Nemoguća dilema Zlatka Lagumdžije

Dečko koji je nekada obećavao može kazati da ima vjerovatno najdulju listu neprijatelja u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju. Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije, nije u dobrim odnosima s dvojicom predsjednika država (Josipovićem i Tadićem), jednom premijerkom (Jadrankom Kosor), jednom saborskom zastupnicom (Vesnom Pusić) te s većinom hrvatskih i gotovo svim srpskim strankama u BIH-u, a ni sa sunarodnjacima mu veze nisu idilične. Izuzme li se Stranka demokratske akcije, Lagumdžija više ni u Sarajevu ne može naći nekoga tko ga ne smatra apsolutnim krivcem za najveću političku krizu u Bosni od Daytona.

Univerzitetski profesor iz ugledne obitelji, rođen prije 56 godina, danas, četiri mjeseca nakon općih izbora u BIH-u, vodi svoju najveću i najbesmisleniju bitku. Od dvaju mogućih ishoda njemu, naime, niti jedan ne odgovara. Ukoliko prihvati – za što su šanse minimalne – formiranje vlasti s onim strankama koje, kako se to kaže, imaju izborni legitimitet iza sebe, sam će sebi skočiti u usta. Prelomi li, a ni za to šanse nisu neke, da bez obzira na broj glasova SDP bude opozicija, indirektno će priznati da je godinama prodavao propuh, ubjeđujući i sebe i okruženje da je u Bosni smisleno politički djelovati mimo nacionalnih matrica.

Ego veći od Trebevića

Ako je nemoguće predvidjeti vrstu Lagumdžijinog poraza, moguće je prilično precizno pretpostaviti što se neće desiti. SDP BIH je od 1997, kada je Lagumdžija postao njegov predsjednik, ustrojen tako da je vojska klonova spremna na sve osim na pokušaj smjene američkog studenta s više sarajevskih adresa, čiji je ego neznatno i zanemarivo veći od Trebevića.

Mir u Bosni punih je deceniju i pol tek nastavak rata drugim sredstvima, a na izborima se svake četiri godine izvodi pokazna vježba nacionalnog raspoloženja. Posljednji, naravno, nisu bili izuzetak, završivši kao bosanski rat. Možda se ne zna tko je izgubio, ali se sigurno zna da nitko nije pobijedio do kraja. Lagumdžija, međutim, misli i vjeruje kako je podrška nekih tridesetak odsto birača, mahom iz Federacije i mahom Bošnjaka – što jeste najbolji stranački rezultat, ali nedovoljan za samostalno vladanje – ono što mu daje za pravo da, kao u Predsjedništvu SDP-a, izda naloge koji se bespogovorno i bez obzira na posljedice izvršavaju. Zbir želja zbog kojih, pored ostaloga, ni BIH niti njen veći entitet još nemaju novu vlast, niti će je imati prije, u najboljem slučaju, proljeća, ima i svoje ime: platformska koalicija. Pronađeno u prijevodu: SDP je spreman formirati vlast s onim s kojim mora – koalicijom Dodikovog SNSD-a i SDS-a – plus sa onima koje misli da može odabrati. A odabrani su, umjesto HDZ-a BIH i HDZ-a 1990, te stranaka za koje je, kako s pravom tvrdi Vesna Pusić, glasalo oko polovine bosanskohercegovačkih Hrvata – HSP BIH i Radom za boljitak, politička udruga širokobriješke mesarske obitelji Lijanović.

Nametanje “svog Hrvata”

Zlatku Lagumdžiji može se reći svašta, ali ne i da je glup, iako se nekada ponaša sasvim suprotno. Aktuelna politička kriza koja BIH pokazuje kao “nemoguću državu”, odgovara najprije Dodikovom secesionizmu te revivalu ideje Herceg-Bosne, skrivenom pod egidom trećeg entiteta. Direktor Republike Srpske, Milorad Dodik, ovako može do sudnjeg dana, njemu trenutno najbliži političar, HDZ-ov lider Dragan Čović, tek nekoliko minuta manje, dok je Lagumdžija u poziciji da se nada onome što se neće desiti: da SNSD prihvati njega za mandatara Vlade na državnom nivou – što je mjesto koje traži HDZ i ima u tome podršku srpskih lidera (!) – dok će Federacijom uspjeti ovladati SDP i manje hrvatske stranke, od kojih jedna, HSP, sa socijaldemokratima ima manje sličnosti nego ortopedija s numizmatikom.

