Naše malo nije isto

Ako se nekim čudom ispostavi da Šibenik nije tek drugo ime za ludnicu, onda ostatak Hrvatske treba pod hitno hospitalizirati. Od dva događaja iz konačno završene 2010. godine, potres u malom gradu velikih ljudi nije izazvao onaj zbog kojeg bi se drugdje – u susjednom Splitu ili nešto udaljenijem Gospiću – desio narod na Rivi ili bi se doktor svezao za banderu; što je, da se ne zaboravi, zbog privođenja Mirka Norca napravio Darko Milinović.

Bio mu je to, inače, najbolji politički potez (kao što je najgori doktorovo odvezivanje od stuba ulične rasvjete). Nije, dakle, hapšenje Tvrtka Pašalića i prijatelja, optuženih za ratne zločine u zatvoru Kuline, u Šibeniku bilo nešto na što se reagira demonstracijama, saopćenjima, vezanjima raznih vrsta… Nije se o tome čak ni u kafanama raspravljalo.

Koliko se šutjelo o sadistima iz naših kala, e toliko se govorilo o, što ne bi bilo iznenađujuće da je mjesto radnje Edinburgh, Hrvatskom narodnom kazalištu Šibenik i najavljenom, pa politički spriječenom dolasku Senke Bulić za vršiteljicu dužnosti ravnateljice.

Odlučno “ne!”

Šibenski teatar je toliko relevantan da i svemoćni i sveznajući Google, nakon što se ukuca “hnk sibenik”, vodi pravo do informacija o mjesnom nogometnom klubu, finalistu prošle sezone Kupa. S dvije premijere godišnje i jednom operskom predstavom u posljednjih skoro deset decenija, to se kazalište na kulturnoj mapi Hrvatske može naći jedino ako je preciznija od vojnih karata, onih što su na njima ucrtana sela s oko dva stanovnika. Poneki izlazak u vanjski svijet, te nagrada koju je osvojila predstava “Škrtičina”, bili su incidenti nakon kojih bi se u veliku zgradu na Poljani vraćao blaženi mir ne pretjerano bogatog, ali ni napornog životarenja.

Ostavka koju je bivši, dugogodišnji ravnatelj Dragan Zlatović podnio mjesec dana prije isteka mandata, te, rekosmo, najava dolaska glumice i uspješne voditeljice Scene Gorica, u Šibeniku su postali tema kafanskih rasprava i uličnih blic razgovora. Dva lokalna tjednika, čija se uredništva ne slažu ni oko strane svijeta s koje sviće, Bulićevoj su dala prostor i podršku, dok su u kabinetu gradonačelnika Ante Županovića riješeni detalji oko nalaska stana budućoj, nadali su se, dugogodišnjoj intendantici. A onda je trinaest vijećnika Gradskog vijeća – HDZ, pojačan HSP-om i nezavisnom Jagodom Sablić, inače partnerima vladajuće koalicije SDP-HNS – reklo odlučno ne. I Šibenčani su, prosto i tačno kazano, popizdili.

Tovari i šansone

Malo je u Hrvatskoj, u Dalmaciji pogotovo, gradova koji u posljednjih dvadeset godina tako temeljito propadaju kao Šibenik. Nije tu, istina, niko očekivao da će Senka Bulić sama i za najkraće moguće vrijeme promijeniti sve i na bolje, ali je njen dolazak doživljen kao početak nekog novog doba u kojem mali grad neće biti u nacionalnim medijima zbog trke tovara u okolini, koncerata šansone ili Međunarodnog dječjeg festivala – dakle tri puta godišnje – i iz kojeg se po “duhovnu nadgradnju” neće ići u Zagreb ili, donedavno, u Split.

S druge strane, odluka šarene parlamentarne družine – mađioničara, dječje pjesnikinje osumnjičene za pronevjeru, vlasnika vučne službe, umirovljenog milicionera… – da ne prihvati Senku Bulić, doživljena je kao udarac po nogama onome što se tek sprema potrčati. Ili, da izađemo iz sportskih metafora, kao demonstracija sile onih što jedino u propalom svijetu mogu biti pitani za bilo šta, od cijene parkinga do izbora ravnateljice kazališta u kojem je nekada radio najveći živi hrvatski dramski pisac Ivo Brešan i u kojem nikada, ali nikada, nije režirao njegov sin Vinko, niti je u predstavi šibenske produkcije igrao jedan od najboljih hrvatskih glumaca, rođeni Šibenčanin Leon Lučev.

Može se, naravno, u ovoj priči o malom kazalištu malog grada govoriti o koječemu: o, recimo, apatiji građana koji su, pomirivši se s propašću, dopustili da u javni, politički prostor, uđu pojave poput Milorada Miškovića Caspera, mađioničara poznatog po neuspješnom pokušaju oslobađanja iz okova, zbog čega je s predstave odnesen na pilanje lanaca; zatim o naivnosti članova gradonačelnikova kabineta, posebno energičnog dogradonačelnika Franka Vidovića koji je pomislio kako će se Vijeće voditi zdravim razumom, a ne trgovačkim interesima i upaljenom sujetom zbog mogućeg tuđeg uspjeha u kontaktima sa svijetom u kojem znanje nije mana, pa ostao blijed shvativši da je politika zanimanje mlađe i puno prljavije od prostitucije; kao što se može govoriti i o SDP-ovoj i HNS-ovoj gluposti u koaliranju sa ljudima koji su vijećničke glasove prodavali dok je bilo mjesta u nadzornim odborima gradskih tvrtki…

Taoci mediokriteta

Sve je to, međutim, manje važno od činjenice da su do jučer uspavani Šibenčani shvatili da građansko, pojedinačno nebavljenje sobom, uz samonametnutu političku nezainteresiranost, za posljedicu ima situaciju u kojoj grad postaje talac mediokriteta vođenih vlastitim materijalnim interesima i(li) ambicijama većim od mogućnosti.

Možda je, dakle, Šibenik potpuno poludio, ali biti lud i budala nije isto. Ludilo, naime, može biti i konstruktivno, pa poslužiti demontiranju sistema od Šibenika, preko Zagreba, do Vinkovaca, sistema u kojem je moguće da izvrsnost strada od podobnosti i u kojem se na propast kulturnih institucija i duhovnu provincijalizaciju, sliježe ramenima, a raspravlja o onome o čemu se nema šta reći: zatvaranju zločinaca. Za takvo što je, istina, davno bilo vrijeme, ali to što se nije reagiralo prije, ne znači da se ne treba barem pokušati popraviti pokvareno: društvo, kazalište, politička kultura… Sve što treba, uostalom.