Jovica Drobnjak

Zagrepčanka Radmila Vojnović živi u Držićevoj ulici 9, preko puta Autobusnoga kolodvora. Riječ je o donedavno jako zapuštenom kvartu, na izvrsnoj poziciji: u posljednjih nekoliko godina ondje je, pogotovu u nekoć industrijskoj Radničkoj ulici, niknulo podosta velikih i elitnih poslovnih i stambenih zgrada. Zgrada u Držićevoj bila je prije Drugog svjetskog rata u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Winter. Vlasnica Gizela Winter još se sredinom tridesetih odselila u Italiju i tako izbjegla holokaust. Komunističke su vlasti zgradu nacionalizirale, a stanove podijelile radničkoj klasi. U njoj su desetljećima živjeli željezničari, pa je tako i Radmilina baka Danica Katarinčić, radnica Jugoslavenskih željeznica, dobila stan. Tu je živjela 40 godina, a kada je prije šest godina otišla u starački dom, u njezinih se 38 kvadrata uselila Radmila. U zgradi je još pet stanova, u jednom živi bivši vojnik, zatim baka od 80 i nešto godina, mlada krojačica… Dakle, nema nekih moćnika koji bi vam se mogli oduprijeti ako sa zgradom imate neke planove.

Godine 2007. zgrada se postupkom denacionalizacije vraća nasljednici prvih vlasnika, Veri Malizzia-Winter iz Trsta. Točnije, tada joj je vraćen veći dio zgrade, jer se nije znalo kome će pripasti prostor u kojem je dugo bio dućan propalog Uniona. U trenutku kada je kuća denacionalizirana, stanari Držićeve 9 nisu znali za to, ali su iste godine, 26. kolovoza, postali novinska vijest, jer se urušio nadograđeni dio zgrade, a oni završili u gradskom hostelu. Vratili su se tek nakon dva mjeseca, kada su pred gradsko poglavarstvo doveli gomilu novinara.

Život kao u paklu

Situacija je bila mirna do kraja prošle godine, kada je vlasnica iz Trsta oglasila prodaju zgrade, iako se, tvrdi Radmila, nikome od stanara nije javila. Vlasnica, naravno, ima pravo prodati svoje vlasništvo, ali tek kada stanarima ona ili netko tko stanove namjerava kupiti ponudi neki drugi smještaj ili novac. To se nije dogodilo, ali je zato ispred zgrade postalo prometno kao na obližnjem Kolodvoru. Stanare odjednom počinju obilaziti navodni kupci: jedan im predlaže da se za 1.000 eura isele, jer tu ionako ne smiju biti, drugi im nudi nekakav derutni smještaj, ali nitko ne nudi ništa prihvatljivo. Stanari su stoga sami potražili nasljednicu Veru Malizzia-Winter.

– Ja i još neki ponudili smo stanove na otkup. Zaposlena sam, pa sam mislila ponuditi neku razumnu cijenu i uz pomoć kredita osigurati si drugi smještaj – priča Radmila Vojnović, čiji je prijedlog vlasnica odbila.

– Ona uopće nije željela s nama razgovarati, stalno je tvrdila da je ona vlasnik i da moramo iseliti. Gubite se van, rekla nam je.

Nakon tog lošeg iskustva, za stanare Držićeve 9 počinje pakao. Obilaze ih navodni investitori, od kojih neki izgledaju kao izbacivači u kakvoj ozloglašenoj diskoteci.

– Svi navodni kupci, koji su se od objave oglasa prije deset mjeseci pojavili pred zgradom ili na vratima naših stanova, došli su s prijetnjama. Doduše, pojavila se jedna gospođa koja nas je htjela isplatiti, a zaštićenim najmoprimcima ponuditi smještaj, ali se prepala konkurencije kriminalaca i pobjegla. Usred noći, oko kuće su nam počeli šetati kriminalci, ne znam kako drugačije nazvati one koji vam prijete u skupinama od petero i više ljudi, svi ćelavi, nabildani i u kožnim jaknama. Znali bi kasno navečer razvaliti ulazna vrata, ući na tavan i, kao, razgledavati objekt. A zapravo su nas plašili i prisiljavali da odemo – priča Radmila Vojnović.

Pritisci na stanare posebno su se pojačali sredinom studenoga prošle godine: ljudi koji su dolazili predstavljali su se kao suradnici vlasnika agencije za prodaju nekretnina Mate Bekića. Kada su jedne večeri došla šestorica, Radmila ih je uspjela nagovoriti da joj daju gazdin broj.

– Nazvala sam Bekića i rekla da sam čula da prodaje stanove u Držićevoj 9. Pravila sam se da sam zainteresirana za kupnju kuće, ali da sam čula da su u njoj stanari, a on mi je rekao da stanari nisu nikakav problem. Tada sam mu se predstavila i rekla da nema šanse da bez naknade ili prava prvokupa izađem iz stana. Rekla sam mu i da ću i njega i njegove ćelavce prijaviti policiji, a on mi je odgovorio da mu ni policija nije problem. Nažalost, to se kasnije pokazalo točnim!

Potkraj prošle godine, 21. prosinca, Lovela Čokara iz Zadra kupuje zgradu za nekih 300.000 eura, iako nitko od stanara do tog trenutka nije napustio stan. Nova je vlasnica na neobičan način pokušala riješiti taj problem.

– Iako nikoga od nas nije nazvala i pokušala pregovarati, na zgradu se uknjižila 21. prosinca, a 22. je podmetnut požar u Unionovu dućan u prizemlju. Policija je ustvrdila da je požar izbio zbog kvara na instalacijama, a mi smo sutradan na požarištu našli “Zippo” upaljač. Izvijestila sam o tome inspektora iz Osme policijske postaje, no on mi je rekao da ga ne učim njegovu poslu i spustio mi slušalicu – govori Radmila Vojnović.

Nitko im nije pomogao

Od 21. prosinca u zgradu u Držićevoj provaljeno je tri puta, jednom u ulazni prostor, jednom na tavan i jednom u podrum. Inspektor kojeg ne treba učiti poslu sa svojim kolegama   navodno intenzivno traga za još nepoznatim počiniteljima. Ni mi se ne bismo željeli miješati u njegov posao, no postoje ozbiljne indicije da je nepoznati počinitelj pohodio dobro mu poznatu lokaciju.

– U stanu moje susjede Gordane Kozine 4. siječnja bili su majstori. Kada su otišli, netko se popeo na prvi kat i podmetnuo požar. Zapaljen joj je bračni krevet i izgorio je cijeli stan. Došla je i policija, neki mladi policajac ustanovio je odmah kako je požar uzrokovan nemarom. Međutim, vatrogasci su nam savjetovali da tražimo istragu, jer su na zapaljenom krevetu pronašli upaljač koji vlasnica nikada prije nije vidjela. Kako je gospođa Kozina jedina u statusu zaštićenog najmoprimca, najveći je problem novim vlasnicima, no ni njoj se nitko nikada nije obratio s nekakvim razumnim rješenjem – kaže     Radmila Vojnović. Ona je prije nekoliko dana DORH-u podnijela “kaznenu prijavu za dvostruki pokušaj ubojstva, protiv poznatih počinitelja”.

Stanarima Držićeve 9, koji su očito žrtve organiziranog terora plaćenih razbijača i kriminalaca, nitko od nadležnih institucija, pa ni Grad Zagreb, dosad nije pomogao. Zakon ih istina štiti, ali su u praksi ostavljeni na milost i nemilost nasilnicima.