Da bi se našlo rješenje, problem prvo treba detektirati i postaviti. Lagumdžija se, međutim, stotinu dana ponašao kao da, što bi rekao Abdulah Sidran, ima problem za svako rješenje. Pri tome, ponovimo, nekih naročitih opcija i nema. Samo što mu to ne pada na pamet priznati.             Sasvim suprotno, većina sarajevskih medija kojima je ovladao – jedine relevantne novine van njegova uticaja su “Slobodna Bosna” – i dalje održava živom vatru, dajući Lagumdžiji priliku da o oponentima govori kao Dodik s baščaršijskim akcentom, odnosno pišući ode njegovoj principijelnosti koja, ako uopće postoji, nema nikakvu upotrebnu političku vrijednost.

Ima, istina, neke božanske pravde u tome što se, recimo tako, Daytonski sporazum sa svim svojim posljedicama sveti Lagumdžiji. Nitko, naime, više od njega nije zloupotrijebio crne rupe bosanskohercegovačkog zakona i Ustava. Željko Komšić je tako dva puta postao član Predsjedništva BIH-a iz, kako se kaže, reda hrvatskog naroda, a oba je puta izabran većinom bošnjačkih, SDP-ovih točnije, glasova. Lagumdžiji – u SDP-u se sluša on, a pitati ga se smije za zdravlje i, ako je raspoložen, koliko je sati – pripada autorstvo nad patentom nametanja “svog Hrvata”, što je, s jedne strane, oslabilo ionako klimavu poziciju SDP-a u zapadnohercegovačkim mjestima te postalo dodatnim, čvrstim i neoborivim argumentom zagovornika tvrdnje o institucionalnoj ugroženosti Hrvata u Federaciji.

SDP i kleptokracija

Da nije iritantno, bilo bi komično slušati Lagumdžiju i(li) čitati njegove glasnogovornike maskirane u novinare kako pretvaranje Sarajeva u centar bosanskog problema pravdaju principijelnošću. Ili, kako piše u posljednjem broju “Dana”: “SDP ima obavezu prema svojim biračima da istraje na konceptu koji BIH pomjera iz statusa quo i parlamentarne kleptokratije, k funkcionalnijoj državi. To je, uostalom, mantra na kojoj je SDP i dobio izbore, pa pristajanje na tri nacionalna bloka, čija se suradnja u državnoj vlasti završava raspodjelom ministarskih i doministarskih fotelja, znači i prevaru birača.”

Problem je, tek, što SDP, kao i bilo koja druga partija u BIH-u, uopće ne smatra kako ima nečega spornog u varanju birača, dok se protiv najprominentnijih članova Lagumdžijine stranke vode istrage za ozbiljne kriminalne radnje. I u zemlji kratkog pamćenja nije lako zaboraviti kako je, recimo, Zlatko Lagumdžija na lokalnim izborima 2000. građanima Sarajeva obećavao mladog, uspješnog i poznatog gradonačelnika, da bi na čelo prijestolnice postavio vremešnog veterinara, vršnjaka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Muhidina Hamamdžića, dok je on, Lagumdžija, za te, dosad jedine vladavine (i) SDP-a, istovremeno bio premijer i ministar vanjskih poslova.

