Mi pravimo decu, deca prave nas

U subotu, 29. siječnja u Zagrebu će se održati promocija knjige “Srce kuca tu je”, objavljene povodom 30 godina rada Partibrejkersa, jednog od najdugovječnijih srpskih rok bendova, koji će istu večer u klubu Močvara promovirati svoj album “Krš i lom”, snimljen uživo.

Kada se osvrnete na prve dane s Urbanom gerilom i početke u Partibrejkersima, čega sa najradije sjećate?

– Ne volim da se okrećem unazad, pošto se nadam da nisam sve rekao. Spremamo novu ploču i imamo super materijal. Prošlost je tamo gde jeste. Imam tavan, ali ne volim da provodim mnogo vremena na njemu. Jedino kada treba da raširim veš.

Oduvijek ste provocirali publiku, to je postalo dio vašeg imidža?

– To je samo jedan način da im pokažem svoju neposrednost. Oni su to s vremenom zavoleli i to im je prirodno. Ja ne lažem svoju publiku. Nekad preteram, ali ja gotivim svoju publiku i vidim da posle toliko godina i ona voli mene. Šta ćeš veće provokacije od ljubavi!

Suština protiv količine

Koliko danas jedan roker može isprovocirati tekstovima, stavovima i ispadima?

– Ja kapiram provokaciju da kroz nju pokažem svoju samobitnost. Nema veće provokacije od istine. Ona ukazuje na laž stanja u kome svi živimo. Ako treba nešto da citiram sa naše nove ploče: “Moja živost nervira rutinu, moja krtost pokazuje čvrstinu.” Trajemo jer imamo istinite pesme. To nisu bile ploče trenutka, jer možemo da ih sviramo sa istom uverenošću kao i onda kada smo ih napravili. Naš trenutak inspiracije non-stop se dešava. To ti je kao kada izađeš sjeban na binu, zbog puta ili neke loše atmosfere, a Anton udari rif i odjedanput počinje predstava koja te okrepljuje, koja te leči i diže iz mrtvih. Zato dajemo sve od sebe u trenutku u kom jesmo.

Nikada niste krili svoje stavove. Je li i to jedan od razloga zbog kojih su Partibrejkersi punih 30 godina na sceni i to pri samom vrhu?

– To je naš život! Naša muzika u tesnoj je vezi sa našim životom. Devedeset odsto bendova se bavi muzikom, a mi živimo našu muziku. Mi smo suština protiv količine. Neto i bruto.

Početkom rata na ovim prostorima bili ste među inicijatorima projekta “Rimtutituki” i singla “Slušaj vamo”. Jeste li imali problema zbog antiratnog angažmana u to vrijeme?

– Bilo je nekih popratnih stvari, ali u principu ne. Ja sam imao situaciju da mi je neki čovek uperio pištolj u glavu. Ne znam zbog čega. Ko se još toga seća.

Nema više Miloševića, Šešelj je u Haagu, Arkan pod zemljom… Jeste li zadovoljni današnjom političkom klimom u Srbiji?

– Kakav narod, takva politika. Na svim ovim prostorima. I Tuđman je pod zemljom i Gotovina u Hagu. Što bi se narodski reklo, isti kurac drugo pakovanje. Vlast nad ljudima i strast u ljudima uvek će postojati, a naše je da se odupiremo. Da kažemo “ne” i da imamo otpor prema svemu onome što nas pravi lažnima. Otpor mora da postoji svakoj neprijatnoj situaciji. Bolje da idemo u svatove nego na sahranu. Samo što srećan čovek ne piše pesme. Ljudi ne vole srećne pesme, jer ne mogu sa njima da se identifikuju. Zato što je život težak.

U 30 godina snimili ste svega sedam studijskih albuma. U prosjeku, svake četiri godine novi album. Nekako se stječe dojam da vam treba puno vremena za nove pjesme?

– Ne vidimo to kao neki posao. Više kao životni poziv. Ne izdajem loše ploče, pa da moram stalno da izdajem nove, svakih godinu dana. Mene to ne zanima. Moguće da smo mogli i više da izdamo, a moguće i da nismo mogli. Možda nismo toliko talentovani da bismo izdavali ploče svake dve godine.

S obzirom na kvalitetu svega što ste dosad objavili, talent je neosporan.

– Ne znam da li je u pitanju talenat. Više dar koji moramo da damo drugom. Znači, ne možemo da ga zadržimo za sebe. To što smo dobili, moramo dalje da dajemo. Kao u našim pesmama u kojima ohrabrujemo ljude da budu svoji. Znači, nije frka da razmišljaju o sebi i kada naiđu na neke stvari koje im se ne sviđaju, jer svaki čovek voli ono što jeste, ali kada se zamisli i pođe u svoju dubinu, svašta otkrije.

Sloboda ili ništa

Je li vam žao što niste ostvarili karijeru izvan regije?

– Ma ne! Šta je Čak Beri u globalu, Brejkersi su na lokalu! Ja sam svirao sa Berijem. I rukovali smo se – on mi je prvi pružio svoju enormno veliku šaku. To je za mene uspeh. Kada sam bio kod stepenica, on je bio kod lifta. Krenuo je i raskesio se, iako nije znao i nije ga bilo briga ko sam.

Prije nekog vremena objavili ste dirljiv tekst u beogradskoj štampi u kojem ste se predstavili i kao rijetko brižan otac?

– Ma nije to tako. Normalno da volim svoju decu, ali ja se ne razlikujem ni od jednog roditelja: razmišljam o njihovoj budućnosti u ovoj bezizglednoj situaciji, kakvom se ona čini. Imam dvoje dece. Moram da razmišljam šta će se desiti. Kuda ide njihov život. Znači, kakve su im šanse i prilike u ovoj nedođiji u kojoj živimo. Ovo je jako opasno vrijeme. Nisam ja nešto specifičan. Ja sam ponekad i grub otac. Nekada ne biram reči, pa molim za oproštaj. Nisam ja ćale sa kravatom. Ja sam rokenrol ćale, a ne neki ozbiljan otac koji maše nekim svojim autoritetom i nekom svojom krutošću. Mi kroz decu dobivamo atest svoje nezrelosti. Mi smo napravili tu decu, a ta deca rađaju nas kao ljude.

Vaš posljednji studijski album nazvali ste “Sloboda ili ništa”. Što više osjećate oko sebe – slobodu ili ništa?

– Pitanje je šta je sloboda, na šta ljudi misle. Da li postoji pravda za sve ljude koji su nepravdom okovani? Ako čovek ima neku slobodu, nema sigurnost. Ako ima sigurnost, nema slobodu. Da li je sloboda divljaštvo, da radiš šta god hoćeš? Nekontrolisane stvari i sve to, ili je sloboda da se dobro osećaš, da ne duguješ nikom i da imaš pravo na zdrav san? Sloboda je da primećuješ lepe stvari koje postoje na svetu i kojih je malo. Sloboda je da gledaš svoju decu i piškiš od radosti što si u mogućnosti sve to da imaš.