Koliko je, pak, kleptokracija bliska SDP-u, najbolje govori izjava Senada Pećanina “Slobodnoj Bosni”, novinara od kojeg je Lagumdžija u dvadesetominutnom, skoro pa monologu na Federalnoj televiziji (!) zatražio da, zajedno s nekolicinom kolega, kao (sada već bivši) vlasnik medija, otkrije ono što je, inače, obaveza osoba s ambicijama poput Zlatkove – imovinski karton: “Šta ću ako se otkrije da radim na fakultetu na kojem sam dobio 100.000 maraka kredita za stan, iako sam već imao jedan stan koji uz mjesečnu kiriju od 5.000 maraka izdajem američkoj ambasadi, a onda se otkrije da me je fakultet oslobodio otplate kredita? Pa se otkrije koliko sam dnevnica za putovanja naplatio od fakulteta na kojem radim, stranke u mom vlasništvu i parlamenta čiji sam poslanik ne samo za mene, već i za suprugu i gardu posilnih koji me prate na putovanjima? Pa šta ću, žalosna mi majka, ako se otkrije da sam pod prijetnjom podnošenja prijedloga zakona za reviziju privatizacije reketirao jednog ovdašnjeg tajkuna primoravši ga da mi isplati dva miliona maraka (i još mi duguje!) za kupovinu firme (koja, naravno, nije bila registrovana na moje ime) od tri kompjutera i softver koji košta 50.000 maraka? A šta ću ako neko uporedi moja primanja na fakultetu (na kojem me studenti prepoznaju zahvaljujući medijima) i vrijednost moje vile na Poljinama? Ili ako se otkrije da sam vršio pritisak da tuzlanski načelnik Jasmin Imamović namjesti tender tajkunu, mom i Željkovom prijatelju, koji je vlasnik Robota, za kupovinu općinskog zemljišta, onako kako je to Hamdija Lipovača uradio u Bihaću? A da ne pričam šta ću ako se tužilac Barašin i njegove kolege konačno osmjele i obilje dokaza za reketiranje Nihada Imamovića ne sakriju nego ih pretoče u optužnicu?!”

Uzgred, Zlatko Miletić, donedavni direktor Federalne uprave policije, smijenjen je po Lagumdžijinom nalogu nakon što je profesionalno prikupio hrpu dokaza o pokušaju da SDP od sarajevskog poslovnog čovjeka, pomenutog Nihada Imamovića, iznudi nekoliko miliona maraka u kešu. S druge strane, Damir Hadžić, SDP-ov načelnik Općine Novi Grad i jedan od osumnjičenih u istom slučaju, bio je šef Izbornog štaba SDP-a te je i navodni Lagumdžijin kandidat za ministra sigurnosti u novoj, još nepostojećoj državnoj vladi.

Nepomirljive politike

Nije, međutim, ni pravedno ni točno u Zlatku Lagumdžiji vidjeti personifikaciju svih bosanskih muka. On je tek jedan od likova iz tragedije u kontinuiranom trajanju. Kako god se završila njegova priča, to u osnovi neće utjecati na činjenicu da je BIH već petnaest godina zemlja u kojoj je problem bolji od svakog radikalnog rješenja, država u kojoj je do besmisla dovedena svaka ideja djelovanja van strogih nacionalnih okvira i u kojoj, vrlo lako, od sadašnjice može gora biti jedino budućnost. S ili bez Zlatka Lagumdžije, svejedno je.

Jasno je, naime, da BIH ni funkcionira niti ima ikakvih izgleda da profunkcionira, kao što je očito da spoj federacije naroda s jedne – što Federacija BIH jeste – i etnički ekskluzivnog prostora sa značajnim državnim prerogativima, dakle Republike Srpske, s druge strane, po prirodi stvari onemogućuje rješenje nacionalnog, odnosno nacionalnih pitanja, iz čega i proizilaze suprotstavljene i nepomirljive politike. Sve i da nije profanisana kroz Lagumdžijin SDP, anacionalna ili nadnacionalna politika u takvom ambijentu prosto nije moguća – izuzev na lokalnom nivou. Kao što, osim ako se rat ne smatra opravdanim sredstvom za postizanje cilja, nikakva značajna promjena unutar Bosne nije izvediva. I to je jedino u čemu Lagumdžija i njegovi glasnogovornici imaju pravo dok uzvraćaju udarce onima što ne prepoznaju demokratsko lice profesora što je na posljednjim unutarstranačkim izborima bio jedini kandidat za predsjednika partije: zagovarati tri, pet, osamnaest, pedeset šest entiteta, jednako je kao i zagovarati ukidanje postojeća dva.

Osim što je, je li, priča prazna, pokazuje koliko Bosnu ne poznaju ni njeni osvjedočeni prijatelji i prijateljice. Bilo kakvo, makar i najbolje rješenje koje podrazumijeva teritorijalni preustroj, ima manje šanse za uspjeh od političkih ideja koje ignoriraju apsolutnu bosanskohercegovačku podijeljenost na tri društva, zaglavljena u nepravednoj podjeli nezadovoljstva.